Italija je 10. februara obilježila Dan sjećanja na fojbe, sjećanje na pokolj i protjerivanje hiljada Italijana od Titovih partizana u etničkom čišćenju na kraju Drugog svjetskog rata. „Danas Italija obilježava Dan sjećanja i odaje počast mučenicima fojbi i Italijanima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove samo zato što su bili Talijani“, rekla je tom prilikom premijerka Giorgia Meloni i dodala kako je riječ o „stotinama hiljada naših sunarodnjaka koji su bili prisiljeni pobjeći i koje narod nije znao dočekati kako je trebao“.

Masovna ubistva u fojbama dogodila su se uglavnom u Furlaniji-Julijskoj krajini, Istri i Dalmaciji tokom i nakon Drugog svjetskog rata, a ubijano je lokalno italijansko stanovništvo. Fojbe su uske krške jame ili klanci u koje su bacane žrtve, ponekad i žive. Procjenjuje se da su jugoslavenski komunisti koji su zauzeli Istarski poluotok tokom posljednje dvije godine rata mučili ili ubili i do 15.000 Italijana. Mnoge su žrtve bačene u uske planinske klance tokom antifašističkih akcija na tom području, a tačan broj žrtava tih zločina nije poznat, dijelom i zato što su Titove snage uništile evidenciju lokalnog stanovništva kako bi prikrile svoje zločine, a dijelom i zato što je većina ubijena u koncentracionim logorima ili na putu ka njima. Dan sjećanja na fojbe ustanovljen je tek 2004. godine.

Fojba je riječ koja se koristi u julijskom području, a potječe od latinske riječi fŏvea (jama, kamenolom) i označava kraške depresije u obliku velike zatvorene kotline, nastale spajanjem nekoliko vrtača, na čijem je dnu pukotina koja upija vodu. Nalaze se između Trsta i Istarskog poluotoka, a neke od njih duboke su 200 metara. Nakon ubistava Italijana naziv fojbe poprima šire značenje i njime se označavaju masovne grobnice korištene za egzekucije i skrivanje leševa žrtava partizanskih odmazdi i političkih ubistava koji su se na tom području dogodili u posljednjoj fazi Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega.

Godine 2005. Italijani su prvi put pozvani na obilježavanje Dana sjećanja, kako bi se na taj način odala počast i kako bi se Italija sjetila gotovo dvadeset hiljada Italijana koje su Titovi partizani pobili prvo 1943. godine, a nakon toga i krajem Drugog svjetskog rata. Mučili, poubijali i bacili u fojbe, pukotine i jame u kršu koje su do tada korištene kao odlagališta smeća. Sjećanje na žrtve bačene u jame i na Italijane protjerane iz bivših italijanskih pokrajina Julijske krajine, Istre, Rijeke i Dalmacije tema je koja još uvijek dijeli tu zemlju, državu u kojoj su komunisti i ljevičari dugo godina bili na vlasti, što objašnjava činjenicu da su ti dramatični događaji gotovo šezdeset godina bili sistematski zaboravljani. O njima danas pišu i podsjećaju italijanski novinari i historičari, poput Luciana Garibaldija, koji je povodom Dana sjećanja o fojbama objavio sjajan rad u italijanskom listu Focus. 

PRVI VAL ZLOČINA

Tokom dvadesetogodišnje vladavine fašizma i Istra je, poput ostalih područja tog dijela Evrope, bila uključena u politiku asimilacije nacionalnih manjina i prisilne italijanizacije. Između 1942. i 1943. hiljade ljudi izgubilo je živote u fašističkim koncentracionim logorima, od kojih je najzloglasniji bio onaj na otoku Rabu, gdje je stradalo oko 1.500 žena i djece. Ali 1943. stvari su krenule loše za Italiju. Mussolinijev fašistički režim proglasio je kapitulaciju nakon događaja koji će u historiji ostati poznat kao sastanak Velikog vijeća fašizma 25. jula 1943. Nakon toga je uslijedio raspad Fašističke stranke, kapitulacija 8. septembra i raspad italijanskih oružanih snaga. Na Balkanu, a posebno u Hrvatskoj i Sloveniji, dvjema balkanskim regijama koje graniče s Italijom, slom italijanske vojske imao je veliki utjecaj i odjek u Zagrebu i Ljubljani.

Već se tada moglo naslutiti kako će komunističke političke snage predvođene Josipom Brozom Titom izaći kao pobjednici iz rata, što se ispostavilo tačnim nepune dvije godine kasnije, kada su definitivno porazili ustaše, ali i ništa manje omražene „domobrance“, slovenske vojne obveznike koje je Ljubljana regrutirala od 1940. godine, kada je Slovenija pripojena Italiji i postala autonomna pokrajina.

