Petog februara 1939. godine, nedugo nakon ulaska Francisca Franca u Barcelonu, Manuel Azaña, tada još uvijek premijer Španije, prešao je granicu sa Francuskom predvodeći grupu ljudi među kojima su bili njegova supruga, njegov šura i mnogi drugi članovi njegovog kabineta.
Njima nije bilo teško, čekala ih je kuća u kojoj su živjeli sve do dolaska Gestapa u tu zemlju početkom Drugog svjetskog rata. Imali su krov i sklonište. Puno je gore bilo hiljadama drugih prognanika koji su u očaju pobjegli u Francusku kada je Franco pobijedio u građanskom ratu. Bilo ih je najmanje 300.000 iako mnogi tvrde da ih je bilo čak i do milion.
Najgore je bilo bivšim republikanskim vojnicima, također i brojnim dobrovoljcima iz mnogih zemalja svijeta, među njima i iz tadašnje Jugoslavije, kojima je francuska vlada otvorila granice tek petog februara 1939. Prije toga ulazak je bio dopušten samo ženama, djeci i starijima. Ogromna plima ljudi zapljusnula je vrata Francuske. U Španiji se taj događaj danas naziva "Povlačenje". Nikad prije nije viđeno nešto tako, bio je to događaj koji su zabilježile sve novine tog vremena. Međutim, izbjeglice nisu dobile zaštitu sa druge strane. Štaviše, Francuska ih je uglavnom potrpala u koncentracione logore u kojima ih je mučila glad, hladnoća i insekti.
Dobrovoljci međunarodnih brigada stizali su sa svih strana svijeta kako bi se pridružili republikancima i borili se protiv fašizma. Budući da su Hitler i Mussolini slali vojne snage u pomoć Francu, mogli su vidjeti da je to, kako je primijetio Ernest Hemingway, "generalna proba za neizbježni evropski rat".
Španski građanski rat faktički je završen krajem januara kada je Manuel Azaña primio vijest o dolasku Franca i generala Vicentea Rojoa na periferiju Barcelone. Savjetovao je potpuni prestanak neprijateljstava kako bi se izbjeglo više žrtava. Dio vlade bio je protiv. Predsjednik, njegova porodica i njegova pratnja krenuli su prema sjevernoj granici Španije. "Izgubili smo rat, poraženi smo i ne preostaje nam ništa drugo nego prihvatiti posljedice", kazao je.
Španska i međunarodna štampa uveliko je pisala o tome da je susjedna Francuska logično odredište prema kojem će se republikanski prognanici uputiti u potrazi za skloništem. Međutim, francuska se vlada strogo pridržavala potpisanog "Pakta o neintervenciji" (koji su potpisale velike sile da spriječe da se sukob pretvori u novi svjetski rat). Zato je francuski premijer Édouard Daladier sredinom januara odbijao "saradnju sa špansko-sovjetskim snagama“. Njegova je vlada, zbog toga, zatvorila granice nakon pada Barcelone.
Pariz je zatvorio granice za strance koji nisu imali dokumente jer su bili svjesni da će brzo ogroman broj republikanskih vojnika stići na njihovu teritoriju. Ono što nisu znali jeste da će ljudska plima doseći jug njihove teritorije. Tamo se sjatilo na hiljade boraca i civila iz svih regija Španije, muškaraca, žena i djece od kojih su mnogi bili u teškom stanju. Dopisnik The New York Timesa, Herbert Matthews, piše petog februara da su "svi putevi, sva polja i sva brda bili mravinjak sa hiljadama i hiljadama nesretnih ljudi koji su išli prema granici".
To je iznenadilo francusku vladu koja je Francu predložila stvaranje svojevrsne neutralne ničije zemlje između Andore i Francuske. Ali odgovor je bio negativan. Na kraju, znajući da nekoliko desetina međunarodnih novinara budno prati sve što se dešava, Daladier nije imao drugog izbora nego ponovo otvoriti granice.
Između 27. i 28. januara civilima je omogućen pristup, a osam dana kasnije isto je dopušteno i vojnicima. Većina istraživača procjenjuje da je 475.000 ljudi prešlo granicu kroz samo tri granične općine a da je polovina od njih bila vojska. Međutim, za njih su tek tada nastajali problemi.
Špance i strane dobrovoljce nisu dočekali raišrenih ruku, za Francuze su oni bili kriminalci. Čekali su ih žandari i vojnici "naoružani do zuba". U to je vrijeme Francuska bila daleko od zemlje mira i prosperiteta. Upravo suprotno: cvjetalo je ksenofobno ponašanje, a uredba od 12. novembra 1938. dopuštala je, na primjer, zatvaranje bilo kojeg "nepoželjnog stranca". Ekonomska kriza potresala je zemlju a bilo je samo pitanje vremena kada će Adolf Hitler podići svoje trupe i kada će ponovo zapuhati vjetrovi rata.
