Najveći stećak u Bosni i Hercegovini od 32 tone do danas je “preživio” pukom slučajnošću jer je najveća dizalica Jugoslavenske narodne armije (JNA) mogla podići najviše trideset tona. Da nije bilo tako, danas tog stećka ne bi bilo, nestao bi zajedno s ostalim stećcima koje je JNA počistila praveći tenkovski poligon. Zapravo, naši kulturno-historijski spomenici, ono što je ostalo od njih, nisu sačuvani našom brigom o njima nego, najčešće, pukom slučajnošću. Njihova devastacija i danas traje, a mi smo nemoćni da ih zaštitimo, dok oni koji bi ih trebali štititi, koji su plaćeni za to, najčešće nisu zainteresirani da se miješaju u svoj posao.

To je i natjeralo Emira Medanhodžića iz Sarajeva da prošle godine osnuje Fondaciju “Čuvari baštine – Bassania”, čiji je cilj podizanje svijesti o očuvanju kulturne baštine na nivou cijele Bosne i Hercegovine.

“Ljudi toga nisu svjesni, kulturna baština jedino je što ostaje iza nas. Kad gledamo neke stare civilizacije, samo po kulturnoj baštini možeš prepoznati kakva je to bila civilizacija, kakva kultura, jedino to svjedoči da su postojali. Međutim, baštini se ne posvećuje dovoljna pažnja, država, nema sluha, institucije koje su plaćene da to rade nemaju interesa. Shvatili smo da našem narodu fali svijest o važnosti naše baštine. Recimo, u selima gdje imamo stećke, kad pitaš seljane o tome, oni kažu da je to obično kamenje, niko ih nije učio da su to grobovi ljudi koji su tu nekada živjeli. I onda imamo skrnavljenje stećaka. U Rogatici, naprimjer, pravili su pojilo za stoku od stećaka, prave temelje zgrada, štala, kuća..., to je strašno na šta ja nailazim na terenu. Želimo, prije svega, zaštititi tu kulturnu baštinu od propadanja i skrnavljenja. Desio se jedan slučaj prije mjesec u Goraždu, čovjek bagerom pola ilirskog tumula, groba, zgrnuo, trebala mu zemlja za vikendicu, vidio tu dobru zemlju i iskopao. Reagirali su i Grad Goražde i muzej da to spriječe”, govori Medanhodžić, predsjednik Upravnog odbora Fondacije.

Ova Fondacija i jeste neka vrsta “watch doga”, čuvara, neko ko pazi na kulturnu baštinu i uzbunjuju institucije zadužene za čuvanje kulturno-historijske baštine – Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, entitetske i kantonalne zavode, muzeje, institute... Istina, želja im je, kako kaže Medanhodžić, da obnove, konzerviraju i restauriraju dio naše kulturno-historijske baštine, ali u ovom trenutku nisu dovoljno finansijski jaki da ulaze u velike, milionske projekte. Stoga rade ono što mogu, barem očiste i urede nekropole stećaka. Do sada su, za godinu postojanja, očistili deset-petnaest nekropola. Uporedo s tim otkrivaju i nove nekropole, koje nisu evidentirane, koje su široj javnosti nepoznate, otkrivaju nove ilirske tumule, gradine, srednjovjekovne crkve...

POLOVINA ARHEOLOŠKIH LOKACIJA NIJE EVIDENTIRANA

“Naša cijela historija, historija Bosne i Hercegovine jeste zatomljena, s nekom namjerom je sakrivena da mi ne bismo znali ko smo i šta smo. Toga je toliko, pa da imamo 100 arheologa na terenu za 100 godina, ne bi se sve iskopalo. Mi se sada time bavimo. Nedavno smo bili u Goraždu i otkrili smo jedan ilirski grad. Ima arheološki leksikon Bosne i Hercegovine izdat 1988. godine sa zavedenih 21.000 lokacija, ali nema ove lokacije u Goraždu. Shvatio sam da polovina lokacija u Bosni i Hercegovini uopće nije evidentirana jer mnogo je kod nas kancelarijskih naučnika, a da biste nešto otkrili, morate obući čizme i na teren, hodati po brdima i šumama. Krajnji nam je cilj da to valoriziramo i stavimo u funkciju lokalnog ekonomskog razvoja. Bilo bi lijepo da kao i svuda u svijetu platiš za neki muzej, za neku lokaciju i da lokalni stanovnik tu proda neke svoje proizvode. Da to pokažemo strancima”, kaže Medanhodžić.

