Strašne vijesti: Još 27 palestinskih zarobljenika umrlo u tunelima zla; neki od bolesti i ozljeda koje nisu liječene, drugi od batina i užasnih uslova u kojima su držani. Mjesecima ih drže u kavezima, s povezima na očima i lisicama, 24 sata dnevno. Neki su stari, mnogi fizički radnici. Jedan je bio paraliziran, a čak ni kad je počeo samrtni hropac, izvještavaju svjedoci, nije dobio nikakvu liječničku pomoć.

Predstavnicima Međunarodnog odbora Crvenog križa niti jednom nije dopušteno da ih posjete, a njihovi otmičari nisu objavili njihova imena kako bi obavijestili njihove porodice. Porodice zatočenih ne znaju ništa o njihovoj sudbini; možda su izgubili nadu. Njihov tačan broj nije poznat; njihovi otmičari ne daju nikakve podatke o njima. Procjenjuje se da ima između 1.000 i 1.500 zatočenika, ako ne i više. Od njih je 27 umrlo, a oni neće biti posljednji koji će umrijeti u svojim kavezima.

Niko ne demonstrira za njihovo oslobađanje; svijet ne pokazuje zanimanje za njih. Drži ih se u nehumanim uslovima i njihova se sudbina smatra beznačajnom. Oni su zarobljenici iz Gaze koje Izrael drži od početka rata. Neki su nevini, neki su brutalni teroristi. Hagar Shezaf, koja je otkrila smrt tolikog broja zatočenika (Haaretz, 8. marta), izvijestila je da većinu njih drži vojska u vojnoj bazi Sde Teiman, gdje ih vojnici redovito tuku i zlostavljaju. Stotine njih su stanovnici Gaze koji su radili u Izraelu s dozvolama, a uhapšeni su sednmog oktobra bez ikakvog razloga i od tada ih se drži u kavezima.

U ponedjeljak, devetog oktobra, dva dana nakon masakra, vidio sam jednu takvu osobu u dvorištu društvenog doma u Sderotu koji je bio pretvoren u vojni objekat: vrlo starog čovjeka, koji je sjedio na stolici u dvorištu, s lisicama na zip kopčama oko članaka i povezom preko očiju. Nikada neću zaboraviti taj prizor. Bio je radnik koji je uhapšen; možda je još uvijek zatočen ili je možda umro.

Vijest o ovim smrtima i masakru u zatvoru nije pobudila nikakav interes u Izraelu.

Nekada bi se tlo zatreslo kad bi jedan zatočenik umro u zatvoru; sada ih je 27 umrlo – većina, ako ne i svi, zbog Izraela – i nikom ništa. Svaka smrt u pritvoru pobuđuje sumnju u nedjelotvornost, smrt 27 pritvorenika pobuđuje sumnju na smišljenu politiku. Niko, naravno, neće biti procesuiran za njihovu smrt. Sumnja se da će iko uopće istražiti njihove uzroke.

Ovaj je izvještaj također trebao izazvati zabrinutost u Izraelu za sudbinu vlastitih zarobljenika. Šta će Hamasovi tamničari pomisliti i učiniti kada čuju kako se postupa s njihovim suborcima i sunarodnjacima? Porodice talaca prve su trebale vikati protiv postupanja prema palestinskim zarobljenicima, barem zbog zabrinutosti za sudbinu svojih najmilijih, ako ne i zbog spoznaje da država koja se na takav način odnosi prema zarobljenicima gubi moralnu osnovu za svoje zahtjeve da se prema vlastitim zarobljenicima u neprijateljskim rukama postupa čovječno.

Izraelci su trebali biti šokirani i iz drugih razloga. Nema demokratije kad deseci logoraša umiru u pritvoru. Nema demokratije kad država drži ljude 75 dana bez izvođenja pred sudiju i uskraćuje liječničku pomoć bolesnima i ozlijeđenima čak i kad su na samrti. Samo najmračniji režimi drže ljude sputanima i zavezanih očiju mjesecima, a Izrael im počinje nalikovati alarmantnom brzinom. Također ne postoji demokratija koja išta od ovoga radi bez transparentnosti, uključujući i objavljivanje informacija o broju, identitetu i stanju pritvorenika u njenom pritvoru.

Kako je zgodno biti šokiran okrutnošću Hamasa, predstavljati njegovo djelovanje cijelom svijetu i nazivati njegove ljude čudovištima. Ništa od ovoga ne daje pravo Izraelu da se ponaša slično. Kada sam prije nekoliko mjeseci u intervjuu rekao da izraelsko postupanje prema palestinskim zarobljenicima nije ništa bolje od Hamasovog postupanja prema nama, a možda čak i gore, bio sam prokazan i otpušten iz najprosvijećenijeg programa o aktualnim događajima na izraelskoj televiziji. Nakon Šezafovog izvještaja slika je još jasnija: Postali smo kao Hamas.