Paul Rusesabagina je jedan od najpoznatijih Ruanđana na svijetu. Njegovi podvizi tokom genocida 1994. nad Tucima postali su poznati u holivudskom filmu Hotel Rwanda iz 2004. godine.

Film je inspirisan onim što se dogodilo u hotelu des Mille Collines u glavnom gradu Kigaliju. Tu je 1.268 Ruanđana, i Tuca i Huta, spašeno od genocidnih snaga koje su čekale iza njegovih zidina.

Film prikazuje Rusesabaginu, koji je napustio Ruandu 1996. godine, kao heroja koji je spasio mnoge živote. Nakon objavljivanja filma, on je primo nekoliko humanitarnih nagrada, uključujući američku predsjedničku medalju slobode 2005. od bivšeg predsjednika Georgea W Busha. Na kraju je postao rezident SAD i belgijski državljanin.

Međutim, 27. augusta 2020. godine zvaničnici Ruande su uhapsili Rusesabaginu. Human Rights Watch optužio je vladu Ruande da ga je namjerno izmanipulirala na let za Kigali.

Vlada je optužila Rusesabaginu da podržava grupe protiv Ruande. Optužen je za terorizam, podmetanje požara, otmicu i ubistvo vezano za dva napada 2018. godine u kojima je ubijeno devet stanovnika Ruande. Dana 20. septembra 2021. godine, Rusesabagina je osuđena na 25 godina zatvora.

Od kada je osuđen, Ruanda je odbila rastući međunarodni pritisak za Rusesabaginino oslobađanje.

U augustu 2022., tokom posjete Kigaliju, američki državni sekretar Antony Blinken pozvao je vladu da oslobodi Rusesabaginu. U Holivudu, glumci su istakli problem kroz kampanju nošenja odjeće „Sloboda za Rusesabagina“.

Međutim, više istraživanja dešavanja tokom 100 dana ubijanja pokazali su značajne razlike između onoga što je predstavljeno u filmu i svjedočenja preživjelih i radnika hotela.

Očito holivudsko tumačenje historijskih događaja ne odgovara stvarnosti.

Hotel Rwanda je mač sa dve oštrice za zemlju koja je i 30 godina nakon genocida u postkonfliktnoj tranciji u okolnostima ograničene demokratije.

S jedne strane, film je predstavio užasan genocid svijetu koji je malo znao o tome šta se dogodilo u maloj afričkoj državi. Više od 100 dana između 6. aprila i 19. jula, Ruanda je svjedočila smrti do milion Tuca i umjerenih Huta.

S druge strane, historijske netačnosti filma izgradile su Rusesabaginin profil. Na osnovu onoga što su istraživači otkrili tokom intervjua sa svjedocima, dolazimo do tvrdnje da je on slavu iskoristio da promoviše svoju verziju historije Ruande i svoju želju za ostvarivanjem političke moći. Rezultati istraživanja stranih novinara potvrđuju rezultate drugih, uključujući ruandske akademike, koji su istraživali neusklađenost u narativima.

Mnogi na globalnom sjeveru, čije se osnovno znanje o Ruandi je na osnovu filma, bili su usmjereni na Rusesabaginin, a ne na državni stav Ruande prema vlastitoj historiji. Ovaj narativ je u velikoj mjeri pokrenut od strane grupa za ljudska prava, koje su bile vrlo kritične prema stanju ljudskih prava u zemlji u vrijeme tranzicije.

Različiti narativi

Između 2008. i 2018., više od 100 preživjelih iz Hotel des Mille Collines razgovaralo je sa istraživačima o svojim iskustvima i uvjerenju da Rusesabagina nije razlog zašto su preživjeli. Većinu ovih intervjua obavljena je u hotelu i Memorijalu genocida u Kigaliju, gdje se nalaze posmrtni ostaci više od 250.000 žrtava genocida.  

Preživjeli koji su bili u hotelu rekli su da je Rusesabagina vodio hotel kao lično vlasništvo za stjecanje profita. Ako mu neko ne bi mogao platiti, suočio bi se s protjerivanjem iz hotela, što je značilo sigurnu smrt.

Jedan preživjeli je rekao:

Da možete platiti, ostali biste u sobi. Ako niste mogli da platite sobu, mogli ste da platite da ostanete u hodniku. Ako to niste mogli platiti, mogli biste platiti da ostanete kraj bazena. Ako to ne biste mogli platiti, on (Rusesabagina) bi zahtijevao da odete.

Jedan hotelski radnik svjedoči:

On (Rusesabagina) nije mario ni za koga od nas radnika. Molio sam ga da mojoj porodici dopusti da ostanu jer sam dugo radio u hotelu. Nije ga bilo briga i tražio je da mu platim ili će ih izbaciti iz hotela.

Nekoliko drugih priča o preživjelima sugerira drugačiju priču od one u filmu. U Hotelu Rwanda, Rusesabagina je prikazana kako prikuplja novac samo da bi isplatili napadače. 

Prije genocida, Rusesabagina je radio u susjednom Hotelu des Diplomates. On je preuzeo upravljanje Hotelom des Mille Collines nakon što je otkrio da je njegov europski menadžer, Bik Cornelis, evakuisan. Jedan bivši hotelski radnik navodi da je on jednog dana ušao i vidio da je stari menadžer (Kornelis) odveden sa ostalim Europljanima.

"Pozvao je vlasnike hotela i rekao im da … rade samo s njim. Nisu imali pojma šta se dešava i vjerojatno još nisu razgovarali sa Kornelisom, pa su pristali."

Iako film pripisuje Rusesabagini zasluge za stvaranje oaze tokom sukoba, on nije razlog zašto je hotel – jedno od rijetkih područja koja je u to vrijeme nudilo utočište – preživio napade onih koji su provodili genocid.

U filmu nije prikazano desetak vojnika Misije Ujedinjenih nacija za pomoć u Ruandi (UNAMIR) koji su stalno bili pozicionirani ispred objekta.

U svojoj knjizi Roméo Dallaire, bivši komandant ove misije UN-a, kaže da je stacionirao vojnike na jedinom ulazu u hotel kao simboličan pokazatelj da je pod zaštitom UN-a. Dallaire je govorio protiv Hotela Ruanda kao historijskog revizionizma.

Nadalje, Interahamwe, primarni Hutu odredi smrti odgovorni za masovna ubistva, dobili su nalog da ostanu izvan zidova hotela. Dopuštali su ljudima da uđu u hotel, ali bi prijetili ili ubijali one koji su pokušali otići.

Jedan bivši Interahamwe koji je bio stacioniran oko 20 metara od ulaza u hotel rekao je da je dobio instrukcije od svog regionalnog komandanta da “samo ostane u hotelu i da dozvoli Tucima i drugima pristup”. Hotel je također korišten za razmjenu zatvorenika “i to bi bilo konačno mjesto za nas da ubijemo Tucije kada pobijedimo RPF (Ruandski patriotski front)”.

Patriotski front Ruande, predvođen Paulom Kagameom, preuzeo je kontrolu nad zemljom u julu, okončavši genocid. Užasi perioda od 100 dana doveli su do fokusiranja Ruande na formiranje novog jedinstvenog etničkog identiteta “Ruande”.