U historiografiji i povijesnoj publicistici nastaloj nakon Drugog svjetskog rata mnogo je priloga i prigodnih članaka koji više ili manje precizno, utvrđeno i provjereno arhivskim materijalima prikazuju razvoj i djelovanje narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Jugoslaviji u vrijeme Drugog svjetskog rata, ustvrdit će Narcisa Lengel-Krizman u svojoj knjizi Borbeni Zagreb (Ljubljana, 1980).

Zaboravljenim junacima antifašističke borbe vratio nas je Emil Vidušić, autor povijesti antifašističke borbe u Evropi od 1938. do 1945. (Pokreti otpora totalitarnim režimima, Zagreb, 2015). Ovaj autor ocjenjuje Bosnu i Hercegovinu kao najsurovije bojište raspale države i najkrvavije ratište na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga pokret otpora u Bosni i Hercegovini nije imao samo obilježja kakva je imao u drugim evropskim i jugoslavenskim državama.

Naučno proučavanje historijskih zbivanja u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata, ocjena revolucionarnih i rodoljubivih snaga u osvjetljavanju događaja i činjenica otežani su jer nisu ostali dokumenti, zato što su organizacije i ljudi radili i borili se u takvim uvjetima da ih nisu mogli ostaviti. Odmazde i represalije nad pripadnicima i simpatizerima NOP-a bile su strašne.

Priređivači i autori priloga u ediciji Sarajevo u revoluciji, I-IV, (1976–1981), kako se u uvodu ističe, vratili su “svoj dug i revolucionarima i građanstvu”, bez kojih bi slika najrazličitijih elemenata i oblika otpora bila nepotpuna. Od naročitog značaja bilo je djelovanje Komunističke partije u redovima neprijateljske vojske. Osnivanjem vojnih komiteta u neprijateljskoj vojsci KP je praktično ulazila u sve pore neprijatelja.

Da se radilo o izuzetno opasnom poslu, svjedoči i podatak da su, naprimjer, simpatizeri NOP-a u domobranstvu NDH u Zagrebu, njih jedanaest, presudom ratnog suda zapovjedništva grada Zagreba od 14. aprila 1944. godine osuđeni pod optužbom da su sarađivali s NOP-om, od čega pet na smrtnu kaznu.

U partizanskoj četi “Ernst Thalmänn”, koja je bila sastavljena od boraca njemačke narodnosti, pored folksdojčera, bilo je i prebjega iz postrojbi Wermachta (u sklopu 18. slavonske udarne brigade, formirana sredinom augusta 1943).

U članku Vladimira Geigera o provođenju odluke komunističkih vlasti iz 1945. godine o uklanjanju grobalja i grobova “okupatora” i “narodnih neprijatelja” navodi se da su u Sarajevu na groblju “Lav” na Koševu sahranjivani i njemački vojnici, pripadnici Wermachta i Waffen-SS-a, poginuli tokom Drugog svjetskog rata.

U neposrednom poraću, 1945. godine, groblje je preimenovano u partizansko groblje, uklonjene su nadgrobne oznake vojnika poginulih na “neprijateljskoj strani”, a početkom 1960-ih njihovi grobovi “ekshumirani” radi “izgradnje” nove ulice (danas Patriotske lige) i zgradā Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta.

“Militar Friedhof” vojničko groblje otvoreno je tokom austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovine, a zatvoreno 1958. godine. Približno 1.200 grobova ekshumirano je i preneseno u groblje “Borak”.

Prvo su u njemu ukopavani poginuli pripadnici okupacionih snaga, a u Prvom svjetskom ratu poginuli austrougarski vojnici. Na groblju “Lav” ipak nisu sahranjivani samo njemački vojnici poginuli u Drugom svjetskom ratu nego i oni njemački vojnici koji su zbog svog antifašističkog djelovanja strijeljani. O tome svjedoči dokumentacija Zemaljske komisije za BiH za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

Nada Vilhar, činovnica Ministarstva šuma, rođena u Sloveniji (koja je 1945. imala 30 godina), kao privatna činovnica došla je 1941. godine iz Beograda u Sarajevo. Tu se nešto kasnije upoznala s Ervinom Ženjihom, Čehom iz grada Karlovy Vary, koji je 1938. godine tamo zatvaran i osuđivan zbog protunjemačke špijunaže. Kasnije je pušten i otpremljen na front prvo u Rusiju, a poslije je dodijeljen Vražijoj diviziji. Po dolasku u Sarajevo, odmah je stupio u vezu s ilegalnim radnicima i ušao u petorku koju je vodio neki Šinderlart (?), ženski krojač iz Sarajeva. U toj petorci bio je i Mirko Bogdan, rezervni podoficr sa službom u Rajlovcu. Ustaše su obojicu odveli u logor, i to neposredno pred oslobođenje.

Ženjih je kasnije u Sarajevu sreo Riharda Milera zvanog Drago, njemačkog dezertera koji se dvije i po godine krio u Sarajevu od njemačkih vlasti. On je ranije u Njemačkoj kažnjavan zbog komunizma, čak osuđen na smrt, ali je uspio pobjeći. Miler je sarađivao direktno s partizanima u šumi. On je više puta odlazio sam u šumu ostajući ondje po nekoliko dana, a onda se s dobivenim uputama vraćao u Sarajevo, gdje mu je bila zadaća organizirati partizanski odred među Nijemcima.

