Stigla sam u Bruxelles prije četiri desetljeća kao studentica, pogođena naslijeđem dvaju smrtonosnih ratova između Indije i Pakistana i njihovim stalnim neprijateljstvom. Očekivala sam zavodljivu priču o miru i saradnji – o bivšim neprijateljima pomirenim trgovinom i ujedinjenim suverenitetom. EU i ja smo savršeno odgovarali.

Koliko god nevjerojatno zvučalo, Belgija me privukla, uzvratila mi ljubav. Studentski život bio je multikulturalan i uzbudljiv. Ispunivši dugogodišnji san, postala sam novinar i počeča pokrivati, kasnije pisati i komentirati, vanjsku politiku EU-a i evropsku politiku globalne trgovine i pomoći.

“Projekt” EU-a i centralno mjesto koje temeljna načela bloka daju demokratiji, vladavini prava i ljudskim pravima još uvijek me ispunjavaju divljenjem. No sve su češće bolni trenuci od onih nadahnutih dok promatram opasnu eroziju otvorene i progresivne Evrope.

Eurocentrična, ksenofobična i zatvorena Evropa u opasnosti je da zamijeni viziju punu nade koja je nekoć inspirirala mene i mnoge ljude diljem svijeta.

Ravnopravnost u suočavanju s kršenjima ljudskih prava zamijenjena je selektivnim moralnim bijesom. Institucije EU opravdano kritikuju Kinu, Mijanmar i mnoge afričke zemlje, ali zatvaraju oči na izraelsku politiku protiv Palestinaca ili postupke Indije protiv mnogih svojih muslimanskih građana.

Umjesto da se usredotoči na izgradnju onoga što je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen obećala da će biti "unija jednakosti", čini se da je EU uspostavila neformalnu hijerarhiju prava. Zašto bi inače evropski muslimani još uvijek čekali na posvećenu "strategiju" za borbu protiv islamofobije (ili antimuslimanske mržnje, kako to nazivaju zvaničnici u Bruxellesu) iako akcijski planovi EU za jednakost već postoje za svaku drugu manjinsku skupinu?

I zašto bi na početku ruskog rata u Ukrajini vodeći političari EU i dijelovi medija jasno rekli da prave razliku između ukrajinskih izbjeglica, koje su zaslužile – i dobile – toplu dobrodošlicu i drugih iz Azije i Afrike, koje nisu?

Mađarska i Poljska s pravom su kritizirane zbog kršenja odredbi EU-a o vladavini prava o medijskim slobodama, borbi protiv korupcije i nezavisnosti pravosuđa. Međutim, rasistički govor mržnje istih tih vlada prolazi. Nakon užasnog ubistva učitelja Samuela Patyja 2020. godine, Amnesty International je morao upozoriti francuske vlasti da prestanu doprinositi “prikazu svih muslimana kao osumnjičenika” i da prekinu sa “stereotipnim, stigmatizirajućim i diskriminirajućim komentarima usmjerenim na muslimane i izbjeglice”.

To svakako nije pokazatelj da se EU pretvara u fašistički blok. Ali niko ne može biti samozadovoljan kada demokratiju i vladavinu prava, temeljne uslove članstva u EU-u, otmu i prekrše ljudi poput Viktora Orbána i Giorgie Meloni.

Tragedija današnje Evrope je u tome što su mnogi glavni lideri i političari ili prihvatili krajnje desničarske poglede i retoriku, doveli krajnju desnicu u vladu ili dopustili da njihovi stavovi određuju politiku. Čini se gotovo neobičnim prisjetiti se da je Austrija 2000. godine bila pogođena sankcijama EU-a jer je antiimigrantski političar Jörg Haider postala dio vladajuće koalicije. Godine 2017. ista ta krajnje desna Slobodarska stranka koju je vodio Haider ušla je u koaliciju. U drugim prijestolnicama EU vladala je tišina.

