Fehim Nametak, orijentolog i profesor emeritus: Vratio sam Zahvalnicu koju mi je uručio Orijentalni institut

Rodio se 1943. godine u Sarajevu. Znameniti je osmanist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu, profesor emeritus na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dugogodišnji predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Fehim Nametak autor je brojnih znanstvenih radova i knjiga, među kojima su Divanska književnost Bošnjaka, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti i Historija turske književnosti, prevodilac je s osmanskog turskog jezika kapitalnih djela bošnjačke književnosti i bosanskohercegovačke historiografije, priređivač kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Dobitnik je više nagrada, među kojima se ističe nagrada za životno djelo koju mu je u Ankari 2014. godine uručio tadašnji turski predsjednik Abdullah Gül. Razgovarali smo u povodu trideset godina otkako je granatama s položaja VRS-a i JNA pogođen i zapaljen Orijentalni institut, čime je uništena rukopisna građa neprocjenjive vrijednosti.

“Mislim da mogu kompetentno govoriti o Orijentalnom institutu jer sam u njemu proveo 47 godina – od 1966. do 2013. godine – i bio poveznica između osnivača i sadašnjih saradnika Instituta. Također, kompetentno mogu govoriti i o Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje sam bio u radnom odnosu od 1992. do 2013. godine. Ali o Odsjeku neki drugi put”, rekao je na početku razgovora profesor Nametak.

STAV: Kako se sjećate perioda kada je Institut granatiran i kada je zapaljen?

NAMETAK: Prisjećanje na događaje u Bosni i Hercegovini i posebno u Sarajevu od prije trideset godina budi uspomene na traumatična zbivanja oko rušenja i spaljivanja Orijentalnog instituta. Ustanova koja je osnovana 1950. godine i do rata četrdeset godina svojim radnim uspjesima davala je ogroman doprinos obogaćenju naše kulture, ali i postala trn u oko budućim agresorima na našu državu, kao da je bila osuđena na nestanak. Već pred rat jedan dio saradnika prestao je dolaziti na posao, jer su znali šta se planira, kakva se budućnost ovoj ustanovi sprema. Neki su išli i na tajnu obuku koju je organizirao SDS. Drugi, veći dio uposlenika, na čelu s tadašnjim direktorom Ahmedom Aličićem, sakrio se u podrume i nije se uopće pojavljivao na svjetlu dana do prestanka rata.

STAV: Kako je Institut, kada je ostao bez zgrade i rukopisa, s direktorom skrivenim u podrumu opstao?

NAMETAK: Tek troje-četvero uposlenika bilo je uporno i pokušavalo je spasiti šta se spasiti moglo dolazeći svakodnevno ili u Institut za historiju ili kasnije u Akademiju nauka i umjetnosti, gdje smo imali nužni smještaj. Svakodnevno se kontaktiralo s vlastima, sa stranim ambasadama, dobrotvornim društvima, s bilo kim ko je mogao dati ikakve nade za pomoć i opstanak Instituta. Da nije bilo tadašnjih vlasti i dvoje-troje zaposlenih u Institutu, on bi se zasigurno ugasio. Slična je situacija bila i s Odsjekom za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta, gdje su dva-tri profesora i nekoliko asistenata održavali na životu studij orijentalnih jezika na tom fakultetu. Sve se ovo zaboravlja kad se dodjeljuju Zahvalnice za očuvanje i afirmaciju Orijentalnog instituta u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na to da su ovu zahvalnicu dobili i mnogi koji nisu ništa učinili “za očuvanju i afirmaciju” Instituta tokom Agresije, kao jedan od onih koji su dobili ovu Zahvalnicu, odlučio sam je vratiti Orijentalnom institutu, što sam i učinio poslavši im je poštom natrag.

STAV: Kad govorimo o Orijentalnom institutu, zbog traume izazvane njegovom paljevinom, kojom je ova instituciju takoreći vraćena na njene početke, često zaboravljamo i druge važne događaje i ljude iz historijata Instituta…

NAMETAK: Tako je, zaboravlja se nerijetko prethodni historijat Orijentalnog instituta. A da nije bilo osnovan tada, 1950. godine, zasigurno ne bi ni postojao, jer kasnije nije bila povoljna atmosfera za razvoj nauka a ni sličnih institucija, pogotovo institucija ovakvog tipa.

STAV: Kako je osnovan Orijentalni institut?

