Izbor Joea Bidena za predsjednika SAD-a u novembru 2020. saveznici i partneri Sjedinjenih Država u Evropi dočekali su s očiglednim olakšanjem. U malenoj Bosni i Hercegovini, međutim, Bidenova pobjeda izazvala je posebnu euforiju: slavljenička gomila vozila se kroz glavni grad mašući bosanskim i američkim zastavama, dok je fotografija tadašnjeg sa satanka tadašnjeg senatora Bidena sa predsjednikom zemlje Alijom Izetbegovićem, koji je bio na dužnosti od 1990. do 1996. godine, projicirana na sarajevskoj gradskoj Vijećnici.
Tokom bosanskog rata 1992-95, Biden je bio najotvoreniji od “bosanskih jastrebova” koji su zagovarali veću diplomatsku i vojnu pomoć opkoljenoj vladi u Sarajevu. Bosanci su se nadali da će kao predsjednik Biden pokazati sličnu zabrinutost za zemlju, posebno imajući u vidu sve veće prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne od strane koalicije srpskih i hrvatskih nacionalističkih tvrdolinijaša.
Ali senator Biden i predsjednik Biden vodili su dvije potpuno različite politike prema Bosni. Umjesto da pomogne u stabilizaciji Bosne, Bidenova administracija je gurnula zemlju u veliku krizu, onu koja se tiče korištenja izvršnih “bonskih ovlasti” Ureda visokog predstavnika, koji nadzire provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma.
Ove velike ovlasti dopuštaju visokom predstavniku da jednostrano prepravi bosanske zakone, pa čak i otpusti javno izabrane zvaničnike u ime odbrane integriteta mira u zemlji. Opsežno su korišteni u neposrednom poslijeratnom razdoblju za promicanje političke integracije, ali gotovo su ispali iz upotrebe tokom većeg dijela prošlog desetljeća. Njihova oštra reaktivacija tokom prošle godine pokrenula je pitanja je li Bidenova Bijela kuća odustala od projekta reintegracije i demokratizacije Bosne i umjesto toga odlučila raditi na daljnjoj etničkoj podjeli.
Trenutno se čini da administracija cementira sposobnost hrvatskih i srpskih nacionalista da umjetno dominiraju unutarnjom politikom Bosne kako bi osigurali njihov pristanak na minimalnu "funkcionalnu" vladavinu. U zamjenu za to, SAD napušta svoju podršku prozapadnoj većini u Bosni – i većinskoj bošnjačkoj zajednici u zemlji, ali i značajnom broju probosanskih Hrvata i Srba koji Sarajevo zamišljaju i u EU i u NATO-u.
Do današnjeg dana, Aneks IV Daytonskog mirovnog sporazuma služi kao pravni ustav Bosne - ustav koji su napisali američki posrednici nikada nije službeno preveden ni na jedan od tri službena jezika u Bosni, koji nikada nije formalno usvojen od strane parlamenta zemlje.
Daytonski ustav je stvorio najzamršeniji politički režim na svijetu, onaj koji je služio kao pravi pokretač haosa. Umjesto da potiču klimu miroljubive podjele vlasti, Daytonske bizantske sektaške odredbe promovirale su sukobe.
Nakon gotovo dva desetljeća zastoja i kipućih političkih napetosti—uključujući otvorene pokušaje otcjepljenja od strane režima SNSD-a koji ima podršku Rusije u entitetu Republika srpska u kojem dominiraju Srbi—visoki predstavnik Christian Schmidt, bivši njemački parlamentarac koji je preuzeo dužnost u augustu 2021. iznenada je ponovo aktivirao umiruće ovlasti ureda. Njegov prethodnik, Austrijanac Valentin Inzko, koristio ih je samo nekoliko puta u svom 12-godišnjem mandatu u zemlji, i to tek nakon mukotrpnih pregovora s lokalnim akterima i Upravnim odborom Vijeća za provedbu mira, koje nadzire visoku aktivnosti zastupnika.
Schmidt je, nasuprot tome, koristio svoje bonske ovlasti osam puta samo ove godine. I dok je većina ovih odluka, kao što je njegova odluka o deblokadi finansiranja izbora i odluka o poboljšanju tehničke administracije izbora, uživala široku javnu i međunarodnu podršku, posljednji postupci visokog predstavnika izazvali su široko protivljenje unutar Bosne, oštre međunarodne kritike, i ostavili su Sjedinjene Države uglavnom izolirane među svojim zapadnim saveznicima kao jednu od samo dvije vlade (uz Ujedinjeno Kraljevstvo) koje javno podupiru Schmidta.
