Djeca u Sarajevu koja žele trenirati fudbal moraju imati dobrostojeće roditelje.  Konkretno, šta to znači? Ljekarski pregled košta 30 maraka, kotizacija za kantonalnu ligu 100 maraka, oprema za utakmice (dres 100-120 maraka, kopačke 60-100 maraka, patike za dvoranu tokom zime 60-100 maraka, kostobrani 20).

Dakle, 300-400 maraka košta samo da dijete iziđe na teren. Dodajte tome članarinu za treniranje 60-100 maraka, ovisno od kluba, zatim opremu za treniranje i sve ostalo što uz to ide. U to nije uračunato vrijeme i gorivo koje roditelji troše.

Ok, to je volja roditelja, reći će neko, da im djeca treniraju i igraju lopte. Stvar je u nečemu drugom. Ove sedmice svako dijete registrovano za utakmice Kantonalne lige u Sarajevu mora platiti 50 maraka kotizacije za polusezonu. U Sarajevu djeluje najmanje 30 škola fudbala ili klubova. Svaka od tih škola ima u prosjeku 100 djece. Od toga njih 80 posto igra utakmice.

To je oko 120 hiljada maraka samo za kotizacije Fudbalskom savezu Kantona Sarajevo za ovu polusezonu. Njihova obaveza? Oni delegiraju sudije za te utakmice, obično početnike nikavog znanja, koji počesto usred utakmice surfaju po mobitelu.

Gdje ide taj novac, kamo i kome?

Izuzev dva-tri kluba (Sarajevo, Igman, Unis) škole fudbala nemaju vlastiti teren. Trenira se na jadnim terenima, na staroj plastičnoj travi, igraju se utakmice na Zetri ili u Centru Safet Zajko.  

Šta je NS Kantona Sarajevo? Ko su ti ljudi? Niko nema pojma. Koliko su terena izgradili? Nijedan. Koliko su trenera educirali? Neka se niko ne ljuti, nijednog kvalitetnog. Koliko su iznimno talentirane a siromašne djece stipendirali da im pomognu fudbalski razvoj? Nijedno.  

Školama je cilj masovnost jer od toga žive, žive i od organizacija smiješnih turnira jer se na njima, uz roštilj, dijele medalje i pehari pa to mame slikaju i dijele po mrežama i tako se privlače nova djeca i sve tako u krug... Njih je lahko razumjeti, to je posao i na to treba tako gledati. Ali Nogometni savez postoji isključivo radi sebe.

Roditelji sanjaju da jednog dana i oni budu kao Midhat Džeko. Akademija Sarajeva je propao projekat, djeca koja iz nje izlaze više ne igraju u Sarajevu, u Željezničaru roditeljima uzmu crno ispod nokata za opremu i treniranje, Olimpik je umro, UNIS umire, Vrbanjuša, Vratnik i slični su šprdačina od klubova… Savez ne čini ništa da se to promijeni. 

Sve ono što su trebali biti sarajevski "mali" klubovi, razvojni klubovi za djecu koja će nekada zaigrati Premijer ligu i za reprezentaciju, oni već odavno nisu.

U drugim gradovima može biti samo još gore. E sada to sve preslikajte na državni nivo, na NS BiH. Savez je odavno smijurija, mjesto ugodnog uhljebljenja sahanliza kakvi su razni čolpe, džemidžići ili durići…

Smijurija koja je postala servis jednog kluba. Za koji se mijenja raspored prvenstva, zbog kojeg se mijenjaju domaćinstva, za koji se mijenjaju pravila o brojku stranaca pa Premijer liga postaje razvojna liga za Srbijance i Hrvate a bosanska djeca traže selameta po Slovačkoj ili ko zna već gdje.

Smijurija u službi bildanja ega jednog jadnog savjetnika kome je, eto, zapalo da bude k’o nekakav predsjednik kluba, kluba koji samog sebe naziva velikanom.    

Bosna i Hercegovina je zemlja bez stadiona. Bosna i Hercegovina je zemlja bez trenera. Zemlja u čijoj reprezentaciji više ne igraju djeca rođena u ovoj zemlji. Zemlja čija fudbalska budućnost ovisi o dobroj volji roditelja iz dijaspore koja svoju djecu uče da su Bosanci. Odnosno Bošnjaci, da se ne lažemo.

Bosna i Hercegovina je zemlja bez fudbalske budućnosti. To nije defetizam, to je činjenica.  

Zemlja koja tjera sve od sebe, koja odavno nije zanimljiva trenerima iz prve kategorije. Bio je Baždarević, pa je bio Prosinečki, pa je bio Bajević, pa je bio Petev, pa je bio Hadžibegić, pa je (bio) sada i Kodro. I ništa se nije promijenilo, rezultat na kraju utakmice uvijek je isti.

I biće još gore. Gubićemo sa više golova razlike. O tome se radi. Najbezbolnije je i najlakše udariti po selektorima. I najsigurnije je udariti nakon utakmica. Tada svi sve znaju. A selektori su najmanji problem, problem kojeg se najlakše riješi.

Problem je, kako je to rečeno u najboljem bosanskohercegovačkom poslijeratnom filmu, negdje dublje u sistemu .