Dok ovaj broj Stava bude pripreman za štampu, sa Sarajevskog aerodroma, u četiri dana zaredom, na hadž će otputovati 2.200 hadžija. U taj broj uračunato je i 200 hadžija iz dijaspore, rukovodstvo hadža, vodiči i ljekarska ekipa. Ovoliki broj naših ovogodišnjih hadžija u skladu je s Protokolom koji je Ured za hadž i umru Rijaseta Islamske zajednice potpisao s Ministarstvom hadža Kraljevine Saudijske Arabije. Među 200 hadžija iz dijaspore nalazi se i bračni par Sadik i Džemila Spahić, koji gotovo dvije decenije žive i rade u Münchenu (Njemačka).
Ikrar (hadžijsku) dovu Spahići su organizirali u njihovoj kući u mahali Handželići, koja pripada džematu Vitinica ponad Sapne. Na hadžijskoj dovi bilo je više od 120 osoba. Dovu je proučio mjesni imam Islam ef. Mehmedović. Glavni motiv da dovu prirede u Handželićima bio je u nadi da će joj prisustvovati veći broj rodbine, komšija i prijatelja nego što bi to bio slučaj u Münchenu, te da će se sa svima njima, pred put u sveta mjesta, poselamiti i halaliti.
Sadik i Džemila primjer su bošnjačke porodice koja časno i pošteno živi i radi u tuđini i ima redovnu konekciju sa zavičajem i rodnom zemljom. Oni bez kompleksa šalju djecu na vjeronauku, odlaze u svoje džemate, hrane se i žive po uzusima svoje vjere. Upoznali su se na jednom od brojnih podrinjskih teferiča. Nakon nekoliko mjeseci ašikovanja odlučili su se za brak, u kojem su, sretno i berićetno, već 35 godina. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu, nekih pet godina, Džemila je živjela u Handželićima kod Sadikovih roditelja, a on je radio u Sloveniji odrađujući dug za stipendiju koju je imao kao učenik srednje keramičke škole u Ljubljani. Kad su četnici napali Handželiće, ona je s kćerkom Sadijom i desetogodišnjom zaovom Sabinom izbjegla u Velenje, sjedište Sadikove firme u Sloveniji. Tu su ostali dvije godine, a potom, rijekom bosanskih muhadžira, otišli u München, te, nakon nekoliko mjeseci, produžili su u gradić Weißwasser u sjeveroistočnoj Njemačkoj, blizu poljske granice. Po završetku rata u Bosni i Hercegovini porodično su se nastanili u Münchenu, gdje i danas žive i rade. U Münchenu su dobili još troje djece, dvije kćerke i sina.
Često su dolazili u svoju Bosnu i Hercegovinu, pogotovo dok su im roditelji bili živi. Obnovili su kuću u Handželićima. Redovno su učestvovali u akcijama koje su u zavičaju vodili općedruštvena udruženja i Islamska zajednica. Iako su bili i ostali dio džemata Vitinica u zavičaju, uključili su se i u bošnjački džemat u Münchenu radi sebe i djece.
Odavno su kanili otići na hadž. Čak su se 2019. bili upisali za let iz Münchena. Međutim, zbog korone je otkazan taj odlazak na hadž. Zanimljivo je da su prije nekoliko godina Spahići odlučili štedjeti novac za put na hadž. Sadik je svoju ušteđevinu za hadž držao u jednoj, a Džemila u drugoj koverti. Što su naumili, to su i uradili. Kad se u kovertama nakupila potrebna količina novca da se mogu uplatiti dva hadža, donesena je odluka da se prijavi putovanje. Željeli su da ovaj put u sveta mjesta Meku i Medinu putuju iz Bosne i Hercegovine, iz svoje zemlje, sa svojim narodom. Kad su dobili vijest da je njihov zahtjev prihvaćen, da su ovogodišnji putnici za obavljanje pete islamske dužnosti, njihovoj sreći nije bilo kraja.
Sadik Spahić kaže: „Od kuće sam otišao 1983. godine. Bilo je to poslije završene osnovne škole. Babo me, budući da je radio u Sloveniji, u Ljubljani upisao na keramički zanat, koji sam uspješno završio. Imao sam stipendiju od građevinske firme Vegrad iz Velenja. Džemilu sam upoznao poslije odsluženja vojnog roka. Bilo je to na teferiču u Memićima kod Kalesije. Poslije ženidbe morao sam na posao jer sam bio vezan za preduzeće koje me stipendiralo. Godine 1988. firma me poslala u Istočni Berlin, gdje sam ostao 30 mjeseci. Gradili smo jedan veliki hotel. Početkom agresije na BiH u Velenju sam se spojio s porodicom. Poslije agresije se supruga neko vrijeme vratila u Bosnu, da bismo od 2005. godine zastalno se nastanili u Münchenu. Od tada neprekidno živimo u ovom gradu. Nakon petnaestak godina rada u svojoj struci, iz zdravstvenih razloga, dobio sam lakše radno mjesto. Trenutno sam domar i baštovan u jednoj velikoj poslovnoj zgradi. Prezadovoljan sam poslom. I Džemila radi u mojoj firmi. Prijavljena je na četiri sata. Ima i penziono i zdravstveno osiguranje. Uvijek sam bio u džematu. Dok sam radio i živio u Ljubljani, bio sam džematlija kod Murisa ef. Hadžibaščauševića. Boraveći gotovo tri godine u Berlinu, dolazio sam u bošnjački džemat kod Advana ef. Ljevakovića. U Nürnbergu sam navraćao u džemat kod Hamida ef. Pintola. Džemat je glavni naš orijentir. Kad odeš u džemat, kao da si u našoj bosanskoj avliji. Štekanje para za hadž trajalo je nekoliko godina. Supruga i ja smo se takmičili čija će koverta za hadž biti punija. Kao budući hadžija, osjećam se izuzetno lijepo. Jedva čekam da avionom sletim u Medinu, grad Allahovog Poslanika.“
Džemila Spahić dodaje: „Sadik i ja živimo u skladnom braku. U svemu se držimo dogovora. Imamo hairli djecu. Odlazak na hadž meni je najdraže i najvrednije putovanje. Jedva čekam susret s Kabom i džamijom Allahovog poslanika Muhameda, a. s., u Medini. Osjećaj je neopisiv. Dok se učila hadžijska dova, moje je srce ubrzano kucalo. Kad sam dobila obavijest da idemo na hadž, zaplakala sam. Te suze su bile drugačije od onih kad, zbog korone, nismo mogli krenuti na hadž iz Münchena, gdje smo tada aplicirali. Hadž je peta islamska dužnost i prilika da vjernik resetuje svoju duhovnost.“