Dana 2. oktobra, Bosanci su glasali na svojim devetim općim izborima od 1990. Ubrzo nakon zatvaranja birališta, Schmidt je objavio da koristi svoje bonske ovlasti za izmjenu izbornog zakona i ustava u Federaciji zemlje, jednom od njezina dva politička entiteta. Službeni razlog bio je provedba jednog od osam neriješenih ustavnih predmeta koji se tiču različitih grubo diskriminirajućih obilježja ustava zemlje, a rezultat je niza odluka Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava.
Iako je svaka od ovih odluka izrazito tehnička, sve se one u suštini tiču različitih diskriminirajućih odredbi Daytonskog ustava, koji gotovo svu političku moć u zemlji rezervira za pripadnike tri tzv. konstitutivna naroda— Bošnjaka, Srba i Hrvata — na račun svih ostalih grupa u Bosni, kao i pripadnika konstitutivnih naroda koji žive u nacionalno mješovitim područjima.
Ali Schmidt je samo namjeravao provesti jednu od relevantnih presuda, takozvani slučaj Ljubić, koji se tiče načina na koji se raspodjeljuju delegati u Domu naroda Parlamenta Federacije, a za koji je većina bosanskih ustavnih stručnjaka tvrdila da bi produbio diskriminatorske sektaške zakonske odredbe zemlje, osim ako nije provedena u tandemu sa sedam drugih ustavnih odluka.
Štaviše, raniji Schmidtov pokušaj da provede ovu odluku izazvao je velike javne proteste i negodovanje od strane vodećih međunarodnih pravnih autoriteta. Stvarni sadržaj Schmidtovog izbornog zakona zapravo je bio lažiranje sistema kako bi se neproporcionalno favorizirao glavni hrvatski nacionalistički blok u zemlji, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Konkretno, kako su primijetili Bodo Weber i Kurt Bassuener, primarni učinak zakona bit će podizanje praga potrebnog za imenovanje kandidata za predsjednika Federacije sa šest od 17 članova (35,3 posto) na 11 od 23 člana (47,8 posto). Mjesto predsjednika je ključno, jer on daje mandat za formiranje vlade u Federaciji. Nakon što je HDZ četiri godine blokirao formiranje vlade nakon izbora 2018., tražeći provedbu slučaja Ljubić u skladu sa svojim stranačkim preferencijama, Schmidtov zakon će stranku vjerojatno učiniti nezaobilaznom u formiranju vlade.
Štaviše, njegov je zakon promijenio izbor delegata u tri glavna etnička kluba. Gotovo 80 posto hrvatskih izaslanika dolazit će isključivo iz etnički homogenih izbornih središta HDZ-a na račun desetina hiljada umjerenih hrvatskih birača koji žive u mješovitijim regijama. Teoretske šanse koje su ranije postojale da se zaobiđe HDZ-ov monopol na vlast sada će biti praktično nemoguće izbjeći.
Ali razmjere Schmidtovog etničkog gerrymanderinga još su ekstremniji. Kanton Sarajevo će, naprimjer, poslati pet srpskih delegata u entitetski Dom naroda, iako Srbi čine samo 3,2 posto stanovništva kantona. Bošnjaci, koji čine 84 posto kantona, dobit će četiri delegata. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu Bošnjaci će dobiti samo jednog izaslanika iako čine 41 posto stanovništva. Hrvati s 53 posto stanovništva dobit će pet izaslanika, dok će Srbi s 2,89 posto dobiti dva izaslanika.
U Srednjebosanskom kantonu, gdje Bošnjaci čine 60 posto stanovništva, dobit će upola manje izaslanika (dva) od hrvatske zajednice (četiri), koja čini 38 posto stanovništva. Iako je vjerojatno da će mnogi od tih srpskih birača glasati za umjerene, probosanske stranke, dio bi mogao podržati HDZ-ove partnere u secesionističkom SNSD-u, čime se dodatno širi utjecaj stranke koja aktivno pokušava razbiti bosansku državu.
Razumljivo, nekoliko dana nakon odluke visokog predstavnika, član tročlanog državnog Predsjedništva zemlje iz reda hrvatskog naroda podnio je hitnu apelaciju Ustavnom sudu BiH. Ali još upečatljiviji bio je međunarodni odgovor: samo su dvije ambasade podržale taj potez - Sjedinjene Države i Britanija. Izaslanstvo EU u Sarajevu oglasilo se šturim dopisom u kojem jasno pere ruke od afere. A koalicija od više od dvadesetak zastupnika u Evropskom parlamentu i zastupnika iz cijele Evrope objavila je otvoreno pismo pozivajući Schmidta da promijeni svoju odluku i pozvala ga da svjedoči u Evropskom parlamentu.
