S kraja proljeća pločnikom bi se rasulo tisuću crnih bobica najavljujući ljeto. Gore, u krošnjama ostarjelih divljih trešanja čvorci bi, u jatima, igrali svoje zamršeno kolo. Njino cvrkutanje razbijalo bi gradsku vrevu i odnosilo je daleko, uzvodno, uz brdo, skroz pod Faletiće. Do zanesenih prolaznika opet bi se probijao žalostivi šum ukroćene Miljacke i odvlačio ih u prostore bivših vremena, kao da prolaze kroz kakav tunel iz kojeg bi se izlazilo tek pred Akademijom likovnih umjetnosti. Nesmotreni prolaznici gazili bi mamne plodove svojim nehajnim koracima i uskoro bi na pločniku osvanula crna rupa. Stajala bi cijelo ljeto i sujevjerni bi je zaobilazili, othukujući u vlastita njedra i pljuckajući tri puta kao da im je put presjekla crna mačka. Samo bi oni maštoviti zastajali nad trešnjama rasutim po pločniku i zamišljali da su slikari. Zatvarali bi oči i maštom iskivali kistove. Šakama bi gnjetli prezrele plodove i od njihovog soka gradili kompozicije kakve još niko nije vidio. Samo za njih te bi slike stajale na pločniku cijelog ljeta, sve dok ih ne bi odnijele jesenje kiše.
Ali trešanja više nema. Ostali su drčni panjevi da svojim raskrvavljenim tjemenima plaše djecu. Ni čvorci više ne dolijeću. Kao da je neko zgulio kožu stvarnosti pa ostali tek vremenski kosturi koji zvekte gradskom vrevom i ciče automobilskim sirenama i protresaju se prestrašeno od gromoglasnog tutnja tramvaja. Niko više ne zamišlja da je slikar. Ali, ipak, onaj koji je nekada, dok su trešnje krošnjama natkrovljavale dio sarajevskog vremena, maštom rasperjavao crne mrlje njinog soka i u svojim sanjima gradio fantastične kompozicije, on zastane, neka ga nepojmljiva snaga zaustavi i natjera da podigne glavu i žalovitim pogledom obujmi prazninu, kao beznog čovjek kad pogleda ondje gdje mu nekada bijaše noga.
TRI FRESKE
Sada, kada više nema trešnji da tijelima svojim prikriju tu kuću, među prozorima ispod visoko uzdignutog potkrovlja stjeranog u špic sasvim jasno se vide terakotno-crvene freske. Stručnjaci kazuju da su rađene u zgrafito tehnici te da je ovo jedina građevina na Balkanu ukrašena slikama izrađenim tako što se crtež direktno urezivao u malter. Zgrafito, kazuju oni dalje, to je italijanska riječ i znači grepsti.
Na prvom panelu pojavljuje se djevojka s kopljem, u haljini, zavijena maramom. Iza nje proviruju luk i strijele u tobolcu i ratnička kaciga s perjanicom. To je Minerva, kažu, boginja, rimska, sva sazdana od mudrosti. U Leksikonu religija i mitova drevne Evrope Aleksandrina Cermanović i Dragoslav Srejović pišu o njoj i ovo: “Minervin kult uveden je u Rimu usled naglog razvoja zanatstva. Prema shvatanjima širih narodnih masa, Minerva je isključivo boginja zanatlija i đaka.” Kazuje se da su je širom svijeta desetine univerziteta uzele kao zaštitnicu te postavili njen kip na ulazu. Rimljani su je slavili i kao boginju poezije i muzike i možda su joj upravo zbog toga opkolitelji ovog grada prije tridesetak godina kroz sred grudi prosvirali metak strašnog kalibra.