Jasno mu je da se ne može sve zaštititi, ali smatra kako je najvažnije podučiti ljude da budu svjesni važnosti kulturno-historijskog naslijeđa, podučiti ih šta je Bosna. Ali to nije posao za godinu-dvije, nego je to generacijski posao.

“Naše kulturno-historijsko blago uništava se već 150 godina, sigurno imamo više od 1.000 nekropola koje je put presjekao napola – od Radimlje, najpoznatije nekropole pa nadalje – kao da su ih geometri i inženjeri koji su pravili puteve i Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije i Titine Jugoslavije namjerno uništavali. Evo, Mile, naše kraljevsko mjesto, presječeno je putem – prvo je tu Austro-Ugarska napravila prugu, onda je Jugoslavija napravila put posred kraljevske grobnice. Zamislite da neko napravi put posred Notre Dame ili Bakingemske palače”, kaže Medanhodžić.

Nije lahko pronaći neotkrivene nekropole stećaka, gradove i gradine, treba mnogo vremena provesti na terenu. Ali prije odlaska na teren valja iščitati svu mogući literaturu, da se dobije uvid u ono što ima i šta nema u literaturi. No, sada svakodnevno dobija pozive i poruke od lokalnog stanovništva, javljaju mu gdje god ima nešto zanimljivo.

INTERES LOKALNOG STANOVNIŠTVA

“Lokalno stanovništvo počinje se zanimati za ono što radimo, poziva nas u obilaske, a imamo i moderne tehnologije Google Earth, malo koristimo dronove, lidare, metal-detektore i sve drugo što nam može pomoći da pronađemo neku lokaciju. U posljednje vrijeme sve se češće u to uključuju lokalni stanovnici. Pavo Anđelić, recimo, nije popisao barem 30-40 posto nekropola u Bosni i Hercegovini, ali to je razumljivo, on je imao fiću, nije bilo ni nekih puteva; danas imaš džip kojim se možeš popeti uz planinu, u Anđelićevo vrijeme nije bilo GPS-a, a ni fotoaparati nisu bili bogzna šta. U mnogim općinama već smo otkrili nove nekropole. Nama je, zapravo, cilj da u svim općinama napravimo mrežu Fondacije, da imamo u svakoj mjesnoj zajednici ljude koji će biti naši saradnici. Ne možemo fizički stići da očistimo svaku nekropolu, ali imamo ljude koje zamolimo, pomognemo da se očisti neka lokacija. Cilj je da oformimo mrežu ljudi koji rade na tome”, govori Medanhodžić.

O našem odnosu prema baštini najbolje govore primjeri na koje je Medanhodžić nailazio u proteklom periodu. Nedavno su, kaže, pronašli nekropolu stećaka koja je prije četrdeset godina bačena u Rakitnicu, u općini Trnovo. To je nevjerovatno, da je neko bagerom pobacao stećke u rijeku. Obavijestili su Zavod za zaštitu kulturno-historijskih spomenika Kantona Sarajevo i Općinu Trnovo. Ne može Fondacija arheološki obrađivati taj lokalitet, zna se ko to može, ne može se to samoinicijativno. U Konjicu rade na lokalitetu koji se zove Krstac, tu je preko nekropole prije trideset godina prošao put, i danas vire lobanje i kosti iz grobova. U Donjem Vakufu bila je nekropola stećaka pored pravoslavne crkve, pop je uzeo bager i pobacao stećke u kanal pored magistralnog puta. Dvije godine ništa se ne dešava, niko ne reagira. Najsvježiji primjer od prije nekoliko dana, ukradeno je Čajničko jevanđelje iz crkve, to je najvredniji i jedini srednjovjekovni rukopis napisan bosančicom na pergamentu koji su, navodno, odnijeli u Beograd na konzervaciju, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, koja je jedina nadležna dati saglasnost da se nešto može iznijeti iz zemlje uopće nije upoznata s tim.