Prvi val nasilja Titovih partizana nad Italijanima eksplodirao je odmah nakon potpisivanja primirja, 8. septembra 1943. godine. U Istri i Dalmaciji partizani su se osvetili fašistima koji su u razdoblju između dva rata čvrstom rukom upravljali tim područjima, nametali prisilnu italijanizaciju te potiskivali slavensku kulturu i degradirali lokalno slavensko stanovništvo. Slomom režima, a sve se to još uvijek dešava 1943. godine, fašisti i svi nekomunistički Italijani proglašeni su neprijateljima naroda. Najprije su mučeni, a zatim bačeni u fojbe. Procjenjuje se da je tada ubijeno najmanje hiljadu ljudi.

Nakon osnivanja Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije 29. novembra 1943. godine, nastali su improvizirani sudovi koji su izrekli na stotine smrtnih kazni za predstavnike Narodne fašističke stranke, ali i za zvaničnike, službenike, učitelje, svećenike, sve koji su smatrani potencijalnim neprijateljima buduće jugoslavenske komunističke države. Titova milicija hapsila je i provodila pogubljenja, brutalno ubijala i istjerivala na hiljade etničkih Italijana. Historičar Raoul Pupo, jedan od najvećih poznavatelja julijsko-dalmatinskog egzodusa i pokolja u fojbama, procjenjuje da je samo u Julijskoj krajini, na Kvarneru i u Dalmaciji bilo između 3.000 i 5.000 žrtava.

„Nakon dana teškog zatočeništva, odvedeni smo prema malom brdu u Arsiji vezani jednom žicom. Na ruke su nam objesili kamen od 20 kilograma i gurnuli nas prema rubu fojbe.“ Ovim dramatičnim riječima jedan od rijetkih Italijana koji su preživjeli masakr u vrtačama Giovanni Radeticchio prisjećao se tog dana. „Jedan me partizan natjerao da se bacim pucajući na mene, ali je metak probio žicu koja je vezivala kamen i, kad sam se bacio u fojbu, kamen se otkotrljao sa mene. Rupa je bila široka oko 10 metara i duboka oko 15 metara, na dnu je bila voda. Odmah nakon što smo bačeni za nama je bačena bomba koja je eksplodirala pod vodom i prignječila me o stijenu. Predveče sam se uspio popeti uz strmi zid i izaći van, gdje sam ostao četiri dana i četiri noći.“

Nakon sloma Mussolinijevog režima Nijemci su zauzeli Trst, Pulu i Rijeku, dok su u unutrašnjosti Istre vlast preuzeli partizani. Uspostavljena je „narodna vlast“, početna namjera bila je oštro i prisilnom deitalijanizacijom osvetiti se fašistima optuženima da su upravljali tim područjima u razdoblju između dva rata. Ali žrtve nisu bili samo fašistički zvaničnici, politički i institucionalni eksponenti, nego i obični pripadnici italijanske zajednice koje su komunisti smatrali preprekom u afirmaciji novog političkog kursa. Grad Pazin postao je središte represije pa je u njemu osnovan revolucionarni sud.

Tito i njegovi ljudi, tada vrlo lojalni Staljinovoj Moskvi, započeli su operaciju osvajanja Slovenije i Hrvatske, koje su faktički do tada bile pripojene Trećem rajhu, ne skrivajući da žele zauzeti ne samo Dalmaciju već i istarski poluotok u kojem su bili sela i gradovi s italijanskim zajednicama još od vremena Mletačke Republike, ali i cijelog Veneta. Sve do kraja aprila 1945. jugoslavenske partizane u tom su naumu sprečavali Nijemci, ali slomom Trećeg rajha više ništa nije moglo zaustaviti Titove ljude, raspoređene u IX korpus partizanske vojske i njihovu tajnu policiju OZN-u (Odjeljenje za zaštitu naroda). Cilj je bio zauzimanje italijanskih teritorija.

DRUGA FAZA ZLOČINA

U maju 1945. započela je druga faza zločina koja je donijela najveći broj žrtava. Partizani s generalom Petrom Drapšinom na čelu 4. armije krenuli su prema Rijeci, Istri i Trstu. Naredba je bila zauzeti Julijsku krajinu što je prije moguće, preduhitrivši anglosaksonske saveznike. Stotine vojnika Italijanske Socijalne Republike koji su pali u zarobljeništvo pogubljeno je, isto se dogodilo i s Nijemcima, a hiljade drugih poslano je u zarobljeničke logore, među kojima je logor Borovnica bio posebno ozloglašen. Nalazio se nekoliko kilometara jugozapadno od Ljubljane, gdje su na kraju rata partizani, glad i mučenje života koštali na hiljade Italijana. Zanimljivo je da su često bili progonjeni i borci italijanskih partizanskih formacija.