Svjedoci tog vremena pišu da su se prema Špancima Francuzi ponašali poput stoke. Prema njihovim riječima, "krajnje neprijateljstvo i ravnodušnost" koju su pokazali vlada i stanovništvo "pogoršali su situaciju poraženih" i učinili prognanike "krdom odmetnika, neizmjernom legijom robova bez ikakvih prava koja su im priznali Međunarodni statut o pravu na azil za političke izbjeglice." Francuzi nisu imali milosti i "na francuskoj teritoriji novopridošli civili su bili odvojeni od porodice i prijatelja, a ista se stvar dogodila i vojsci, s razlikom da su razoružani“, napisao je kasnije general Enrique Líster u svojim memoarima.
„Bio je to za mene najgorči trenutak u životu! Bilo je užasno bolno i nepravedno što su borci otvrdnuli u tri godine neprekidne borbe morali predati oružje da bi ih nakon toga odveli u koncentracione logore. A toj boli pridruživao se nedostatak dostojanstva nekih francuskih oficira koji su se, čak i ne čekajući naš odlazak da podijele plijen, pištolje doslovno trgali iz naših ruku.“
Francuska je vlada odbila otvoriti vojne kampove smještene na jugu Francuske i odlučila se za druga rješenja. Oni najsretniji ubačeni su u vozove i raspoređeni u neku od francuskih regija, a sudbina i odredište većine bilo je u niz na brzinu podignutih koncentracionih logora na plažama jugoistoka zemlje. Prema Musée de l'histoire de l'immigration, neke poput onih u Argelés-sur-meru, Barcarésu i Saint-Cyprienu sagradile su same izbjeglice. Bilo je ukupno dvadeset koncentracionih logora.
Uslovi života u njima ispričani su u bezbroj navrata, ali su ipak i dalje šokantni. Više od 15.000 izbjeglica umrlo je u sedmicama od hladnoće i bolesti. Hiljade zaboravljenih vojnika umrle su od posljedica ranjavanja prije nego što su uopće stigle u te zatvore zbog nedostatka medicinske pomoći. Logori su biliu pretrpani, 100.000 izbjeglica u Argelésu i 80.000 u Roussillonu.
"Kad je vjetar jako zapuhao, pijesak se nakupio na zidovima. Ujutro smo svi bili prekriveni pijeskom od nekoliko centimetara. […] Isprva nije bilo kupaonice. Bilo je uznemirujuće. Pili smo vodu ispumpanu s morske obale; iako su kasnije pronašli rješenja, poput cisterni. Moja braća i sestre imali su sreću što se nisu razboljeli", jedno je od svjedočanstava.
Kasnije će mnogim vojnicima biti pružena prilika da se pridruže francuskoj vojsci što su oni prihvatili je im je to bilo draže od poniženja interniranja u koncentracione logore. Mnogi su također dodijeljeni velikim inozemnim kompanijama. Rat protiv Njemačke zahtijevao je radnu snagu. Nedostajalo radne snage u poljoprivredi. Hiljade zatočenika dovedeno je na liniju Maginot, a mnogi od njih suočili su se s Nijemcima 1940. godine.
Pet mjeseci nakon što je završio građanski rat Hitler je napao Poljsku. Vještine i veze koje su pripadnici španskih brigada uspostavili pokazale su se korisnima u okupiranoj Evropi. Kada je, naprimjer, budućeg profesora Yalea, Bernarda Knoxa, američka vojska poslala da koordinira saradnju sa talijanskim partizanima, on i komandant shvatili su da su se obojica borili u Španiji.
Veterani brigada vodili su sve partizanske vojske u Jugoslaviji i nekoliko u Italiji. Talijan Aldo Lampredi bio je jedan od trojice partizana koji su pogubili Benita Mussolinija i Clarettu Petacci 28. aprila 1945. godine. U Francuskoj su se mnogi pridružili otporu. Pierre Georges, zvani pukovnik Fabien, izvršio je prvo atentat na njemačkog oficira u okupiranom Parizu. Budući da je barem svaki deseti brigadir bio Jevrej, mnogi su rat proveli ili su umrli u nacističkim logorima.
Nakon Drugog svjetskog rata španski veterani su u komunističkom bloku formirali moćnu elitu. Prvi vođa komunističke Istočne Njemačke (dok je još to bila sovjetska okupacijska zona) bio je bivši komandant brigade Heinrich Rau. Budući mađarski premijer Ferenc Münnich bio je povjerenik, a dugogodišnji albanski premijer Mehmet Shehu bio je mitraljezac. Popis ministara, zamjenika ministara, generala (29 samo u SFR Jugoslaviji), članova odbora, ambasadora i šefova policije nema kraja.
Prema do sada dostupnim podacima 11 Bošnjaka bili su pripadnici Internacionalnih brigada mada je vrlo vjerovatno da ih je bilo više.
