U filmu Casablanca (1942.) Ilsa i Victor Laszlo bježe iz tog marokanskog grada prema Lisabonu, odakle će otići u Sjedinjene Države. Uspjeh filma natjerao je mnoge stanovnike Lisabona ali i strance da ga nazovu drugom Casablancom. Razlog tome je što je tokom Drugog svjetskog rata glavni grad Portugala izgledao kao filmski set na kojem se snimao nastavak slavnog filma. Bilo je tu špijuna, krijumčara, oportunista svih vrsta, strašnog šefa policije poput kapetana Renaulta i hiljada izbjeglica koje su čekale u kafićima da nabave karte i vize.
Da bi scena bila potpuna, noću se s rijeke dizala magla, prožimajući uličice atmosferom tajanstvenosti, stoji na početku teksta što ga je objavio magazin za historiju Historia y Vida.
Lisabon je od ljeta 1940. godine postao evropska prijestolnica izbjeglica; u “uskom grlu Evrope”, kako ga je definirao pisac Arthur Koestler, koji je proživio iskustvo bijega brodom iz lučkog grada. Njemačka okupacija Francuske, Belgije i Nizozemske, gdje su hiljade nacističkih prognanika stigle tokom 1930-ih, natjerala je mnoge od njih da traže alternativne rute bijega. Neutralni Lisabon bio je jedna od glavnih postaja na tim rutama. Iz njegove luke na ušću Tagusa brodovi su svakodnevno isplovljavali prema Americi, posebno ka Sjedinjenim Državama, omiljenom odredištu većine izbjeglica.
Najbogatiji su se mogli odlučiti za let avionom koristeći kliper uslugu, gigantske hidroavione avio-kompanije Pan Am. Neki su bili prisiljeni ukrcati se na teretnjake ili bilo koja plovila koja su ih odvozila iz Evrope, a do tada su obično mjesecima lutali gradom čekajući kartu.
Put do Lisabona nije bio lahak. Bilo je potrebno preći okupiranu Francusku, kolaboracionističku Vichyjevu Francusku i Francovu neutralnu Španiju, s njezinom oštećenom infrastrukturom nakon tri godine građanskih sukoba i njezinog progresivnog približavanja Osovini, što je izazvalo ogromnu zabrinutost među izbjeglicama da će granične kontrole biti pooštrene ili bi Nijemcima bilo dopušteno ući u zemlju da ih progone. Na početku rata, dvije iberijske nacija odlučile su da dopuste prolaz prognanicima koji su imali vize. Sve dok im je odredište bilo u inozemstvu, nije bilo problema.
Međutim, u novembru 1939. Portugal je promijenio svoje useljeničke propise. Ono što je bilo poznato kao Okružnica 14 dodala je politički i rasni kriterij: osobe bez državljanstva, Rusi i Jevreji mogli su dobiti vize samo u konzulatima uz prethodno izravno odobrenje iz Lisabona. Mjeru je odredio Salazarov duboki antikomunizam, koji se bojao da će se među onima koji su bježali od represije Trećeg Reicha naći ljevičarski i subverzivni agitatori spremni infiltrirati se u portugalsko društvo i sarađivati s opozicijom njegovom režimu.
Ovo je ograničenje naišlo na neočekivani odgovor jednog portugalskog diplomate. U ljunu 1940. Aristides de Sousa Mendes, konzul iz Bordeauxa, vidio je kako se njegov konzulat puni. Bile su to izbjeglice koje su stigle u grad bježeći od napredovanja njemačkih trupa. Francuska vlada preselila se u glavni grad Akvitanije, a s njom i hiljade ljudi koji su željeli dobiti tranzitnu vizu. Suočen s lavinom zahtjeva i nedostatkom vremena da ih obradi jednu po jednu, kako su pravila nalagala (većinom su bili Jevreji), Sousa Mendes je odlučio oglušiti se i izdati vize svakome ko ih zatraži. Kao rezultat toga, hiljade izbjeglica stigle su u Lisabon sljedećih tjedana. Taj je priljev uzrokovao "usko grlo" o kojem je govorio Koestler i koji je časopis Life ponovio u aprilu 1941. godine, koristeći istu metaforu. Grad je bio pun ljudi koji su se nadali pobjeći iz velikog koncentracionog logora kakav je Evropa postajala, idući prema slobodi.
