U nedjelju je šestomjesečna obljetnica, a čini se da ovo neće biti posljednja šestomjesečna prekretnica rata; niko u Izraelu nema pojma kako okončati najgori rat u njegovoj historiji, čiji se troškovi gomilaju alarmantnom brzinom, a čije su koristi zanemarive, zapravo nepostojeće. Zato moramo skupiti hrabrosti i nakon šest mjeseci nesreće reći da bi bilo bolje da nije izbila.
Ne ne. Izrael je imao izbor: ne ići u rat. Ako su to njegovi rezultati, bilo je bolje da se suzdržao, kaznio one koji su trebali biti kažnjeni za užase sedmog oktobra i krenuo dalje. Svi bi bili na dobitku, osim izraelskog muškog i vojnog ega, koji uvijek nameće nesrazmjernu otplatu i kaznu, bez obzira na cijenu. Ovo je krajnje djetinjasta i suluda politika. Najstrašniji od svega je strah da će se Izrael tako ponašati prema Iranu.
Čak ni najnapredniji radar koji prodire u zemlju ne bi mogao zakopati ruševine Gaze i njenih grobova kako bi pronašao ijednu korist koju je Izrael stekao od rata. Planine štete bez presedana, nasuprot tome, vidljive su golim okom.
Sve je već rečeno, bez ikakvog učinka, ali najgore od svega je šteta za moralni ugled Izraela i, kao rezultat toga, njegov globalni položaj. Ovo je gotovo nepovratno. Trebat će godine da se Rusija oporavi nakon Ukrajine; Izrael će, na sličan način, morati raditi godinama kako bi povratio svoju poziciju nakon Gaze. Ali Izrael nije Rusija; puno je ranjiviji.
Ostavite po strani sve priče o antisemitizmu u inozemstvu; samo su neke istinite. Od svakoga ko vidi šta Izrael radi u Gazi može se očekivati da ga mrzi i prezire. Ali nema veze sa svijetom, pogledajte šta nam se dogodilo: uvijek smo bili ravnodušni prema patnji Palestinaca, ali sada smo postavili nove monstruozne rekorde za ovu ravnodušnost.
U pritvorskom objektu Sde Teiman rutinski se amputiraju udovi i nema nikakve reakcije. U Gazi ima 17.000 djece koja su ostala siročad ili su odvojena od svojih roditelja – i ništa. Izraelski liječnici ne prosvjeduju zbog Sde Teimana, niti njegovi socijalni radnici zbog izgladnjele djece i onih koji su umrli ili ubijeni. Postali smo kao čudovišta. Ne samo u našim postupcima, nego prije svega u našoj apatiji.
Jednom su Izraelci bili šokirani i pozvali na akciju. Gotovo svi su nestali. Samo je jedan pravedni liječnik u Sde Teimanu napisao pismo. Ne zna se nastavlja li suradnju s tamošnjim zlom.
Sedmi oktobar, u nedjelju prije šest mjeseci, uništio je savjest Izraelaca. Agenda je sada sveizraelska: nema nikoga osim nas. Samo naše katastrofe, naše patnje, naše žrtve – i sve ostalo može gorjeti za sve nas.
Međutim, kada je najveći i najnapredniji medicinski centar u Gazi izgorio, gorjela je i izraelska duša, koja je i prije bila problematična. Na kraju ovog rata, Gaza će biti uništena i ubijena, a mi ćemo otkriti drugačije lice koje počinje od nas u ogledalu. Svijet će se prema nama ponašati u skladu s tim, baš kao što bismo očekivali da se ponaša prema svakoj zloj državi koja se ponaša na ovaj način.
Sve više i više Izraelaca počinje shvaćati, usuđuje se govoriti i otrijezniti se od svog "otriježnjenja" nakon sedmog oktobra. Sve su pozivi na bezuslovni prekid vatre, čak i sa stranica Haaretza, ali prekasno. Krvoločnost i sadizam izašli su iz ormara u posljednjih šest mjeseci i smatraju se politički korektnima u Izraelu.
Sljedećih šest mjeseci rata moglo bi biti još gore od prvih. Invazija na Rafah mogla bi učiniti da masovna ubistva koja smo do sada izvršili izgledaju kao filmski trailer.
Ako je tako, prokuhat će i sjeverna granica Izraela, uzburkati će se i Iran. Bolje je ne ulaziti u potpuno realne horor scenarije. Izrael će nastaviti skupljati tijela svojih talaca, kao što je učinio ovog vikenda; Zapadna obala će se pridružiti klijentima rata i, po prvi put u svojoj historiji, Izrael će stajati sam pred svim tim.
Ovdje je bolje stati. Prestanite s prilično realističnim apokaliptičnim opisima i zaustavite rat. Prvih šest mjeseci bilo nam je dovoljno: više nego dovoljno, preko glave nam je.