No, u Bosni se bijes javnosti usredotočio na Sjedinjene Države, koje su smatrane arhitektom Schmidtove smicalice, dok je Britanija – obuzeta vlastitom krizom domaćeg vodstva – bila samo usput.
Međutim, očito bez faze, Schmidt je počeo signalizirati svoj sljedeći potez. Upotrijebio bi bonske ovlasti za rješavanje statusa neriješene državne imovine u Republici srpskoj, uključujući osjetljiva vojna mjesta, čiji je pravni status izravno povezan s težnjama Bosne za NATO.
Kao blizak promatrač bosanskohercegovačkih prilika, čuo sam prije nekoliko sedmica od izvora u ključnim zapadnim prijestonicama o Schmidtovim namjerama. U popodnevnim satima 20. oktobra, direktno me je obavijestio izvor na visokom nivou iz glavnog grada EU da će Schmidt iskoristiti svoje “bonske ovlasti da preda bosanske državne vojne lokacije secesionističkim vlastima u entitetu RS koje podržava Rusija.” Dodao sam da razumijem da ova politika uživa punu podršku vlade SAD-a.
Ujutro 21. oktobra, Ured visokog predstavnika izdao je saopćenje u kojem se objašnjava da takozvana perspektivna vojna imovina—ona za koju je Ustavni sud BiH utvrdio da pripada i da je od neposredne koristi Oružanim snagama BiH—ne prelazi u ruke vlasti u Banja Luci. Ali dalje je objašnjeno da šire pitanje neriješene državne imovine “zahtijeva donošenje zakona na državnom nivou od strane Parlamentarne skupštine BiH”.
Taj zakon, opće je shvaćeno, ne može biti izglasan jer bi secesionističke vlasti u Skupštini Republike srpske (i dalje) opstruirale njegovo usvajanje, što je logično značilo da bi visoki predstavnik morao djelovati. Štaviše, Schmidt je već 10. oktobra dao izjave u kojima je jasno dao do znanja da se sprema intervenirati kako bi se riješio zastoj.
Kao takvo, očito poricanje visokog predstavnika njegove namjere da interveniše u vezi sa statusom “perspektivne vojne imovine” u Republici srpskoj bosanski su mediji prepoznali kao potvrdu da planira nagodbu koja bi, gotovo sigurno, uključivala prenos značajnih dijelova državne imovine na secesionističke vlasti.
Usamljeni komentar Ambasade na tu objavu, u kojem se kritikuju “spekulacije s lošim izvorima o OHR-ovim [sic] planovima u vezi s državnom vojnom imovinom,” većina je Bosanaca također protumačila kako se Washington otkriva kao glavni pokretač politike.
Dakle, zašto su Sjedinjene Države projektirale političke usluge baš onim hrvatskim i srpskim nacionalističkim tvrdolinijašima koje istodobno sankcioniraju njena državna uprava i Ministarstvo finansija? Na nedavnom zasjedanju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, predstavnik SAD-a je objasnio da je Schmidtova intervencija bila neophodna da bi se “deblokirala... Federacija” i “spriječio kolaps” Ustavnog suda. Ali ako je to slučaj, zašto visoki predstavnik jednostavno nije iskoristio svoje bonske ovlasti da barem imenuje svoje sudije i spriječi najgori mogući scenario za koji američki dužnosnici tvrde da su zabrinuti?
U stvarnosti, Biden je usvojio verziju bosanske politike bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona, koju je Biden kao američki senator osudio kao oblik pomirenja. Zapravo, Biden ponavlja grešku koju je Clinton napravio udvostručivši sektašku disfunkcionalnost Daytonskog režima, umjesto da pomogne Bosancima u razvoju racionalne, liberalne, demokratske ustavne vlade.
Poput Afganistanaca nakon katastrofalnog povlačenja Sjedinjenih Država iz Kabula, Bosanci – uključujući i veliku bosansko-američku zajednicu – bili su slomljeni Bidenovim okretanjem glave. A implikacije predsjednikove sklonosti brutalnoj realpolitici mogle bi biti još šire. Ako se ova tendencija održi, Biden bi mogao ponoviti još jednu Clintonovu grešku iz Bosne i zahtijevati od Ukrajinaca da zaustave svoje napredovanje kako bi osigurali "mir" s Rusijom po cijenu de facto podjele svoje zemlje.
Nedavna posjeta američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana Kijevu i otkriće njegove komunikacije s Moskvom možda već ukazuje upravo na to. Ukrajina bi trebala učiti od Bosne i nastaviti dalje, bez obzira na zahtjeve Bijele kuće.