“Nama je sve odneseno, mi više nemamo nijedan srednjovjekovni spomenik, a imali smo na desetine dokumenata koji su temelji naše države – od Miroslavovog jevanđelja do Povelje Kulina bana više ništa nije u Bosni. To su naši korijeni, ako ti drvetu iščupaš korijene, na svakom jačem vjetru ono se obori. Neko hoće da nas iščupa s ovih prostora, to se smišljeno radi, nije to slučajno. Stanje je alarmantno, katastrofalno, svaki dan objavljujem gdje su stećci uništeni, oštećeni, odneseni. U Livnu se desilo da je jedna nekropola od četrdeset stećaka nestala preko noći. U susjedstvu je privatni kamenolom i vjerovatno je dobar materijal za šljunka. Niko ne zna u Livnu šta se desilo. Ni crkva, kao, ništa ne zna. I to tako prolazi. Mi šutimo. E ja neću da šutim. Ali ja nemam poluge države, država ima SIPA-u, Graničnu policiju, ministarstva, zavode, ali ne rade svoj posao. Sve nam raznesoše. Imali smo hiljade ilirskih gradina, i sve su uništene, nijedna nije sačuvana. Nekropole se raznose, na OLX-u se prodaju. Možda ste čuli za onaj slučaj, čovjek stavio na OLX stećak i prodaje ga za 1.500 maraka. To ja ne mogu da shvatim”, kaže Medanhodžić i pita se šta ćemo mi narednim generacijama predati, kakvu kulturnu baštinu. Fondacija, prema njegovim riječima, otkriva srednjovjekovne gradove za koje ljudi nisu znali gdje se nalaze, iako se znalo da su postojali, pa ih uslikaju, objave fotografije i opišu.

PRONAŠLI STARI GRAD HUM

Medanhodžić ističe da su kod Blagaja pronašli stari grad Hum, po kojem je taj prostor dobio naziv Humska zemlja. Znalo se da je grad postojao, ali niko nije znao gdje se nalazio. Arheolozi su potvrdili da je riječ o izuzetno starom lokalitetu. Sada se priprema projekt njegovog istraživanja, ali je potrebno dosta novca za arheologe, kopače, opremu... To je projekt na kojem će Fondacija raditi narednih pet godina.

Emir se posebno bavi Crkvom bosanskom. Kod nas se dugo nije znalo da je Crkva bosanska imala svoje crkve i hiže, samostane u kojim su pripadnici crkve živjeli. Uskoro treba biti objavljena knjiga Od Batona do Kulina, koju su napisali Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić. Taj period od hiljadu godina ovog prostora u ranom srednjem vijeku ostao je prilično nepoznat i neistražen.

“Svi govore kako se Bosna prvi put spominje u djelu cara Porfirogeneta (913–959), što nije tačno, imate petsto godina ranije spominjanje države Bosne; namjerno se krije da smo mi najstarija i najvažnija država ovdje”, kaže Medanhodžić.

On objašnjava kako su nas ranije učili da su ovdje bili neki bogumili koji su se molili na poljanama, u šumama itd.