Onaj ko sazida ovu kuću zasigurno je htio da se u njoj izučavaju nauke, da se čita, da se održavaju koncerti i da po tome bude ucrtana u svijesti budućih pokoljenja. Jadan, ni sanjao nije da će nakon tolikih godina od svih njegovih želja ostati tek predanje kako je odmah po njenoj izgradnji u ovoj vili živjela djevojka lahkog morala koju obnoć posjećivahu sarajevski trgovci, zanatlije, ljekari i ostali radin, bogat i čestit svijet, koji je preko dana predstavljao vrhunsku moralnu normu oko koje se kovitlao ovaj grad, a u smiraj Drugog svjetskog rata useliti se u nju Maks Luburić i u obližnjim podrumima do smrti mučiti naprednu sarajevsku omladinu željnu slobode i pred svoj bijeg povješati ih po drveću i stativama specijalno podignutim za tu priliku na Marijin-Dvoru.
Središnja freska prikazuje vojnika pod istom onom kacigom koja na prethodnoj predstavi leži pokraj Minevrinih nogu. Po tome, ali i po odori, po koplju što se pomalja ispod štita koji mu se, uspravljen, oslanja o desni bok, i po maču u koricama, i po sandalama čije mu se vezice, ukrštajući se poput zmija u ljubavnom preplitanju, siktavo, uspinju sve do koljena, prepoznajemo rimskog vojnika. To saznanje poduplava i orao na štitu, a vojnik je lijevu ruku nehajno oslonio na balčak mača. Iako mu sandale nisu krilate, mogao bi to, vele, biti Perzej, djedoubica, Meduzin krvnik, osnivač Mikene..., ili pak Merkur, glasnik bogova.
U trećoj predstavi, kao da je maločas izašla iz te kule koja se nazire u pozadini, prikazana je još jedna djevojka. Stoji, reklo bi se, pod fenjerom okačenim na stup ulične rasvjete. To ne može biti nikakva božica, ni grčka ni rimska, svi mitovi su iza nje, a ona sama kao da je iskoračila iz šikare vremena, pregazila sve moguće ere i pojavila se ovdje u dobu modernom i, s knjigom u ruci, stala ispred tog točka. Mogao bi to biti kolovrat ili vitlić ili razboj za predivo, samo da nije nazubljen pa više podsjeća na kakav zupčanik s industrijskog stroja. Zbog toga neki čitaju ovu fresku kao personifikaciju novog doba ili prolaznosti vremena.
Oni smioniji tvrde da bi na ovoj slici mogla biti prikazana sama gospođica koja, prema narodnom predanju, živješe u ovoj kući, a bijaše lijepa i prodavaše svoje tijelo sarajevskim bogatašima. Kazivalo se da se uvečer spotucaše oko ove kuće ugledan čaršijski svijet pa bi iskakali iz okolnih bašča ili živica, nagriženi ljubomorom. Niko od njih nije mogao podnijeti pomisao da ta lijepa djevojka, koja je zavitlala njihovom pameću i okrenula je na onom nazubljenom koletu tako bezočno da se sva raznizala, ne pripada samo njemu i da je mora dijeliti s ostalima. Džaba je okivaše u dukate i prekrivaše je forintama, od tjemena do nožnih prstiju, samo da se zakune da drugog primiti neće već će cijele noći čekati njega, nesretnika, izludjelog od strasti. A ona bi se samo smijala i zabacivala kosom, pa, uskoro, takvi počeše raspredati priče kako se ovdje, na lijevoj obali Miljacke, odmah uz Skender-pašinu džamiju, da, tu, gdje nekada stajaše tabašnice, pod samom tekijom, prikazuju i izlaze džini i šejtani i svakojake spodobe još. Izvaljivahu te priče iz svojih strašću izgriženih duša samo kako bi isprepadali narod i odagnali u ljudima svaku pomisao o tome kako bi se obnoć ovuda moglo špancirati. Uskoro, svaki se put prometnu mimo ovog mjesta i samo bi oni najhrabriji, noseći fenjer, smogli snage i u noći se uputili ovom džadom. Ali ni oni od onog dana kada, kume, iz zemlje izroni takva nakaza da..., kosa joj raspojasana do neba, a pod miškom glavu drži i traži od prolaznika da joj daju svoje džigere, jer će..., i tu su zalajali psi na Hisetima, a gore, sa Soukbunara oglasiše se prvi pijetlovi i ona prikaza nestade kao da je nije ni bilo. A da ne bi tako, da ne zalajaše psi, ili da ne zakukurikaše horozovi, kuma bi sa sobom odnijela u..., to mjesto ni zamisliti nemoj, kume, i triput pljuc i tobejarebum i tobeestagufirlah, sakloni, Gospode, od uroka, od sihra i đavoljeg gareža.