NAMETAK: Jedan od prvih svršenika beogradske orijentalistike Branislav Đurđev dobio je posao u Sarajevu u Turskom arhivu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Tu je ostao u prvim poslijeratnim godinama, a kad je htio da se vrati u Srbiju, vjerovatno u Beograd ili Novi Sad, jedan od vodećih bosanskohercegovačkih političara nagovarao ga je da ipak ostane u Sarajevu jer nam treba takav kadar. Đurđev je nakon kraćeg premišljanja pristao ostati pod uvjetom da mu osnuju Orijentalni institut. Uskoro je Turski arhiv Zemaljskog muzeja postao Orijentalni institut, a za njegovog prvog direktora imenovan je Branislav Đurđev. Sve ostalo je bjelodano. Institut je osnovan 1950. godine, prvi uposlenici bili su svršenici Istanbulskog univerziteta (Hamid Hadžibegić), kairskog Al-Azhara (Besim Korkut), Više islamske šerijatsko-teološke škole u Sarajevu (Hazim Šabanović i Adem Handžić), Zagrebačkog sveučilišta (Teufik Muftić), a pošto je istovremeno s osnivanjem Orijentalnog instituta osnovan i Odsjek za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kasnije popunjavanje kadrova Instituta ostvarivalo se dobivanjem mlađih saradnika svršenika sarajevske orijentalistike.

STAV: Vi, dakle, smatrate da je obilježavanje tridesete godišnjice od stradanja Orijentalnog instituta bila prilika da se sjeti još nekih osoba iz povijesti ove naučne ustanove?

NAMETAK: Sjećate li se kako se prije nekoliko godina vodila polemika o orijentalistici u Bosni i Hercegovini. Profesor Rusmir Mahmutćehajić dao je našoj orijentalistici negativan predznak izjednačavajući je, odnosno izjednačavajući njene ciljeve, s orijentalistikom u Evropi, Rusiji, Americi, koja je uistinu – ne uvijek i ne bezuvjetno – bila u službi kolonizacije i eksploatacije muslimanskih zemalja i, samim tim, u službi islamofobije. Orijentalna filologija i sve ono što je ona u sebi sadržavala – arabistika, turkologija i iranistika – dala je u Bosni i Hercegovini ogroman doprinos, između ostalog, proučavanju Bosne i drugih balkanskih zemalja pod osmanskom vlašću, ali i doprinos našem upoznavanju kultura naroda Bliskog istoka. I to ne u cilju eksploatacije tih naroda, što je često bio cilj zapadnih orijentalista, nego naprosto s namjerom da proučavamo civilizaciju kojoj i sami, makar djelomično, pripadamo. Obilježavanje tridesetogodišnjice paljevine Orijentalnog instituta bila je prilika da se oda priznanje i onima koji su održali i razvijali Institut u teškim vremenima a nisu nikada za to dobili nikakvo priznanje. Njih sada nema među nama, ali nema ni onih koji su rat proveli u podrumima ili u inostranstvu pa su ipak dobili priznanje. Mnogi koji misle kritički morali su se sjetiti i Saliha Trake, Ešrefa Kovačevića, Džemala Ćehajića, Teufika Muftića i drugih bez kojih ovaj Institut, onakav kakav je, ne bi ni postojao.

STAV: Da li su rukopisi Orijentalnog instituta mogli biti spašeni u maju 1992. godine, prebačeni na sigurnije mjesto, kao što je bio slučaj s arhivskom građom i rukopisima u nekim drugim naučnim institucijama u Sarajevu?

NAMETAK: Kada sam poslije rata predavao tursku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jedan student, koji je znao da sam bio direktor Orijentalnog instituta tokom Agresije, upitao me je ozbiljnim optužujućim tonom zašto kao direktor nisam spasio Institut od uništenja. Uzalud sam mu objašnjavao da sam postao direktor tek početkom 1994. godine, a do tada se ništa nisam pitao za Institut. On je teško prihvatio moje objašnjenje. Sad bih mu poručio da je tadašnji direktor posthumno dobio priznanje za opstanak, očuvanje i afirmaciju Instituta.

STAV: Kako ste onima koji su vam dodijelili Zahvalnicu objasnili razloge zašto je vraćate?

NAMETAK: Obrazloženje mojih razloga zašto sam se odrekao ovog priznanja, zašto ne želim ovakvu vrstu priznanja da dijelim s nekim ljudima koji to ne zaslužuju, mogu pročitati u ovom našem razgovoru.