E-mail na engleskom: "Zovem se Yuval Caspi i kći sam dr. Yosefa Caspija. Jednom ste napisali članak o mom ocu. … Nadam se da mi možete pomoći pronaći ga i datum njegovog objavljivanja." Nisam imao pojma na što se ovo odnosi. Arhiva Haaretza je to pronašla: 14. juli 1995. godine, prije 30 godina, pratio sam doktora Caspija u posjeti dječjoj bolnici Nasser u Khan Yunisu.

Caspi, bivši liječnik elitne jedinice IDF-a i direktorj odjela za dječju hirurgiju u bolnici Soroka u to vrijeme, dobrovoljno je liječio pedijatrijske srčane bolesnike u Gazi. Neke od tih mladih pacijenata prebacio bi na liječenje u Soroku, kada bi uspio pribaviti potrebne donacije.

Potraga za davno zaboravljenim člankom također je bila poput putovanja vremeplovom u isto tako zaboravljenu stvarnost. Danas je bolnica Nasser u centru borbi u Khan Yunisu. Deseci i stotine ranjenih i mrtvih dnevno dovoze tamo.

U ovom ratu to više nije dječja bolnica. Teško je reći može li se to više doista nazvati bolnicom, s ljudima koji umiru na podu bez lijekova i zgradom okruženom izraelskom vojskom. Direktor bolnice, dr. Nahed Abu Taima, rekao je za Radio A-Shams ove sedmice: "Zarobljeni smo usred katastrofe".

Ništa nije ostalo od onoga što je pronađeno tada, u danima punim nade 1995. Ni dr. Caspi više ne živi ovdje. Njegova kći mi je rekla da se nedugo nakon toga preselio u SAD, daleko od Soroke i od Nasera. Sada ima 71 godinu.

A Hani al-Hatum bi danas trebao imati 40 godina, ako je još živ. U ljeto 1995. Al-Hatum je primljen u bolnicu Nasser zbog urođene mane srčanog zaliska. Imao je jadan izraz lica i plave usne. Njegov krvni tlak prijetio je pucanjem krvnih žila u njegovom mozgu. Mohammed Batash bio je mlađi pacijent. Tada je bio samo beba. Sada bi trebao imati 29 godina. Je li preživio? Trebala mu je transplantacija srca. Izgledi da ga je dobio nisu veliki.

Farid Tartur, iz izbjegličkog kampa Bureij, vjerojatno više nije među živima. Njegova kuća sigurno više ne stoji. Davne 1995. godine došao je u bolnicu sa svojom bebom Yasserom kojoj je hitno trebala transplantacija koštane srži. Čuo je da je u bolnici izraelski liječnik i pomislio da bi mu on možda spasio sina. Nije imao drugog načina da ga spasi. Jesu li otac i sin još živi? Čisto sumnjam.

Djeca i bebe iz ljeta 1995. sada su borci Hamasa. Koje su još mogućnosti i prilike imali u životu? Oni su rođeni u okupaciji i odrasli u blokadi, bez ikakve šanse. Možda se upravo sada bore protiv vojske koja je izvršila invaziju na ostatke njihove zemlje nakon što su njihovi suborci počinili masakr u južnom Izraelu, ili možda traže hranu kroz ruševine ostataka svojih kuća.

Otkako je počeo rat, nisam se usudio nikome telefonirati u Gazu. Bojao sam se da niko od mog malog kruga prijatelja i poznanika nije ostao živ. A da jesu, šta bih im rekao? Držati se? Biti snažan? U najboljem slučaju, svi su iskorijenjeni, ostali su bez ičega.

Puno razmišljam o njima. Ima li ikakve šanse da su Munir i Sa'id, dva predana taksista koji su mi prirasli srcu, još živi? Munir iz Beit Lahije nedavno se oporavio od moždanog udara. Kad smo zadnji put razgovarali, zamolio me da mu pokušam srediti radnu dozvolu u Izraelu, unatoč njegovoj djelomičnoj paralizi. Mogao bi raditi kao prevodilac za radnike, predložio je. Dugo se nisam čuo sa Sa'idom.

Volio sam Gazu. Svaka posjeta bila je jedinstveno iskustvo. Stanovnici Gaze razlikuju se od Palestinaca sa Zapadne obale. Do prije 16 godina bila je to vrlo topla, suosjećajna zajednica, hrabra, s osjećajem solidarnosti i, naravno, upoznata s patnjom. U svim mojim godinama posjete Gazi nisam sreo niti jednog "divljaka" ili "čudovište".

Nemam pojma šta je učinilo 16 godina blokade. Sada je rat zauvijek ubija. Nije teško pogoditi što će u Gazi izrasti u spomen na njega.