SA STRAŽNJIH VRATA
Svaki put kada bi stao pod krošnje starih trešanja pred Gospođicinom kućom, pa se maštom zagubio u crnim mrljama trešnjinog soka razlivenog po pločniku, u čovjeku bi se javila slika sarajevskih trgovaca i ostalih bogatuna koji nekada, krišom, u mrklini noći, posjećivahu ovu kuću. Vidio bi ih kako, s buketom cvijeća u ruci i bombonjerom pod miškom, izranjaju iz korita Miljacke poput bizantskih pacova i, sasvim pognuti, šunjaju se kroz bašču postavljenu u skladu s Regulacionim planom novog reda iz 1893. godine, kojim vlast propisuje da se ubuduće novi građevinski zahvati mogu vršiti samo uz dozvolu, a na lijevoj strani Miljacke, na potezu od Ćumurije do mosta na Skenderiji ima da se grade isključivo jednospratnice i to s baščama okrenutim prema rijeci.
Svaki od redovnih posjetitelja ima ključ od stražnjih vrata kojima se izlazi u bašču. Sav smeten od silnog uzbuđenja, svaki dugo plete oko brave i nikako da pogodi i smješka se usljed asocijacija koje mu na pomisao o bravi i ključu naviru sa svih strana i donose slike tako nabijene strašću da već otkopčava košulju. Evo ga, sad ulazi u trpezariju s velikim stolom i osam stolica čiji vrhovi mu, onako ovijeni pomračinom razbijanom stidljivom svjetlošću s prozora, dođu kao kraljevske krune. Sad zaziva kraljicu srca svoga i, svlačeći kaput, hita prema kuhinji, zvižduće, u kojoj se to prostoriji sakrila njegova zečica i da li je obukla čipkane podsuknje koje joj je prošlog mjeseca donio iz Beča, iz Pešte, iz Damaska, vrag te vražiji mazno, paprenih li cijena tamo. I njišti i zabacuje noge kao konj u galopu i zbacuje košulju sa sebe i sada korača prema dnevnom boravku. Ali njegov golupčić nije ni tamo, ptičica ta voli da se igra žmirobake, govori dok otvara vrata prve spavaće sobe, svlači pantalone pred vratima druge, nuh, njegova lukava lija nije ni tamo. Nije ni u ostavi iz koje se vidi cijeli minaret Skender-pašine džamije i u kojoj se sakrila prošli put obučena u husarsku odoru. Sad se vraća u dnevni boravak i ide u ugao na strani okrenutoj prema tekiji, pred gvozdenim kružnim stepenicama skida gaće i uspinje se u potkrovlje, a u mraku za njim, gologuzim, bjelasaju se vuneni obojci jer njih nikada ne skida i bez njih će samo u grob, u pepeo, dušu dajem za ljubav. I tad, pri toj slici, svaki put čovjek se rastače od želje da ima barem mrvicu talenta pa da sad, ovdje, na ovom pločniku, naslika taj prizor, hodničić u potkrovlju dug kao vrijeme, polutamu razbijaju obojci koji dominiraju cijelom kompozicijom, iskrivljen vrat i grozničav pogled koji još jednom prebira po polumraku, i to lice zgrudano u grudu požude, tajanstva, straha, nagovještaja davno raspakovanih snova i obojci, opet, bijeli, skakuću u tmini poput šejtanske nejači.
