Ovdje, na Gradu, na strmoj litici kao sjekirom odsječenoj, ugnijezdila se, kao iz stijenja izniknula stoljetna tvrđava. Pod njom, duboko, ispod strašne strmeni, praćena zmijolikim tijelom ceste, grči se Sana. Tanka je to rijeka, kao pelegar. Vijuga nevino i nestaje u klisuri, tijelom svojim krhkim razdvajajući Breščicu od Ljubinskih brda. Nagneš li se preko srednjovjekovnog bedema, odozdo će te udariti vjetar, hladan, kao da si lice nadnio nad kakav bezdani zdenac ili nad veliki dimnjak. Tek u toj aluziji, onom kojeg bi ošamario zrak koji vječito struji od rijeke uspinjući se uz sasvim okomitu liticu, razjasnila bi se daleka legenda.
Kazivalo se kako se grad Ključ pokaza kao neosvojiv u vrijeme kada posljednji bosanski kralj pobježe ovamo pred najezdom nezaustavljivih Osmanlija. Nakon nekoliko dana krvave opsade, opkoliteljima pade na um, ili im je to možda kakva starica došapnula, da spale svu trstiku na obalama sanskim, ondje na Zgonu, gdje se od pamtivijeka močvara razastirala, i da dimom istjeraju bosansku vojsku i kralja natjeraju na predaju. Samo onima koji se nikada preko bedema ovih čelom nisu nadnijeli nad klisuru i bacili pogled duboko u korito Sane takva ideja bila bi smiješna. Sav dim odozdo vjetar je odmah podizao prema nebu provlačeći ga kao kroz dimnjak. Uspevši se povrh kula, naglo ga je puštao i u tili čas cijela tvrđa bila je ovijena dimom.
Poput oblaka na drevnim vrhovima, čučao je nad gradom gust dim, pa je sada, iz perspektive zgranutih opsjedatelja, Ključ ličio na kakav zamak koji na oblacima pluta nebom. Baš ti dimovi ključki umataju kraljevinu Bosnu i iznose je iz povijesti.
DIJAK PRIBOJE
Ime ovog grada na Sani, u župi Banici, na trikletoj pergameni historije, u neprozirnim srednjovjekovnim maglama, prvi put reda se u slova uz škripu pera u ruci Pribojevoj godine 1323. Smjerni Priboje pisar je u kancelariji novopečenog bana bosanskog Stjepana, sina Stjepanovog, kojeg Dubrovčani zvaše samo Kotroman, a mati mu je od Nemanjića, kćerka kralja Stefana Dragutina. Iako se Priboje već dugo hrve s uzdrhtalim rukama, a slova mu se pred oslabljenim vidom mrljaju i uzmiču mu već godinama, ipak, porodica pokojnog gospodara odlučila je da on lično preuzme posao oko ove listine.
Priboje je pomalo zbunjen, nikada se u dugoj povijesti njegovog služenja u banskoj kancelariji pod gradom Visokim nije desilo da je nastajanju jedne darovnice svjedočilo toliko uglednika i boljara i pristava i svakakvog još plemstva. Iskupila se oko Pribojevog stola cijela Bosna. Umačući pero u tintu, Priboje još jednom podiže pogled i prelazi preko ozbiljnih lica iz kojih izbija svečanost. Zaustavlja ga na licu bana Stipana i čeka njegov mig, sasvim nesiguran. Prvi je ovo put da, otkako se udovica njegovog gospodara vratila s djecom iz Dubrovnika, mladi ban sam potpisuje povelju. Priboje mu se zavlači duboko u pogled nastojeći proniknuti u najtananije potočiće duše i izmjeriti njegovu smjelost i odlučnost da iznese ovu šačicu Bosne, koju Šubići domalo sasvim rastvoriše i zamalo je ne izbrisaše sa svih historijskih listina. Vraćajući pogled na pergamenu i ispisujući ime tog grada u Donji Kraji, koji mu se u tom trenu čini kao jedini i pravi ključ cijele Bosne, Priboje moli Boga, svoga, jedinog, bogumilskog, da Hrvatinov porod napokon ostane sasvim vjeran Kotromanima i da podari snage ovom mladiću da se ishrve sa svim burama koje Bosnu čupaju.