Niti je koja vlada EU-a otvoreno izrazila nelagodu jer je Švedska svoje "predsjedavanje" EU-om 2023. vodila s manjinskom koalicijskom vladom desnog centra, koju su podržavali i pod utjecajem krajnje desnih Švedskih demokrata. U međuvremenu, u Evropskom parlamentu vide se uznemirujući znakovi da čelnici skupine desnog centra EPP traže koaliciju s ECR-om, desničarskom skupinom koju vodi Meloni. To znači da bi nakon slijedećih izbora 2024. ekstremno desničarski političari ili oni koji prihvaćaju njihova stajališta mogli dominirati parlamentom.

Čelnici krajnje desnice određuju mnoge dijelove agende EU. Agresivne migracijske politike koje uključuju nezakonito potiskivanje izbjeglica, a utemeljene su na rasističkim, demonizirajućim narativima, sve više favoriziraju glavni evropski čelnici.

Meloni i nizozemski premijer Mark Rutte, uz Von der Leyen, koji je rekao da bi sporazum mogao biti "model" za slične paktove EU-a s drugim zemljama, otkrili su sramotan dogovor "gotovina za migrante" koji je nedavno postignut s Tunisom. Dok je Josep Borrell, šef diplomatije EU-a odgovoran za vanjske poslove, izrazio "nerazumijevanje" nekih država članica u vezi s dogovorom, njegovi se prigovori više odnose na proces nego na smjernice politike.

Ali postoji šira odgovornost za gubitak kolektivnog moralnog kompasa EU-a. Dijelovi medija pomogli su pojačati "karizmatične" figure na političkim rubovima - bilo opisujući čelnicu francuske krajnje desnice Marine Le Pen kao "bombastičnu plavušu" ili ne osporivši stajališta krajnje desnog populiste Thierryja Baudeta u Nizozemskoj.

Istina, 2020. godine u mnogim su evropskim gradovima održani dobro posjećeni protesti pod nazivom Black lives matter. Ipak, javna inercija oko stalne dehumanizacije izbjeglica i diskriminacije muslimana znak je opasne normalizacije nekoć tabu ideja.

Ekstremna desnica nije jedina u opstruiranju skromnih napora EU-a da provede akcijske planove protiv rasizma, ukloni strukturnu diskriminaciju – uključujući policijsko nasilje nad smeđim i crnim evropskim građanima – i učini institucije EU-a raznolikijima i uključivijima. Nažalost, "Bruxelles so white" nije samo hashtag: to je tačna oznaka za tijela koja ostaju pretežno eurocentrična i bijela.

Često me pitaju zašto mi je toliko stalo. Vjerojatno je to zato što se sjećam ranijeg, principijelnijeg razdoblja kada se činilo da su vlade manje vođene geopolitičkim imperativima. EU je glatko odbacio, na primjer, pogrešnu logiku neizbježnog "sukoba civilizacija" nakon poziva Georgea W Busha nakon 11. septembra 2005. na "križarski rat" protiv terorizma.

Možda je to i zato što znam za različite načine na koje EU nastavlja nuditi nadu demokratijama koje se bore i aktivistima za ljudska prava te kako podupire ranjive skupine u Afganistanu i drugdje. I dok historijska amnezija svakako i dalje postoji, ohrabrujuće je vidjeti kako neke evropske vlade počinju prepoznavati i izražavati žaljenje zbog svoje neslavne kolonijalne prošlosti i svoje uloge u trgovini porobljenim ljudima.

Neki su počeli tvrditi da je "europejstvo" kao identitet intrinzično povezano s bjelinom ili nasljeđem kršćanstva, što znači da obojeni ljudi nikada ne mogu biti prihvaćeni kao "Evropljani". Pa ipak, usprkos pitanjima o tome odakle sam “zapravo”, nemam namjeru odustati od svoje tvrdnje da me se smatra Evropljaninom. 

Vraćanje evropskog moralnog kompasa ne može se prepustiti nekolicini organizacija ili pojedinaca. Zahtijeva hrabro, progresivno vodstvo i kolektivnu mobilizaciju svih – a držim se uvjerenja da je to većina – koji žele živjeti u tolerantnoj, uključivoj Evropi.

(Shada Islam je politička komentatorica za pitanja EU-a iz Bruxellesa; komentar je objavila danas u britanskom Guardianu)