Nije ova slika sasvim bezazlena i nije nastala tek tako, proizvoljno, niotkud. Izlazi ona iz rečenica Miloša Crnjanskog, kojeg je pred Prvi svjetski rat, a i poslije, jedan bosanski pisac svaki put kada bi se obreo u Beču častio novom ljepoticom, radodajnom, nevjerovatnih umijeća. U putopisima objedinjenim pod naslovom Pisma iz Pariza, štampanim u zagrebačkom časopisu Nova Evropa 1921. godine, piše on ovako: “Sve je to tako smešno. Jedan mali crnac, u zlatnoj kapi, čeka me kod stepeništa. On upravlja liftom. Gore, u trpezariji, i protiv zakona, još blešte svetiljke. Stranci, i polusvet, koji je u Beču, oduvek, malo dobroćudan i familijaran; a sad, otkada je u njemu puno devojaka i žena iz srednjeg i činovničkog staleža, još više. Mnogo bosanskih trgovaca. Njih sam docnije sretao u hodniku u svilenim pidžamama, kako prate dame i govore tiho: ‘Bitte, bitte.’ Sećam se, pre rata, oni su nosili obojke.”
Kada smo se već pozvali na Crnjanskog, onda ne bi bilo pošteno a da se ne spomenemo i jednog drugog pisca. Kazivalo se, naime, da je naziv “Gospođicina kuća” izvučen iz romana Ive Andrića Gospođica. Iz rečenice koja glasi ovako: “Živeli su tada u njihovoj novoj, prostranoj kući, na samoj obali Miljacke, niže protestantske crkve”, neki iščitaše kako je baš u ovu kuću Andrić smjestio glavnu junakinju Rajku Radaković. Nju, Rajku, Gospođicu, njen otac, gazda Obren, ugledni sarajevski trgovac, koji je trošio više nego je privređivao pa ga dugovi otjeraše u grob, na samrti zaklinje na štednju. Taj amanet određuje njenu sudbinu i sasvim je ograđuje od ostatka svijeta i pretvara je u nemilosrdnu kamatkinju. I tako, oko Gospođicine kuće ne migolje obnoć sarajevski bogataši izgriženi neprikosnovenom strašću, već dužnici, posrnuli ljudi, potrebnici, svi oni koji se hvatahu za njenu dobru volju kao utopljenici za slamku spasa.
BORDELI NA TEREZIJAMA
Ulica u kojoj se nalazi Gospođicina kuća, oduvijek slijepljena sa zgradom u kojoj je sada smještena Grčka ambasada, danas nosi naziv po historičaru Hamdiji Kreševljakoviću. U osmansko doba zvala se Tabašnica jer se ovdje, na obali Miljacke, stoljećima, još od Skender-bega, štavljaše koža. U austrougarsko doba zvala se Terezija, a od 1931. do 1993. Dobrovoljačka, po Diviziji dobrovoljaca formiranoj u Rusiji od zarobljenih pripadnika KuK armije jugoslavenskog porijekla. Od 1905. godine, kazuju dalje hroničari, kuća je bila u vlasništvu “doo Sarajevo”, a 19. septembra 1935. kuću kupuje izvjesni Ilija Cvitanović.
Vratimo se još jednom u vrijeme kada se ulica zvaše Terezija. Tada se, a bijaše 2. januar 1885. godine, vladin povjerenik, izvjesni Herman, na zahtjev općinskog zastupnika Vejsil-efendije Svrze, obavezao pred cijelim vijećem da će, čim to dopuste prilike i uzmogne s vremenom te nađe novo pogodno mjesto, ukloniti sve bordele s Hiseta i oko fabrike duhana. Od tog dana dodijavaše mu mnoge ugledne Sarajlije sve dok ga ne skoliše da za novu lokaciju izabere lijevu stranu Miljacke i prebaci kuće bluda u Tabake, u Podtekiju, u Tereziju. Tada bludilišta počeše nicati na sve strane ne libeći se da se sasvim primaknu Skender-pašinoj džamiji ili da se uzveru pod samu tekiju. Ostarjeli tabaci, derviši, efendije i imami samo zakrenuše glavama i ne prozboriše ni riječi. Odavno oni bijahu svikli da se uzalud protiviti svakakvoj novotariji koja dođe s novom upravom, a hrišćani se uzgoropadiše i svako malo pa im rade uz nos. Odavno oni bijahu prestali pozdravljati i Nikolu Boškića i Stefana Sterlu, jer, držaše oni javnu kuću u Tabacima. Ništa im milije ne bi nego onda kada Zemaljska vlada donese odluku da im se bludilišta zatvore jer u njima pronađoše šest nesretnica zaraženih sifilisom, a jednoj se staroj frajli, nekoj Marici Perkluši nos sav raspao. Bilo je to kada vlast načini raciju pa je pronađoše pod velom i zarom, k’o biva nudila je istočnjačke čari i plesala trbušnjake, ali lice nikako nije pokazivala, godinama, i svi ga zaboraviše sve dok ga ne otkriše smioni ljudi iz špitala.