U proljeće 1945. jugoslavenska vojska zauzela je Istru (dotadašnju teritoriju Italije, a od 1943. Italijanske Socijalne Republike) i krenula prema Trstu, kako bi ponovo osvojila teritorije koje su joj krajem Prvog svjetskog rata bile oduzete. Međutim, nisu računali na savezničke trupe koje su napredovale s juga italijanskog poluotoka. Prva saveznička formacija koja je oslobodila Veneciju, a zatim i Trst bila je novozelandska divizija generala Freyberga koja je pripadala britanskoj Osmoj armiji. Bila je to prava trka s vremenom. Jugoslaveni su zauzeli Rijeku i cijelu unutrašnju Istru, odmah započevši sa žestokim pogubljenjima Italijana. Ali nisu uspjeli osigurati plijen koji su najviše željeli: grad, luku i tvornice u Trstu.

Novozelandska divizija generala Freyberga ušla je u zapadna predgrađa Trsta u kasno poslijepodne 1. maja 1945, dok je grad još formalno bio u rukama Nijemaca, koji su se, zabarikadirani u tvrđavi San Giusto, predali drugog maja i tako spriječili Tita da kaže da je „uzeo“ Trst. Bijes partizana tada su osjetili nemoćni ljudi koji su se proveli onako kako su prošli protivnici komunizma u danima revolucionarnih užasa Rusije od 1917. do 1919. godine.

Partizanske vlasti pokrenule su val hapšenja koji su izazvali paniku među italijanskim stanovništvom, posebno u Trstu, Gorici i Puli. Neki od uhapšenih odmah su pobijeni, mnogi su deportovani i nerijetko stradali u zatočeništvu, a mnogi se i danas vode kao nestali. Nasilje u područjima koja su danas u okviru Italije prestalo je tek nakon zamjene jugoslavenske uprave savezničkom, koja se dogodila od 12. juna 1945. u Gorici i Trstu. Saveznici nisu stigli u Rijeku pa su tamo progoni nastavljeni. Nakon pokolja u fojbama uslijedio je prisilni egzodus većine etničkog i italijanskog govornog područja Istre i Kvarnera. Iz Pule, kao i iz nekih istarskih urbanih središta, otišlo je više od 90 posto italijanskog stanovništva. Procjenjuje se da je julijsko-dalmatinski egzodus zahvatio između 250.000 i 350.000 Italijana.

Između maja i jula 1945. godine hiljade Italijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije bilo je prisiljeno napustiti svoju zemlju. Druge su Titovi partizani ubili, bacili u fojbe ili deportirali u slovenske i hrvatske logore. Prema nekim izvorima, žrtava u tih nekoliko mjeseci bilo je između četiri i šest hiljada. Već u decembru 1945. godine tadašnji italijanski premijer Alcide De Gasperi predao je saveznicima „popis imena 2.500 deportiranih od strane jugoslavenskih trupa u Julijskoj krajini“ i naveo „najmanje 7.500 kao broj nestalih“.

U stvarnosti, broj masakriranih u Titovim koncentracionim logorima bio je mnogo veći od onoga čega se De Gasperi plašio. Ubistava Italijana u razdoblju od 1943. do 1947. godine bilo je najmanje 20 hiljada, dok je najmanje 250 hiljada italijanskih prognanika bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Prvi su u fojbama 1945. godine završili karabinjeri, policajci i finansijska policija, kao i ono malo fašističkih vojnika i kolaboracionista koji nisu uspjeli pobjeći na vrijeme. Ubistva su bila zastrašujuće okrutna. Osuđenici su vezani jedni za druge dugom žicom stegnutom oko članaka i poredani na rubovima jama ili u oknima rudnika boksita. Tada je na njih otvarana vatra, rafalima su gađani ne svi nego samo prva trojica ili četvorica iz lanca koji su padajući u provaliju, mrtvi ili teško ranjeni, povukli za sobom i ostale nesretnike. Oni su tako bili osuđeni da danima umiru u dubinama ponora, na leševima svojih drugova, u nezamislivim patnjama. Samo na okolini Trsta tri hiljade nesretnih ljudi bačeno je u ponor fojbe Basovice, kao i u ostale kraške ponore.

