Mustafa Hajrulahović Talijan, član Patriotske lige i prvi ratni komandant Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je u najtežim danima za svoju domovinu dao nemjerljiv doprinos odbrani od agresije, preminuo je na današnji dan 1998. godine u Hamburgu, u 41. godini. Ukopan je uz sve počasti u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Rođen je 22. januara 1957. godine u Banjaluci, a nakon završetka Mornaričke vojne akademije u Splitu s odličnim ocjenama, završava školu za pomorskog diverzanta i postaje stručnjak za diverzije na moru i kopnu. Kao najbolji među diverzantima postaje komandant odreda, pa zatim i diviziona. Nastavlja stručno obrazovanje, uči italijanski jezik, po čemu je i dobio nadimak i odlazi na školovanje u Italiju, a nešto kasnije postaje kapetan korvete.

Kada je imao 17 godina, upoznao je dvije godine mlađu Zlatu, buduću suprugu, koja se u dokumentarnom filmu ˝Talijan˝, autorice Arijane Saračević Helać, prisjetila dana iz mladosti i njegovog školovanja u Splitu, kada je svaki slobodan trenutak koristio da dođe posjetiti porodicu i djevojku.

˝To je trajalo sve do završetka Vojne akademije, na kojoj je bio jedan od najboljih studenata. Vjenčali smo se kada je počeo raditi u divizionu pomorskih diverzanata i ja sam se preselila u Split. Rodili su nam se kćerka i sin i bio je to jedan lijep porodični život˝, kazala je Zlata, dodavši da se pripremao za diplomatsku službu u Rimu, a do 1991. godine je bio u obavještajnoj službi.

Ubrzo, nakon što je shvatio šta bivša Jugoslovenska narodna armija sprema, Hajrulahović sa porodicom seli u glavni grad Bosne i Hercegovine, a po dolasku u Sarajevo, porodica Hajrulahović iznajmila je stan na Grbavici.

Već 4. aprila 1992. godine, povodom Bajrama i rođendana Hajrulahovićevog sina Damira, okupili su se rodbina i prijatelji, a druženje je, priča supruga Zlata, prekinuo telefonski poziv.

˝Bila je to sestra Rusmira Hanića, njegovog prijatelja i saborca, koja je rekla da ih hitno trebaju i njih su dvojica istog trena otišli, a društvo se rasulo. Počeo je rat. Ostala sam s djecom na Grbavici ne znajući da su Beli orlovi zauzeli naselje. Cijelu noć nismo spavali jer nismo znali šta ćemo. Jedan dan nas je nazvao i rekao da dolazi kući i nas četvero smo prešli most kod Bristola. Bio mi je to najduži put, ali uspjeli smo ga preći˝, ispričala je Zlata.

Prijatelj Hanić pomagao je da se Hajrulahovićeva porodica izvuče s Grbavice, a prisjeća se i njegovih hrabrih podviga i odlaska u Banjaluku u jeku agresije, iz koje su neprijatelji protjerali nesrpsko stanovništvo, a ono malobrojno koje je ostalo, konstantno su maltretirali.

˝Sanjao je da napravi bh. CIA-u, kako je volio reći. Već su drugi napravili formacijski tu službu, ali su vrlo malo radili, dok je on tjerao da se ljudi školuju i da rade. To je čovjek koji je obožavao Banjaluku i bez obzira na to što u to vrijeme nije imao tamo nikog svog, otac i majka su prešli u Njemačku,a  on je pokupio sve dobro od Dalmatinaca i govorio je:´Ja ću to iz dišpeta´. Iz inata. Provozao se Banjalukom u sred rata˝, prepričava Hanić.

Prema riječima Vahida Karavelića, tadašnjeg zamjenika komandanta Prvog korpusa ARBiH, Talijana je upoznao u martu 1992. na jezeru Modrac, u Lukavcu, gdje su razgovarali o organizaciji malih specijalnih jedinica. Kaže da je Talijan u sve ljude ulijevao pozitivnu energiju i da ima vrlo malo takvih ljudi.

˝Mobiliziran je veliki broj ljudi, ali su dvije trećine momaka bili ´živo meso´, jer su bili nenaoružani, a agresor je godinama planirao opsadu grada i pad Bosne i Hercegovine. To vrlo mali broj ljudi shvata. Oko grada Sarajeva bilo je ´načičkano´ pušaka, topova, tenkova, raketa, vojnika, više nego na pola ratišta u Bosni i Hercegovini. Nije se smjelo ići grlom u jagode˝, navodi Karavelić.

O ratnim podvizima Hajrulahovića suvišno je govoriti. Dovoljno je kazati da je dobitnik Ordena zlatnog grba sa mačevima, kojim je odlikovano tek dvadeset pripadnika Oružanih snaga BiH, od čega 14 posthumno.

Hajrulahović je dočekao slobodu, ali u slobodnoj domovini nije dugo živio. Zbog problema sa venama otišao na operaciju u Njemačku.

˝Imao je plućnu emboliju. Tako dokumenti kažu. Otišao je da operiše vene. Sestra mu je u to vrijeme radila u bolnici u Hamburgu. To jutro, kada je trebala biti operacija, pogodio ga je infarkt˝, priča supruga Zlata.

Malo ko je bio tako dobar čovjek, a njegovom posljednjem ispraćaju prisustvovale su hiljade ljudi. Od njega se oprostio i prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant, rahmetli Alija Izetbegović.

˝Dragi Mustafa, imam tužnu i časnu dužnost da se posljednji oprostim s tobom. Neću u ovoj prilici govoriti o tvojim zaslugama koje su uistinu velike, jer, Mustafa, svi ćemo tvojim putem, prije ili kasnije. Tada će biti manje važno jesmo li bili generali ili obični borci, ministri ili obični radnici. Bit će samo jedno važno: jesmo li bili ljudi ili neljudi. Ti si bio čovjek, u punom smislu te riječi˝, kazao je tada ispred Ali-pašine džamije Izetbegović.

Mustafa Hajrulahović Talijan nije bio samo ratni komandant, već i sportski. Bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik Bokserskog kluba oružanih snaga Republike BiH “Zlatni ljiljani”.

Klub je osnovan 27. septembra 1992. godine, u toku agresije na našu zemlju. Ovo je bio prvi sportski klub u Bosni i Hercegovini osnovan u vrijeme rata.