I smjerni Priboje otpuhuje po tinti i čeka da se sasuši, a među svjedocima rađa se žamor. Sad sa svih strana lete rastvoreni dlanovi prema knezu Vukosavu Stipaniću, sinu Hrvatinovu. Neki ga zagrle, drugi ga poljube, treći mu samo srdačno stegnu ruku, ali svi spomenu i Baboniće, i Brbiniće, i Šubiće, i Mladena, i svu hrvatsku gospodu koju Vukosav ostavi i priključi se ovamo, Kotromanima, u Bosnu, i obavezno ga, kao pravi vitezovi, odlučno potapšu po ramenu želeći mu tako dobrodošlicu i povratak istinskom zavičaju i domu. Priboje šara pogledom po njihovim peharima koje podižu uz želju da ovim riječima koje on upravo zapisa zauvijek crne oblake rastjeraju nad Bosnom. Pošto se sasvim povukao u djedinsku hižu još od smrti gospodara Stipana, sina Prijezdinog, malo toga Priboje razumije. Ali jedno je sasvim jasno – i zbog toga i jeste ovolika svečanost i zbog toga jesu njega ovako starog podigli da im to i ovjeri – da su Hrvatinovi potomci iznimno važni za ovaj čas u mučnoj bosanskoj povijesti.
I tako, čekajući da se tinta potpuno sasuši, zaboravljen od gomile koja se sada, podgrijana vinom, sva zaplela u razmotavanje klupka intriga koje su ih vijale na sve strane posljednjih godina, smjerni Priboje, i sam podgrijan vinom, potanja u vlastito zadovoljstvo. Malo je onih koji znaju za njegovu strast da svaku listinu složenu u kancelariji još od početka Bosne uči napamet. Zato je – naliven sjetom, jer još nije naišao na dijaka kojem će prenijeti svoje umijeće pa da u pameti svojoj sačuva cijelu arhivu – istinski uživao da zatvori oči i da ponavlja u sebi sadržaj listina i sluša kako odjekuju u njegovoj nutrini kao u kakvom dobro zazidanom sobičku do kojeg ni jedan plamen ovog svijeta ne može doseći.
I dok se razdragano bosansko plemstvo šepuri oko svog novog bana, sretno što im se vratila odbjegla ptica, kroz Pribojevo ostarjelo tijelo poteći će riječi posljednje povelje koju će njegov um sahraniti u pamuku svoga groblja: “U ime oca i sina i svetoga duha”, dobuje u duši Pribojevoj dok on nastoji da ostavi očne kapke otvorene, a opet da ne vidi pred sobom ništa doli taj mrak u kojem šumi škripa pera kao posljednji i prvi zvuk na ovom svijetu, “Banica Jelisaveta i moj sin ban Stipan milost naju knezu Vlkcu da je vira naju knezu Vlkcu da ne u naju sužanj ni taljenik ni poručevnik”, širom rastvara Priboje očne kapke, osluškujući ove riječi u sebi što ih zapisa jedan od najboljih njegovih učenika, dijak Radin, i maštajući da je sam u hiži djedovskoj i da je oči sasvim zatvorio i sav se predao ovom uzvišenom trenutku. “Ni da mu se ne svrže vira za naju života i kon jega jegovu djitetevi dokoli ga ne sude četiri nadesete koji su prisegli s banom Stjepanom knezu Vlkosavu i s jegovom gospojom i s jegovom materiju banicom Jelisavetom, bez jegove nevire i bez jegove bvšćine nam ponesenija da m se vira ne svrže ni jegovi djitetovi” – i ovdje se Priboje sav zgrči u stolici od silnog užitka koji u njemu izaziva ovaj sklop riječi koje u ovakav poredak može staviti samo jedan od desetine njegovih učenika – Radin, jer taj će zapisati ovu povelju kojom se banica i njen sin ban zaklinju knezu Vukcu Stipaniću, sinu Hrvatinovom, bratu Vukosavovom, da neće biti njihov ni talac ni rob ni sužanj. I tad, dok kroz svog uzdrhtalog Priboja struje Radinove riječi kojima nam se predstavlja: “A siju knjigu pisa Radin dijak u Ribičih na Katalinin dan na sveticu gospoje banice”, osjeti on kako ga pomoćnik njegov lagano drmusnu i tad otvori oči sav posramljen jer nije uspio da se odupre svojim slatkim snohvaticama.