Problem je bio u tome što su te zemlje “slobode” počele drastično smanjivati ulazne kvote za imigrante. Nadalje, tokom prvih mjeseci, mnoga od ograničenih mjesta na brodovima i avionima bila su rezervirana za diplomate, službeno osoblje i za evakuaciju vojnika iz Britanskih ekspedicijskih snaga, koji su bili zarobljeni u Dunkerqueu.
Oni najsretniji živjeli su u Lisabaonu kao na godišnjem odmoru. Dok je gotovo cijela Evropa gorjela, u mraku i patila od gladi i hladnoće, Lisabon i obalni gradovi Estoril i Cascais, sa svojom blagom klimom, dobro opskrbljenim objektima i osvijetljenim noćima, postali su oaza sjaja i obilja. U njegovim luksuznim hotelima, boemskim kafićima, plažama i golf terenima formirao se pravi jet set izbjeglica.
Za stolovima kasina u Estorilu su se vojvoda i vojvotkinja od Windsora mogli susresti s pokroviteljicom Peggy Guggenheim, Charlesom II od Rumunije i njegovom ljubavnicom Magdom Lupescu, s piscem i avijatičarem Antoineom de Saint-exupéryjem ili članovima bankarske porodice Rothschild sa Salvadorom Dalíjem. Bilo je čak i onih koji su odlučili ostati u gradu tokom cijelog rata jer su vidjeli da su šanse da Njemačka pokrene vojnu operaciju u Portugalu sve manje.
Za ostale izbjeglice čekanje ipak nije bilo tako idilično. Oni koji su imali finansijskih sredstava svakodnevno su posjećivali konzulate i lisabonske kafiće (legendarni Chave d'ouro, na trgu Rossio, bio je centar), tražeći nekoga ko bi im nabavio karte, obično mitom i uz rizik da budu prevareni. Oni koji su u Lisabon stigli iscrpljeni i bez sredstava dane su provodili lutajući gradom, preživljavajući zahvaljujući pomoći humanitarnih grupa i tješeći jedni druge dok su čekali dozvolu za ulazak u drugu zemlju i dok skupe dovoljno novca da kupe kartu.
Kakav je bio stav portugalske vlade pred ovom lavinom izbjeglica?
Strah od agitatora i petokolonaša natjerao je Salazara da pojača snage Državne nadzorne i odbrambene policije (PVDE), svojevrsnog portugalskog Gestapoa koji je bio zadužen za kontrolu iseljavanja. Kako bi se izbjegla koncentracija izbjeglica, naređeno je njihovo premještanje u druge gradove, a za ulazak u glavni grad morali su predočiti posebnu propusnicu. Na ovu odluku utjecao je i pritisak ugostitelja iz drugih mjesta. Zbog rata su izgubili mnoge klijente, pa nisu željeli biti isključeni iz živahnog posla koji su izbjeglice predstavljale u glavnom gradu i susjednoj obali, s cijenama smještaja koje nisu prestajale rasti.
Općenito, odnos PVDE-a prema prognanicima bio je prilično popustljiv. Unatoč reputaciji svog direktora, Agostinha Lourença, kojeg su se bojali zbog njegovih brutalnih metoda protiv političke opozicije, policija je bila više zainteresirana da izbjeglice napuste grad što je prije moguće nego da ih zastraši ili progoni. Kako bi olakšao ovaj tranzit, Salazar je dopustio stranim humanitarnim agencijama da uspostave urede u glavnom gradu. Kako je rat odmicao i Lisabon postao gotovo jedina izlazna vrata iz Evrope, spasilačke i humanitarne grupe su se povećavale, kao i osoblje britanskih i američkih konzulata. To je rezultiralo boljim životnim uslovima izbjeglica i kraćem vremenu čekanja u obradi viza.
