Fairouz, poznata i kao Fayrouz, Fairuz i Fayruz, rođena je 21. novembra 1934. godine u Bejrutu, u Libanu. Ova pjevačica i glumica pravog imena Nuhād al-Ḥaddād smatra se jednom od najslavnijih arapskih pjevačica 20. stoljeća. Suprug Fairouz bio je Assi Rahbani, koji je zajedno sa svojim bratom Mansourom – koji su činili duo jednostavno nazvan Braća Rahbani – napisao i komponirao većinu pjesama koje je Fairouz izvodila od sredine 1950-ih sve dok njen muž nije doživio moždani udar 1973. godine. Fairuz je kasnije počela odvojeno sarađivati ​​sa svojim sinom i kćerkom, Ziadom i Rimom Rahbani.

Ona je bila prvo od četvero djece u porodici bejrutskih pravoslavaca. Njen pjevački talent uočio je lokalni muzičar dok je još bila tinejdžerka te je ubrzo, ohrabrena pohvalama, upisala i muzičku školu u Bejrutu. Svoje umjetničko ime Fairouz, što je zapravo naziv za tirkiznu boju, usvojila je nakon svojih prvih nastupa na Radio Libanu 1940-ih. Na ovoj radijskoj stanici upoznala je braću Rahbani i počela s njima sarađivati, da bi se i udala za Assija 1954. godine.

Uspon Fairouz i braće Rahbani započeo je izvođenjem njihovih autorskih pjesama na Radio Libanu, British Near East Radiju i Radiju Damask 1950-ih. Za potonje su, zapravo, Fairouz i braća Rahbani snimili svoju prvu pjesmu „ʿItāb“ (Kriv). Njihova slava u Libanu učvrstila se kada su nastupili na Međunarodnom festivalu u Baalbeku 1957. godine, prve godine kada je ljetni kulturni festival s međunarodnim fokusom uključivao libanske folklorne nastupe. Poznata kao „Libanske noći“, folklorna sekcija postala je institucija na ovom festivalu, a Fairouz i braća Rahbani bili su stalni sve do obustave ove smotre na samom početku Libanskog građanskog rata 1975. godine.

U prvim godinama njihove su izvedbe djelovale više kao kratke muzičke predstave koje su ponekad izvodili u saradnji s drugim poznatim umjetnicima. Na kraju se njihov čin razvio u cjelovečernje mjuzikle s Fairouz kao centralnom figurom koja je okružena družinom koja je pjevala i plesala tradicionalni ples dabkah. U godinama kada se grupa nije pojavljivala u Baalbeku, često je nastupala negdje drugdje u Libanu, kao, naprimjer, na poznatom Cedars Festivalu u ljeto 1964. godine, ili u inozemstvu. Ukupno su učestvovali na 22 mjuzikla i tri igrana filma, iza kojih su stajali egipatski reditelji Henri Barakat i Youssef Chahine.

Mnoge od najvećih pjesama Fairouz proizašle su iz predstava kao što su „Jisr al-Qamar“ (1962; Mjesečev most), „Bayyāʿ al-Khawātim“ (1964; Prodavač prstena), „Dawālīb al-Hawāʾ“ (1965; Vjetrenjače) i „Al-Maḥaṭṭah“ (1973; Stanica) te filmova poput „Safara Barlaka“ (1966; Exile). Predstava iz 1967. „Hālah wa al-Malik“ (Hālah i kralj) označila je odmak Fairouz od tipične ruralne folklorne tematike i okruženja grupe i njeno primicanje urbanom liku. To je također bio prvi put da je njen sin Ziad bio uključen u jedan od njenih projekata iako je tada imao samo 17 godina. Ove predstave i filmove karakteriziraju jednostavni komični zapleti u kojima se sukobi rješavaju pjevanjem, romansom ili kombinacijom to dvoje. Kratke pjesme Fairouz na libanskom dijalektu kombinirale su tradicionalne i popularne muzičke utjecaje, izdvajajući ih od dugih, ponavljajućih pjesama na egipatskom dijalektu koje su bile uobičajene za to vrijeme.