I Priboje se nakašlje i tako privuče pozornost okupljenih. Zatim ustane i počne čitati ono što je sročio i s čime treba svi prisutni da se slože. Nakon poznatog uvodnika: “V ime otca i sina i svetoga duha”, mramor se potpuno zatrne i sada Pribojeve riječi zaplove kroz četrdeset tijela, a Priboje podiže pogled, kao kakav sudac, i zakiva ga u Vukosava, koji stoji pred njim kao dijete, i, kao da mu izriče kaznu, izgovara njegovo ime: “Knezu Vlkosavu, sinu kneza Hrvatina klučkog, jere ostavi hrvatskog gospodina i Bapšiće – naju milost djela.” I tu opet čini stanku i nastavlja tek kada mu mlađahni ban značajno mahne glavom, jer on, ban Stipan, Vukosavu daruje dvije župe, Banicu i Vrhbanju, “od meje do meje i u niju dva grada, Kluč i Kotor, dokole je naše sime u Bosni i dokole viran nam je Vlkosav”, čita Priboje, sasvim svjestan da je u ovom trenutku, i samo u ovom, on najvažnija osoba u cijelom bosanskom kraljevstvu, kako banovinu ovu potajice u svojim mislima imenuje već godinama, uvjeren da će jednom iznići iz kotromanićkih boljara dovoljno snažan i odriješit muž koji će se proglasiti kraljem. I opet ravno u oči gleda Vukosava Hrvatinića dok mu iz usta izlaze riječi koje je maločas poslagao po pergameni i koje jasno kazuju da je imetak dat samo njemu, “a ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni snovcu jegovu, razvje knezu Vlkosavu”. I tu Priboje značajno zastaje, opet prelazi pogledom preko svih lica, a vlastito mu ozbiljno do smrti. Iz očiju Pribojevih izbija prijetnja i pogledom svojim daje svima na znanje da sada, pošto smo poklonili ovom čovjeku tolike posjede, dolazi dio u kojem ćemo ga zauvijek svezati za Bosnu. I glas mu dahće prijetnjom dok izgovara: “(...) i da služi gospodinu oružjem, kako može najbolje.”
Nakon posljednjih Pribojevih riječi, svi značajno, kao da ih potvrđuju, kimaju glavom, a Vukosav izvlači mač iz korica i svečano ga primiče usnama i ljubi ga. Priboje pri tom nastoji uhvatiti Stjepanov pogled, jer boji se da imena svih prisutnih svjedoka ne bi mogla stati na papir pa traži dozvolu od bana da ih, na dobro poznat način, izbjegne sviju poimenično nabrojati, a opet da svi ostanu pobrojani. Kad mu ban mahne glavom, Priboje se ponovo povlači u svoju nevažnost, a plemstvu bosanskom pušta da se opet šepuri oko njega i da uživa u ovom značajnom trenu. Sad nabraja “dobre Bošnjane”: “(...) tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš i s bratijom, knez Dabiša i s bratijom, župan Krkša i s bratijom...”
Tu podiže glavu i opet premjerava ljude pred sobom i broji ih i provjerava da mu koji ne izmakne. A kada se uvjeri da je glavne svjedoke stavio na papir, počinje sa zapisivanjem ostalih i sabija redove da mu svi stanu i da se u cijeloj budućnosti zna da je ovom uzvišenom trenutku koji on uhvati u slova prisustvovala cijela Bosna. I piše Priboje: “(...) ot Zagorija župan Poznanj i s bratijom, ot Rame knez Ostoja i s bratijom, ot Uskopja Hrvatin Vlković i s bratijom, ot Usore vojevoda Vojko i s bratijom i Vranoš Čeprnjić i s bratijom, ot Soli župan Budoš i s bratijom i čelnik Hlap i s bratijom, ot Trebotia župan Ivan i s bratijom, a k tomu i pristav ot dvora – vojevoda bosanski Vlk Ščitković, a drugi Vitanj Tihoradić.”
I opet podiže pogled i premjerava goste koje ban nastoji zadržati u kancelariji dok ih Priboje sviju ne pobroji. I prije nego spusti pogled, da na kraju i svoje ime poreda u slova, kimne on glavom prema banu u znak da su svi pobrojani i da sada mogu ići napolje za postavljen stol s kojeg miris pečenja već zove. Ban sviju poziva u dvorište, a Priboje, polahko, sav naliven sjetom, svjestan da se na današnji dan ispisuje iz historije, zapisuje: “A siju knjigu pisa Priboje dijak velikoslavnoga gospodina bana Stipana na Mileh.” I stavlja tačku Priboje i dugo gleda kroz prozor prema velikom stolu gdje se reda cijela Bosna, i moli Boga, svoga, jedinog, patarenskog, da ovakvo jedinstvo koje su pokazali pred njim zadrže zauvijek i da ih niko, nikada, nikakvom potvorom ne rastavi i nahuška jedne protiv drugih.
