U sportu je odavno poznat fenomen nazvan vrela ruka: nakon nekoliko pogodaka zaredom, strijelac ulazi u "zonu" i osjeća da će nastaviti, gađa i pogađa. Igrači, ali i treneri vjeruju u to, traže time-out kako bi prekinuli trenutak nečijeg nadahnuća. Međutim, desetljećima je kognitivna psihologija tvrdila da to nije ništa više od iluzije.
Godine 1985. tri psihologa (Thomas Gilovich, Robert Vallone i Amos Tversky) posvećena otkrivanju kognitivnih predrasuda posumnjala su da je vrela ruka samo još jedna samoobmana i krenuli su je razotkriti. Proučili su podatke o šutu kako bi vidjeli je li nakon niza pogodaka vjerojatnije postići pogodak nego u normalnim uslovima. I zaključili su da ne, da je to bila čista slučajnost, i da sportaši koji su vjerovali u nizove, ili trenutke nisu doživljavali ništa više od običnog praznovjerja.
Tokom siljedećih 30 godina istraživači diljem svijeta osmislili su slične studije koje su na kraju ojačale reputaciju navodne zablude o vreloj ruci, koja je postala iznimno popularan koncept. Sve dok 2015. dvojica ekonomista (Joshua Miller i Adam Sanjurjo) nisu pregledali podatke iz te kanonske studije iz 1985. i shvatili da ih je Gilovichev tim krivo promatrao. Dokazali su zapravo suprotno: vjerojatnije je da će neko postići pogodak nakon niza pogodaka. Vrela ruka je bila tu,m u podacima.
Neurološke studije također su otkrile signale momentuma u mozgu. To su visoki alfa moždani valovi, za koje stručnjaci tvrde da čine razliku između dobrih i odličnih sportaša. Oni koji se ne ističu u ključnim trenucima imaju nižu frekvenciju visoke alfe tokom aktivnosti. Uz više visoke alfe, imate mogućnost vrlo brzo preusmjeriti pažnju, s vanjskim fokusom pažnje; biti na oprezu i u isto vrijeme smireni. Mozak radi ono što mora raditi u svakom trenutku bez prepreka, bez razmišljanja o mislima, brigama ili očekivanjima, koja troše puno energije.
U suprotnom, obično dolazi do usmjeravanja fokusa prema unutra, na misli o neuspjesima, njihovim posljedicama, učincima. To može deregulirati, takav način razmišljanja troši dvostruko više energije. Kada se mozgu postavi više prepreka, to utječe na izvedbu. Um prestaje „teći“ i to utječe na učinak.