U Rijeci je užas bio takav da je grad doslovno opustio. Čitave su porodice stizale u Italiju mnogo prije završetka pregovora na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1947. godine, za koju je, kako je Winston Churchill izjavio, bila vezana sudbina Istre i Julijske krajine. Bio je to masovni bijeg. Do kraja 1946. godine 20 hiljada ljudi napustilo je Rijeku, napustivši svoje domove, imovinu i zemlju. Krajem 1946. italijansko-jugoslavensko pitanje postalo je teret za mnoge, teret koji je kočio rješavanje drugih i još važnijih pitanja: Saveznici su željeli pronaći rješenje za Beč i Berlin; Sovjetski Savez je trebao riješiti podjelu Njemačke. Italija se borila s upravljanjem prelaza između monarhije i republike.

Uglavnom je trebalo odrediti gdje će prolaziti granica između Italije i Jugoslavije. Sjedinjene Američke Države, naklonjene Italiji, predložile su liniju kojom je Italiji bio prepušten veliki dio Istre. Sovjeti su, naklonjeni Titovim komunistima, predložili granicu po kojoj bi Trst i dio Gorice ostali Jugoslaviji. Francuska je predložila srednji put, vrlo blizu sadašnje granice, koji se također činio najrealnijim, ne zato što je poštovao jezične podjele već zato što je slijedio granicu koju su vojske stvarno držale prethodnih mjeseci.

SKRIVANJE ZLOČINA

Sve je okončano potpisivanjem mirovnog ugovora u Parizu 10. februara 1947. godine. Na kraju je na pariškoj konferenciji odlučeno da će se za granicu slijediti francuska linija: Italija predaje Jugoslaviji brojne gradove i sela s italijanskom većinom, odričući se zauvijek Dalmacije, Kvarnera, Rijeke, Istre i dijela pokrajine Gorice. Pariški mirovni ugovor zapravo je Jugoslaviji dao pravo da konfiskuje svu imovinu italijanskih građana, pod uvjetom da će ih obeštetiti vlada u Rimu. Time su načinjene dvije nepravde. Prije svega, legaliziran je prisilni egzodus italijanskog istarskog i julijskog stanovništva koje je bježalo u desetinama hiljada, napuštajući svoje domove noseći tek malo pokućstva koje je moglo stati na konjskim zapregama. Nikakve naknade nije bilo, pa je velika većina prognanika emigrirala u razne dijelove svijeta tražeći novu domovinu: neki u Južnoj Americi, neki u Australiji, neki u Kanadi i Sjedinjenim Državama.

Neki su se ipak uspjeli skrasiti u Italiji, unatoč brojnim preprekama koje su pred njih stavljali tadašnji zvaničnici italijanske Komunističke partije. Oni su, u korist Jugoslavije, minimizirali tragediju. Naprimjer, Emilio Sereni, koji je obavljao dužnost ministra za poslijeratnu pomoć, a na čijem su stolu završili svi izvještaji sa zahtjevima za pomoć iz Pule, Rijeke, Istre i bivše italijanske Dalmacije, umjesto da preuzme brigu o tim ljudima i objasni italijanskoj javnosti razmjere dramatične situacije, minimizirao je problem. Odbio je primiti nove prognanike u tršćanske izbjegličke logore s izgovorom da više nema mjesta, a u nizu izvještaja govorio je o „italijansko-slovenskom i italijansko-hrvatskom bratstvu“ i prisiljavao Istrane da ostanu na svojim posjedima tvrdeći da je vijest o vrtačama „reakcionarna propaganda“.

Stoga nije teško zamisliti kako je bilo moguće da takva tragedija bude prešućivana i gurana pod tepih decenijama. Puno je godina prošlo od ubistava u vrtačama i logorima pa do 2004. godine, kada je italijanski parlament odobrio Menia zakon (od imena tršćanskog zastupnika Roberta Menia, koji ga je predložio) o uspostavi Dana sjećanja. Odgovor na pitanje zašto se decenijama šutjelo treba tražiti u nekoj vrsti prešutnog saučesništva koje je trajalo desetljećima, između centrističkih i katoličkih političkih snaga s jedne strane i onih ekstremne ljevice s druge strane. Tek nakon 1989. godine, rušenjem Berlinskog zida i samoodumiranjem sovjetskog komunizma, počele su se pojavljivati neke pukotine u neprobojnoj brani tišine.

Trećeg novembra 1991. tadašnji predsjednik Republike Francesco Cossiga posjetio je fojbu na Basovici u okolini Trsta i na koljenima zatražio oprost za pedesetogodišnju šutnju. Zatim je došao javni televizijski servis s televizijskom serijom „Srce u zdencu“, a još jedan predsjednik Italije, Oscar Luigi Scalfaro, otišao je, u znak poštovanja prema palima, 11. februara 1993. pred fojbu Basovica. Tako je, malo po malo, podignut pokrivač šutnje kojim je predugo bila skrivena tragedija počinjena nad Italijanima Julijske krajine, Istre, Rijeke i Dalmacije.

(Tekst objavljen u Stavu 2023. godine)