TRI TURBETA
Od rijeke biju promaha i strah. Rekao bi čovjek da će tajanstvene sisaljke svakog časa iščupati i cestu i obale i usisati ih i izbaciti u nebo kao lavu iz grotla usijanog vulkana. Odozdo, iz perspektive opkolitelja, ključke kule morale su izgledati kao kakve rakete vinute u nebo. Braniocima grada s ove strane nije prijetila nikakva opasnost. Ali to bijaše samo privid. Ta ko bi ikada pomislio da utvrda na nedostižnom stijenju ima takvu falinku pa da se dim iz bezdanog grotla u tili čas uspenje uz strme litice i obujmi cijeli grad i zasjedne na kule, kao zlohudi ćuk koji najavljuje smrt?! Trećeg dana dim se zgusnuo među zidinama, prelijevao se preko bedema i šunjao između stabala, uspinjući se sve do Ljubice, tek sagrađene kule isturene prema vrhu brda Breščica, da brani najosjetljivije prilaze. Iz dima izniknu bosanska vojska, a na čelu joj kralj i ispred njega bajraktar s bijelom zastavom. Išao je pješice i gdje god je stupio svojim tabanom kamenje se rastapaše i ostadoše iza njega okamenjeni tragovi, a narod ih zvaše kraljevim stopama.
Zijeva provalija kao ralje ogromne pretpotopne životinje. Ne zovu je džaba Vrtolom. Pogled sam od sebe bježi odozdo, podiže se uz liticu što se nadnijela nad drugom obalom, ni upola ovako strma, a po njoj vise divokoze i poludivlji psi. S druge strane, u podnožju prosuo se grad, kao rastrgnuta ogrlica. Baš na tom mjestu bijaše ogromno jezero pa Crna Kraljica namjeri da ga isuši te naredi svojim podanicima da tu gdje je danas litica koju zovu Sklop prokopaju stijenje. Ali pogana voda hvataše svakog dana po jednog radnika te ga vođaše vodenom gospodaru da ga nikada niko više ne vidi. Crna Kraljica se naposljetku dosjeti da šalje najstarije ljude da probijaju planinu i, kada voda huknu i odnese ih, niko ne zažali za njima, sve ih obasu sreća zbog plodonosnih njiva koje jezero ostavi iza sebe i tako se tu naseliše. Otud poteče vrijeme i donese Osmanlije i oni u smrti trojice braće nađoše put do kapija grada.
Predanje kaže da je kralj bosanski postavio tri bedema i da janjičari uludo kidisaše danima. Na kraju zapovjednik osmanski odluči da smijeni komandante svojih triju armija pa na njihova čela stavi trojicu braće. Prvi pogibe Alija, razbijajući prvi bedem na obalama Sane, tu mu iskopaše kabur. Omer pogibe na Hairbašči, gdje se zametnu najžešća bitka, i tu ga sahraniše. Mustafa pogibe na samim kapijama grada i tu ga spustiše u mezar. Kada preuze Ključ, sultan naredi da se svakom od braće podigne turbe nad kaburom. Aliji sagradiše turbe na obali rijeke i stajaše ono ondje stoljećima, sve dok glavari preduzeća “Šipad” ne odlučiše da na tom mjestu podignu pilanu. Omeru podigoše turbe na Hairbašči, a kada dođoše pod kapije, Mustafa ne dade da se išta gradi nad njegovim grobom. Ujutro sav materijal i alat bijahu razbacani, a na mjestu gdje jučer irgeti iščupaše kamen izniknuo novi i liči na vjernika pognutog u sedždi. Omerovo turbe i danas stoji na Hairbašči, a Alijino je dolje, na ulazu u grad, kraj šehida iz posljednjeg rata.