“Pa, mislim, ne trebaš biti akademik da pročitaš da Kulin ban gradi svoju crkvu, kralj Tvrtko pravi crkvu, Stjepan Kotromanić pravi crkvu, a svi su bili pripadnici Crkve bosanske. Ne volim kad se koristi taj izmišljeni termin bogumili; lijepo zvuči, ali nikada oni sebe nisu tako zvali, oni su sebe zvali dobri Bošnjani i pripadnici Crkve bosanske. Prvo je bilo pitanje otkud ta Crkva bosanska, otkad. Bila je jedna austrougarska teorija da je neki bogumil došao iz Bugarske da propovijeda ovdje svoje učenje. Pa što nema stećaka u Bugarskoj, ako smo bili bogumili, što i oni tamo nisu pravili stećke?! Samo ovdje su stećci, ondje gdje je bila srednjovjekovna Bosna, nigdje ih više u Evropi nema. Onda smo otkrili da su prve crkve ovdje bile arijanske. Arije je bio veliki kršćanski propovjednik, koji se 325. godine na saboru u Nikeji suprotstavio učenju ostalih biskupa. On je za vrijeme cara Konstantina protjeran u Ilirik, dakle ovdje, i došao je u Mile u Visoko i nastavio da propovijeda. Preuzeo je bosančicu i tako su napravili goticu s kojom su preveli svoju gotsku Bibliju; eno, čuva se u Upsali, a koju godinu ranije sveti Jeronim iz Šujice kod Duvna prvi na svijetu prevodi Bibliju na latinski jezik. To je 4. stoljeće, on je Delmata, bio je pismen prije nego što je otišao u Rim jer su ovdje vladali kultura i civilizacija. I sada hoće da predstave Ilire kao neke barbare. Pa mi smo ratovali 250 godina s Rimom. Za to moraš biti pametan, inteligentan da s najvećom svjetskom silom ratuješ dva i po stoljeća. Osim Crkve bosanske, i Goti su prihvatili arijanstvo, oni su bili dosta tolerantni, pravili su dvobrodne i trobrodne crkve da se mogu i katolici, i arijanci, i pravoslavci moliti u istoj crkvu. Odatle potječe naša tolerantnost. Kad smo mi Bošnjaci prešli na islam, nama nikad nisu smetali ni pravoslavlje, ni protestantizam, ni katoličanstvo, mi smo, ustvari, preteča protestantizma. Povezali smo taj i gotski utjecaj u pravljenju stećaka u redovima, slična je ikonografija. Arijanske crkve najlakše je prepoznati po orijentaciji, katoličke i pravoslavne okrenute su istok-zapad, a arijanske sjeverozapad-jugoistok i iz Google Maps možeš shvatiti koja je koja. Dakle, arijanska crkva očito je bila prihvaćena u narodu, samo je promijenila ime i već se 530. godine spominje Crkva bosanska na saboru svih arijanskih crkava u Solinu kod Splita. To je šesto stoljeće, još nisu došli Slaveni. Nismo mi nikakvi ekstra naučnici, ali saberi dva i dva, Crkva bosanska ima temelje u arijanskoj crkvi jer su Goti ovdje vladali 200 godina, narod je prihvatio tu vjeru, kršćanstvo u kojem nema svetog oca, pape, nema svetog trojstva. Austro-Ugarska nam je pričom o bogumilima zamazali oči, da nas skrenu s istine”, tvrdi Medanhodžić.

Ističe da su Iliri bili izuzetno napredna civilizacija. Rimljani su na kraju pokorili Bosnu, zarobili Batona, ali prije toga je Baton zarobio Tiberija, pa ga pustio. Rimljani su mu uzvratili tako što su ga odveli u Ravenu, ali ga nisu pogubili kao druge pobunjenike, nego je nastavio ondje ugodno živjeti. Mi danas ne znamo ni gdje je Batonov grob, on se borio protiv petnaest rimskih legija, a Arminije u Germaniji protiv tri legije i najveći je heroj Njemačke. Ne znamo ni gdje je grob Kulina bana, hercega Stjepana Kosače, Sandalja Hranića...

“Nigdje u literaturi nisam pročitao, ali sam zapazio na terenu i mogu to dokazati, gdje god je ilirska gradina, tu je i srednjovjekovni grad, tu su i stećci, tu je i rijeka ili dvije rijeke, tu je pećina, tu je kontinuitet pet hiljada godina, sve u možda dva kvadratna kilometra”, kaže Medanhodžić i zaključuje: “Ja sam tu da pokušam unijeti neki novi dah, neki drugačiji pogled, da ljudima skinemo koprenu. To nije posao za godinu-dvije, to je generacijski posao, trebat će nam decenije da steknemo svijest o svojoj važnosti, o svojim korijenima, da nestane kompleksa niže vrijednosti.”