Nada Vilhar sarađivala je s njima. Miler je pozvao Ženjiha na saradnju, ovaj je pristao, odvojio ga od gore navedene petorke i radio samo s Milerom. Miler je organizirao grupu od približno dvjesto Nijemaca koji su za slučaj oslobođenja dobili plave uniforme s bijelim trakama oko lijevog rukava. Na uniformama koje je sašio Šindler bila je petokraka zvijezda sa slovima B.F.

U toj su organizaciji bili još Rudi Urbanek iz Beča te Rudi Fogler, uglavnom Austrijanci i nekoliko Čeha. Radili su marljivo, a negdje u Novom Sarajevu pripremili su skladište oružja, municije, hrane za slučaj dolaska partizana u Sarajevo. Oni su s falsificiranim potvrdama nabavljali oružje iz njemačkih magacina, u čemu im je pomogla Elizabeta Čolić, koja je samo u tu svrhu namještena kod Nijemaca. Ona je obično čuvala stražu dok su ostali iznosili oružje.

Kasnije je Miler našao nekog Bernta Hamesa, kojeg je poznavao odranije i koji mu je navodno jedanput spasio život. Na vlastitu želju, i Hames je pristupio organizaciji. Pred oslobođenje Sarajeva organizacija je otkrivena i svi gore navedeni, kao i mnogi drugi, pohapšeni su. Neki su se uspjeli spasiti, među njima Valentin Gertner i Hans Potočnik. Uhapšena je i Marija Bogdan. Prilikom saslušanja suočena je s Hamesom, koji ju je nagovorio da prizna. Puštena je nakon što je priznala. Kasnije ga je vidjela kao pripadnika njemačke tajne policije, bio je to špijun koji se uvukao u organizaciju.

Nijemci su uhapsili i Nadu Vilhar. Saslušavana je danima. Istražitelje su zanimala imena saradnika, mjesta skladištenja uniformi, municije. Trajalo je to trinaest dana, pri čemu su je šamarali, udarali pendrekom… Iz zatvora je izašla 3. aprila. Saznala je da su tog dana u 15 sati strijeljani “Ervin Ženjih, ..rbanck (nečitko), Ludvig Hajlig, Rudolf Petrovšek, Martin Šmit, Vili Kicler, …avišek (nečitko) i Rudi Fogler i još pet čija imena ne zna”. Zakopani su na vojničkom groblju u Koševi. Nada je po oslobođenju od komunističkih vlasti željela dobiti dozvolu da o svom trošku uredi grob Ženjiha i drugova jer je Ženjih bio njen vjerenik.

Marija Bogdan, rođena u Subotici (1945. imala 35 godina), bila je supruga Mirka Bogdana, avijatičkog vodnika koji je 1944. godine premješten iz Zagreba u Sarajevo. Po dolasku u Sarajevo, on je odmah počeo raditi za narodnooslobodilački pokret te je stupio u vezu s Vatroslavom Šindlerom. Mirko je bio vođa jedne petorke. Sarađivao je s Rihardom Milerom iz Wiesbadena, po činu narednik, koji je u novembru 1944. godine došao u Sarajevo, a koji se kretao u civilu. Marija navodi da je Miler bio komunist, kao i Vili Kicler, Martin Šmit i Ervin Ženjih. Miler je organizirao antifašiste među njemačkim vojnicima, to su bili oficiri i podoficiri Nijemci, te vojnici, prisilno mobilizirani Vojvođani.

Dana 27. februara 1945. godine uhapšeno je oko 260 oficira i vojnika. Nakon provedene istrage, svi su odvedeni na groblje “Lav”. Uhapšeni su morali gledati strijeljanje svojih jedanaest drugova. Ostali su trebali biti poslani u logor u Njemačku.

U vezi s otkrivanjem ilegalnih aktivnosti ove grupe, i Marija je bila uhapšena. U zatvoru su je tukli, a potom je puštena. Rihard Miler strijeljan je s još deset njemačkih vojnika, Mirko Bogdan je otpremljen u logor, a ni supruga mu nije znala za njegovu sudbinu.

Elizabeta Čalić nije uhapšena jer se uspjela skloniti na vrijeme.

Gestapovci 19. marta 1945. godine hapse Paulu Kralj (51 godina, rodom iz Đakova) i njenu kćer Hegvidu (Hedvigu?). Kćer su pustili, a Paulu su predali hrvatskoj policiji, koja ju je 3. aprila otpremila za Jasenovac, ali ju je u Brodu spasio sin, avijatičarski narednik.

Istim transportom za Jasenovac otpremljeni su Vatroslav Šindler, njegov sin Franc, Mirko Bogdan, te neki Boris iz Sarajeva.

Ervin Ženjih, Rihard Miler, Rudolf Urbanek, Hans Potočnik, Vili Fogler, Rudi Fogler, Ludvig Hajlig, Rudolf Petrovšek, Vili Kacler, Vili Bakovski, Martin Šmit, Valentin Gertner, Hans, Stefan – Austrijanci, Nijemci, Česi, Poljaci, pripadnici njemačkih vojnih postrojbi, te domaći ljudi Nada Vilhar, Vatroslav i Franc Šindler, Elizabeta Čalić, Mirko i Marija Bogdan, Paula i Hedviga Kralj, Marija Garmaz i drugi potvrdili su svojim antifašističkim djelovanjem da antifašizam nije ekskluzivno pravo komunista. Sjećanjem na njih vraća se dug ne samo revolucionarima i građanstvu nego i svima onima koje je ideološki usmjeravana historiografija zaobišla.