Još jednu legendu vrijeme zanjiha nad Ključem. Kazuje ona da je u toj pećini – kroz koju se iz grada moglo spustiti na obalu Sane i opskrbiti vodom za vrijeme opsade – Radivoje Ostojić, kraljev stric, sakrio kćeri kad je krenuo da se preda. Ali janjičari ih otkriju, te ti se one, da im ne bi žive pale u ruke, strmoglaviše u Sklop. Iz njihovih smrti izraste miris ruža, a narod onu pećinu nazva Djevojačka. Taj miris, priča se, osjetiti može samo onaj koji čiste duše dođe na ovaj grad, a priču o pećini prije više od sto godina potvrdi češki arhitekta Ivo Bojanovski i zapisa da se penje i do 200 metara u visinu pod same gradske bedeme.
NEDOSTIŽNI KLJUČ
I vrijeme donese pod Ključ harambašu Vuka Mandušića. Ostade iza njega izvještaj koji sroči kada se krajem maja 1648. godine vrati u Šibenik. Mjesec dana, i ko zna koliko kesa dukata, trebalo je providuru Foskolu da prevede izvještaj i da zamoli mletačke senatore da harambašu okite kolajnama. A ovi, razdebljali od dosade, zasigurno ga nikada ne bi ni pročitali da mjesec dana, potom ne dobaci Foskolo do njih izvještaj harambaše Ilije Smiljanića, u kojem ovaj opisuje kako njegov pobratim Vuk Mandušić pogibe na Ravni Kotari. I tako, odjekuje ime grada Ključa Venecijom, dok se senatori bore sa sparinom koja im namiče san na oči i s muhama koje nasrću na sline što im se cijede s ruba usana.
“Prešavši preko planina, deveti dan u zoru naši stigoše pred Ključ. Navališe na neprijatelja i stadoše paliti džamiju dok hodža bijaše unutra da zove na molitvu i potisnuše Turke vještim prepadom. Naši su se sakupili i borili protiv Turaka sve do noći. Zatim su se u redu povukli uz veliki pokolj neprijatelja, od kojih je poginulo više od 200, ne brojeći one koji su izgorjeli u kućama. Od naših su bila tek četiri ranjena. Naši su uhvatili veliki plijen i 46 zarobljenika, mnogo žena i djece. Ali idući dan kada ih je presreo neprijatelj u velikom broju, bili su prisiljeni, da bi se mogli uspješno braniti, odsjeći glave spomenutim zarobljenicima, poštedjevši samo šestoricu, i žene i djecu...” i u tom času venecijanskim kanalima odjeknu glas senatora koji, skočivši najednom iz polusna, ščuđeno pita: “Pa zašto ne zauzeše grad ako su već sve spalili i pobili?”
Dvadeset dvije godine nakon senatorovog pitanja, možda govoreći nešto i o pretjerivanju u Mandušićevom izvještaju, iz Ključa, krišom, ishodi jedno pismo i putuje preko Grmeča, i preko Une, i preko Korane, u Turopolje. Šestorica Karlovčana, koji dopadoše sužanjstva – i Grgo Matić, i Ivica Capan, i Mate Krivačić, i Ivica Vuković, i Mate Pivelić i Nikola Keser – pišu hrvatskom vicebanu Gašparu Orehovačkom, podbanu Petra Zrinskog, koji u tim trenucima u Beču iščekuje smrtnu presudu. Javljaju mu da su živi i zdravi i mole ga da im pošalje sablju zagrepkinju za Šabanagu, koji im je bio pri ruci u velikoj nevolji. Ne zna se da li je Šabanaga dobio priliku da opaše sablju zagrepkinju, ni da li su šestorica sužnjeva vidjeli ponovo svoj Karlovac, ali dvadeset i osam godina nakon ovog pisma, pri samom kraju Bečkog rata, uspeše se do ključke kapije gvozdenjaci s hiljadu oka dvopeka koje posadi ključkoj, po nalogu vezira Mustafa-paše Daltabana, šalje jajački kadija.
Gotovo dvjesta godina potom pred samu jesen osvanu pred Ključem okupaciona vojska i zametnu se strašno kreševo. Na kraju sve se zašareni od leševa i jauka ranjenih. Historičar Hamdija Kreševljaković kazuje da su Austrijanci imali 313 mrtvih i ranjenih, a među njima i 12 časnika. Kada kraljevski i carski oficiri krenuše u osvetu i vješanje pobunjenika koji se isticahu hrabrošću, među najhrabrijima ispod vojničke odore nađoše i jednu ženu. Bila je tako hrabra da iz nje ni vlastito ime ne iscijediše.
