Nikada prije nismo imali ovakav rat, rat potpunog konsenzusa, rat potpune šutnje, rat slijepe podrške; rat bez prigovora, bez protesta, bez odbijanja služenja, bez protivljenja, ni na početku ni u sredini. Jednodušni rat, uz odobravanje od zida do zida – isključujući arapske građane države, kojima je zabranjeno prigovarati – i bez upitnika ili čak ikakvih sumnji.
Je li rat koji je već ubio gotovo 20.000 ljudi, od kojih su velika većina nevini civili, i uništio gotovo sve domove i živote stanovnika Pojasa Gaze, najpravedniji rat u historiji Izraela? Je li rat koji uzrokuje toliko užasne patnje za više od dva miliona ljudi najmoralniji od izraelskih ratova? A ako nije, kako to da nema glasa koji poziva da zaustavi krvoproliće? Čak ni sve veće krvoproliće među Izraelcima još nije izazvalo pitanja "do kada?" i "koliko još?"
Većina izraelskih ratova bili su ratovi po izboru. U početku su ih podržavali gotovo svi, ali ubrzo nakon toga, kada je postala jasna užasna cijena i uzaludnost, počeo je otpor. U vrijeme kada su ti ratovi završili, mnogi su bili protiv njih. Gledajući unazad, nebrojeni Izraelci su bili protiv njih. To je bio slučaj u oba glupa libanska rata i u svim napadima na Pojas Gaze i na Zapadnu obalu. Svaki je bio kraći od sadašnjeg rata, čiji kraj niko ne može predvidjeti.
I ovaj put svi su za i niko ništa ne pita. Medijsko ispiranje mozgova je žestoko, pršti iz televizijskih informativnih studija danonoćno, a čak ni oni u kojima se možda već počinju bujati sumnje ne usuđuju ih se javno iznijeti. Zajedno ćemo pobijediti.
Takav je rezultat rata koji je izbio nakon barbarskog, okrutnog napada, ali od izbijanja nije kontroliran. On nema granica, niko ga ne osporava niti mu se protivi. U očima izraelskih Jevreja, pravednost njegovog početka opravdava sve što dolazi poslije. Sada, nakon dva užasna mjeseca, možda se počinju javljati sumnje.
Ne postoji niko u izraelskom arapskom društvu ko nije šokiran slikama iz Pojasa Gaze. Ti ljudi su im braća, rođaci, a za razliku od izraelskih Jevreja također su izloženi stvarnosti u Gazi koju Jevrejima taje bezvrijedni, propagandistički mediji. Ali izraelski Arapi ne mogu protestirati.
Vlada prijeti ovoj zajednici više nego bilo kojem od njezinih prethodnika, brutalno joj gubeći glas i zatvarajući neke njezine članove. Izraelski Arapi sada žive u strahu od vlade i jevrejske rulje, kakav nisu doživjeli od Nakbe 1947-48.
I u jevrejskom izraelskom društvu, uz ogromnu podršku ratu zajedno sa svim njegovim zločinima, svakako postoje neki koji počinju shvaćati užas koji Izrael izaziva, ali i ovdje se ljudi boje progovoriti, iz straha od trenutne vlasti i masa. Rezultat: rat bez protivljenja.
U Putinovoj Rusiji ima više iskaza otpora ratu u Ukrajini nego u navodno demokratskom Izraelu ratu u Gazi. Nije da je pravednost dvaju ratova slična – rat u Ukrajini je beskrajno neetičniji – ali sredstva i rezultat oba postaju sve sličniji. Stravične scene u oba, neopisiva stradanja miliona nedužnih civila, a sve bez kraja.
Patnja Gaze neće učiniti ništa dobrog za Izrael. Zima dolazi, a ova će se patnja udvostručiti i utrostručiti. Izrael nikada nije posijao takvo razaranje i ubio toliko djece i odraslih kao u ovom ratu. Kad se javni razgovor usredotoči isključivo na razradu vojnih postignuća, stvarnih i izmišljenih, uz beskrajno valjanje u izraelskoj patnji – i to samo – uz gušenje bilo kakvih manifestacija protivljenja, rezultat je jasan. Što se Izraelaca tiče, moguće je nastaviti ovaj rat zauvijek, pobiti sve stanovnike Pojasa Gaze i uništiti je u potpunosti, zauvijek. Najmoralniji, najpravedniji.