Tokom rata u Libanu, posebno zbog pogoršanja zdravlja supruga, Fairouz je počela ekskluzivnije sarađivati ​​sa svojim sinom, koji je na albumima kao što su „Maʿriftī Fīk“ (1987; Moje znanje o tebi) i „Kīfak Inta“ (1991; Kako si) djelovao s namjerom da joj pomogne da se oslobodi predrasude o njoj kao o „folk pjevačici“, što je dobrim dijelom rezultat „čednih likova“ koje je utjelovila u svojim ranijim pjesmama i mjuziklima. Njene nove pjesme poput „Kīfak Inta“ potpuno su šokirale njene dotadašnje fanove svojim kolokvijalnijim stilom i sadržajem, ali je Fairouz na taj način naprosto osmislila muziku za novu generaciju. Čak je i mlađoj generaciji slušalaca postalo ugodno slušajući je kako pjeva nešto svjetovnije tekstove, poput pjesme „Mish Kāyin Hayk Takūn“ (Ne bi trebao biti takav) iz 1999. godine koja se nalazila na istoimenom albumu. Bilo kako bilo, „nova“ Fairouz nije se u potpunosti udaljila od one „stare“ Fairouz. Ni ona, a ni njen sin Ziad, nisu mogli djelovati ne referirajući se na ranije uratke, što se jasno može vidjeti na albumu posvećenom Assiju Rahbaniju pod nazivom „Ilā ʿĀsī“ (1995; Za Assija). Posljednjih godina Fairouz je također intenzivno radila sa svojom kćerkom Rimom Rahbani.

Fairouz već dugo uživa široku potporu svih stanovnika Libana bez obzira na političku klimu u zemlji koja je u prošlosti bila sve samo ne mirna. Iako su dominatno kršćanske (pravoslavne), njene su pjesme prihvatile sve strane u građanskom ratu koji je trajao od 1975. do 1990. godine, bile one kršćanske ili muslimanske, libanske, palestinske ili sirijske. Kako bi izbjegla opasnost zauzimanja strane, tokom rata nije nastupala u zemlji, već samo u inozemstvu. Uprkos tome, Fairouz je ostala u Libanu, tj. slavu joj je učvrstila upravo odluka da ne ode tokom rata. Svojom sposobnošću da ujedinjava te svojom nepristranošću postala je sinonim samog Libana.

Gotovo od samog početka njene saradnje s braćom Rahbani, slava Fairouz proširila se i izvan granica Libana. Otprilike u isto vrijeme kada su počeli izvoditi pjesme na Radiju Liban, radili su i na Radiju Damask. Fairouz i braća Rahbani pojavili su se na muzičkim festivalima u Damasku više puta nego na Međunarodnom festivalu u Baalbecku, što ide u prilog tezi da je Fairouz vjerovatno jednako popularna u Siriji kao i u Libanu. Njena slava izvan Levanta može se, između ostalog, pripisati i njenoj umjetničkoj potpori rješavanju palestinskog pitanja. Godine 1955. Egipatski državni radio pozvao je Fairouz i braću Rahbani u Egipat od kojih je naručio da napišu pjesme podrške Palestini i njenom narodu. Rezultat je bio „Rājiʿūn“ (1955; Vratit ćemo se), zbirka mračnih i militarističkih himni. Iako će u međuvremenu komponirati i druge pjesme koje se odnose na palestinsku stvar, kao što je „Al-Quds al-ʿAtīqah“ (Stari Jeruzalem), njihov rad nakon Šestodnevnog rata 1967. godine zapečatio je njihovu slavu izvan Levanta i Palestine s pjesmama poput „Zahrat al-Madāʾin“ (Cvijet gradova).

Iako je uglavnom bila odsutna iz javnog života u Libanu tokom rata 1970-ih i 1980-ih, njena popularnost nikada nije jenjavala. Interesantna je činjenica da kada je njen suprug preminuo 1986. godine, zaraćene strane u Bejrutu proglasile su prekid vatre kako bi se omogućilo da povorka prođe od muslimanske strane grada do mjesta ukopa na kršćanskoj strani. Devedesetih godina, nakon građanskog rata, ona se i umjetnički vratila u Liban koncertom u Bejrutu i novim albumom koji se dopao novoj generaciji slušalaca. Fairouz je ostala aktivna sve do 21. stoljeća, nastupajući na koncertima i snimajući nove studijske albume, uključujući „Ayh Fī Amal“ (Da, ima nade) 2010. godine te „Bibālī“ (U mojim mislima) 2017. godine. Do 2018. Fairouz je prodala više od 80 miliona albuma diljem svijeta.

Ne treba zaboraviti ni to da je francuski predsjednik Emmanuel Macron odlučio u septembru prošle godine, u jeku pandemije, posjetiti Fairouz u njenom domu u predgrađu Rabieh, oko 14 kilometara sjeverno od Beiruta, kako bi joj dodijelio „Legiju časti“, najviši francuski orden vojnih i civilnih zasluga koji je 1802. godine ustanovio Napoleon Bonaparte.