Uzalud pisaše pritužbe, i Nikola Boškić i Stefan Sterla. Zemaljska vlada ne odustade od svoje nakane i uskoro su im svi na ovoj strani Miljacke vidjeli leđa. Poslije se pričalo da nisu samo oni kažnjeni već i svaka od njihovih radnica ponaosob. Oglobiše i Julijanu Matijaš, i Katarinu Šenberger, i Mariju Vičelu, i Anu Frank, i Staku Veliku, i Sarfiju Bojadžić, i onu drugu Staku – Bukreševu, i Aišu Tatarović, i Gospavu Ljubičić, i Maricu Šrajblehner i nabrajahu oni tako i ponavljaše imena uživajući u svojoj pobjedi. Ali samo do sutra. Već pri prvoj kahvi dođe vijest kako je Mordo Alkalaj dobio dozvolu da u mejhani na Terezijama može držati i do deset bludnica, ako mu je po volji. Tada sve one što ne nađoše u njih sifilisa, od Nikole Boškića i Stefana Sterla, samo prošetaše uz Miljacku do broja 39, gdje ih dočeka stari Mordo i svaku premjeri dlanom po stražnjici, a neke je, vele, neizliječene, prošvercovao iz špitala.
I tako, punih dvadeset pet godina prelijevaše se blud po Terezijama, po Tabacima i Podtekijom, a kikot tih bestidnica odzvanjaše do duboko u noć i sudaraše se s horozijim kukurikanjem na Gorici. Tek kada se pola omladine zarazi svakojakim veneričnim boleščinama, vlast se dobrano zabrinu te jedne noći upade žandarmerija i poče da istjeruje goste i hvata gologuzu ženskadiju i da ih, sviju, vozi u Belediju u bajbuk. Tad vlast zapečati gostionice i oglobi gazde i gazdarice. Kazniše i čuvenu Savku Karklinu, za koju se pričalo da je i sama bila bludnica prije nego je otvorila vlastitu kafanu. Kazniše i Josipa Pardu, i Saru Šainović, za koju se pričalo da joj svraćaju i vladini povjerenici i da uživa svakojaku zaštitu i siguranciju, a, eto, opet je oglobiše. Na kraju zabraniše ženskinju i da radi u gostionici, u mejhani, u krčmi, vlast prijeteći zamahnu prstom, ni uslužiteljica, ni konobarica, ni kelnerica, a kamoli šta dalje, jok.
Međutim, ne suzbiše kurvarluk posvema. Pojaviše se tada ženske koje hodaše okolo i nudiše se svakom kome se prihtje pa se bestidno davaše po grmovima i baščama i uz obalu Miljacke, a neki pričaju i uz stećke koje Benjamin Kallay donese pred Zemaljski muzej. Narod ih prozva asfaltine. Sve se uskomeša i zavrtje u haosu nepokolebljive strasti, samo je u ovoj kući i dalje ostajao mir, nju niti je dirala vlast, niti je narod s njom izapirao usta, niti se ko drznuo da mladu ljepoticu, koja bi izlazila iz nje svakog jutra odjevena u drugu haljinu i pod drugim šeširom, nazove “kuravom”, sarajevski, otegnuto i s puno gađenja u glasu. Nju i dalje zvaše Gospođica, a njen dom Gospođicina kuća i nikako drugačije i dovijeka.
