Kuća koju je Albert Einstein sa suprugom Milevom Marić i sinom Hansom Albertom živio u Bernu (Švicarska) sada je praktično prazna. Prostire se na dva kata na broju 49 Kramgasse, jednoj od glavnih ulica grada, samo 200 metara od poznatog tornja sa satom, ali gotovo ništa ne podsjeća na popularnog naučnika. Porodica je ovdje živjela između 1903. i 1905. godine, u dvije najintenzivnije godine njegovog života jer je tada razvio Teoriju relativiteta i došao do najpoznatije matematičke formule svih vremena : E=mc2. Danas je tu mali muzej i izložba koja podsjeća na neke od najvažnijih detalja iz života velikog naučnika. 

Na prvom katu je hodnik i mala dvorana sa stilskim namještajem koja govori, prije svega, o Milevinom životu. A ovo što se otkriva nije, baš, lijepa ljubavna priča makar je u jednom trenutku i bila. Einstein i Marić upoznali su se krajem 19. stoljeća kada su oboje studirali na Politehnici u Zürichu. Oboje su bili briljantni i oboje su htjeli biti veliki naučnici.

Iako nisu bili u braku, Marić je ostala trudna 1902. godine. Poznato je da je rodila djevojčicu, no ne zna se šta se s djetetom poslije događalo. Postoje teorije koje govore da je data na usvajanje u Srbiji, odakle joj je majka, ali nema podataka koji to potvrđuju. Dokazano je da su nedugo nakon što su se Einstein i Marić vjenčali - problemi su nastali jer se naučnikova majka nije slagala s njom - dobili Hansa Alberta. I on je bio zakoniti sin.

Ova je priča važna za neke kasnije Einsteinove odluke. Mileva Marić nikada neće postati naučnica, već će živjeti sa svojim suprugom – dok je on gradio karijeru izičara i profesora, dobit će još jednog sina (Eduarda, koji će patiti od psihičkih poremećaja) i konačno se 1919. razvesti od njega. Nije se htjela ponovno udati, ali dva mjeseca kasnije, kada je već bio slavni fizičar, oženio se svojom sestričnom Elsom Lowenthal.

Na drugom je  katu projektor sa slikama Einsteina i prazna soba s panoima o njegovom životu. Svi njegovi veliki uspjesi (i poneki neuspjeh): profesor u Zürichu, profesor prije 30. godine u Pragu, povratak u Zürich, a 1930-ih bježi u Sjedinjene Države. Einstein nikada nije skrivao svoje ideje koje su ga približile socijalizmu. Tih je godina odbio mnoge ponude za poslove i katedre jer nije htio ostati u Evropi.

Mala izložba završava pričom o tome da je Einsteinu ponuđeno mjesto predsjednika Izraela 1952. godine, nedugo nakon što je država osnovana 1948. I da ju je odbio. Bio je univerzalno poznata ličnost, bio je jedan od najvećih genija na svijetu, ako ne i najveći, i trebao je biti figura oko koje je postojao konsenzus. Prethodni predsjednik bio je hemičar bjeloruskog porijekla Jaim Weizmann. Ali Einstein je rekao ne. I zbog toga je i danas za mnoge Jevreje u tom pogledu prilično kontroverzna osoba.

Razlozi za odbijanje nalaze se u njegovoj biografiji. "Cijeli život sam se bavio objektivnim stvarima, tako da mi nedostaje prirodna sposobnost i iskustvo da ispravno postupam s ljudima i da obavljam službene dužnosti. Osjećam se najviše uznemiren zbog ovih okolnosti, jer moj odnos sa jevrejskim narodom postao je moja najjača ljudska veza otkako sam postao potpuno svjestan naše neizvjesne situacije među narodima svijeta. Kao naučnik, kao osoba koja radi više s podacima nego emocijama nisam sebe vidio u ulozi koju bi političar trebao imati.“

Njegove političke ideje o Izraelu mogu se naći u knjigama kakve su „Einstein o Izraelu i cionizmu: Njegove provokativne ideje o Bliskom istoku“, novinara i profesora novinarstva na Columbiji, Freda Jeromea koja se temelji na esejima, pismima te intervjue u kojima je naučnik objasnio svoje viđenje ovog pitanja.

Ova knjiga tvrdi da je tokom Prvog svjetskog rata, suočen s porastom antisemitizma u Europi, Einstein sebe definirao kao "ljudsko i jevrejsko biće", također cionistu, ali protiv nacionalizma. Ono što je ujedinilo jedno društvo, naveo je, ideje su socijalne pravde i tolerancije. Njegov je cionizam, štaviše, bio antipod rasnog pitanja i ambicije za moći. Nije se smatrao religioznim, nije imao nikakvu vjeru, ali se definirao kao agnostik. "Niti sam njemački državljanin, niti u meni postoji nešto što bi se moglo definirati kao jevrejska vjera. Ali ja sam Jevrej i ponosan sam što pripadam jevrejskoj zajednici, iako ih uopće ne smatram Božjim odabranicima."

Einstein se slagao sa Balfourovom deklaracijom da Jevreji trebaju živjeti u Palestini, ali u dvonacionalnoj državi. To je ono što je primijetio 1946. godine: “Ideja (jevrejske) države ne podudara se s onim što osjećam, ne mogu razumjeti zašto je to potrebno. Povezano je s mnogo poteškoća i tipično je za zatvorene umove. Mislim da je to loše."

Složio se sa idejom dvije države jer su tada dvije trećine palestinskog stanovništva činili Arapi. Smatrao je da ova dvonacionalna država može funkcionirati samo ako postoji saradnja između Jevreja i Arapa. "Ono što me žalosti nije toliko činjenica da Jevreji nisu dovoljno inteligentni da to razumiju, već činjenica da da nisu dovoljno pametni da to žele."

Očito je da je Einsteina brinulo kako je Izrael stvoren i ideje iza toga, koje nisu bile njegove. Bojao se da će pasti u "zarobljeništvo nacionalizma", kako je urednik Adam Horowitz naveo u recenziji knjige. Zato “njegov humanizam i njegov poziv na jednaka prava i moć između Jevreja i Palestinaca u Izraelu i Palestini i danas ostaju inspiracija i uzor”, napisao je.