U tom pogledu svoj utjecaj imala su i brodarska društva. Posao prijevoza putnika bio je vrlo unosan, a raspoloživi vozni park se povećavao. Međutim, nepoštene prakse također su se povećale. Nesavjesni brodovlasnici, iskoristivši situaciju izbjeglica, nametnuli su ogromne cijene i pretrpali svoje brodove putnicima. Postojao je jedan dobro dokumentiran slučaj, onaj španskog teretnjaka Navemar, koji su službenici po dolasku u SAD opisali kao "plutajući koncentracioni logor".
Lisabon je bio izlazna, ali i ulazna vrata u Evropu. Vrlo vrijedna okretna vrata za zaraćene sile. Kao slobodan grad, glavni grad Portugala omogućio je slobodno kretanje diplomata, dopisnika, vojnih komandanata, poslovnih ljudi, zvaničnika... među kojima su se skrivali brojni špijuni. Kafane, kockarnice te barovi i velike plesne dvorane luksuznih hotela u Estorilu i Lisabonu bili su puni tajnih agenata s obje strane. Lisabon je bio dobro mjesto za saznati šta se događa u Berlinu i Londonu, ali i za širenje glasina i lažnih informacija.
U ovoj atmosferi intriga djelovali su brojni poznati špijun, poput poznatog Katalonca Joana Pujola, zvanog Garbo. Bio je u Lisabonu kao dvostruki britanski agent, zbog čega je Abwehr, njemačka vojna obavještajna služba, povjerovala da se infiltrirao u London; rusko-francuska agentica Lily Sergeyev, također dvostruki agent u službi Britanije bila je tu, zatim njemački antinacista Johann Jebsen koga je SS oteo u Lisabonu i ubio u koncentracionom logoru Sachsenhausen; njegov štićenik, Duško Popov Tricikl, srpski špijun i playboy koji je poslužio kao inspiracija budućem romanopiscu Ianu Flemingu, koji je u to vrijeme radio kao britanski mornarički obavještajac, za stvaranje svog lika Jamesa Bonda. Ili barem je tako govorio sam Popov, koji je to ispričao u svojim memoarima.
S druge strane, na manje glamuroznim mjestima kao što su barovi, bordeli i uličice Cais do Sodréa, lisabonske zapuštene pomorske četvrti, pojavila se golema vojska promatrača, pouzdanika i lokalnih doušnika koji su obavljali prljavi posao za obavještajne službe. "Špijunaža je postala portugalski nacionalni posao", izvijestio je američki agent kad je stigao u Lisabon 1943. Toliko raširen da, ako je mlada žena hodala ulicom bez partnera, pretpostavljalo se da je špijunka, prostitutka ili oboje u isto vrijeme. Abwehr je preuzeo kontrolu nad mnogim lisabonskim bordelima, vrlo brojnim u gradu, s obzirom na njegov lučki status i obučavao je prostitutke da od mornara izvuku informacije o rasporedima i rutama britanskih konvoja.
Unutar borbe između obavještajnih službi, svaka je strana težila različitim ciljevima. Prioritet Nijemaca bio je tajno ukloniti što je moguće više volframa iz zemlje, preko Španije, izbjegavajući kontrolu koju je uspostavila portugalska vlada. Britanci su sa svoje strane usmjerili svoje napore na pripremu moguće njemačko-španske invazije na Portugal. U tu svrhu formirali su važnu operaciju, takozvanu Operaciju Panicle, kako bi proučili stanje glavnih portugalskih infrastruktura, s ciljem njihovog uništenja u slučaju napada sila Osovine.
Lisabon je također bio važno propagandno bojno polje. Dvije su se strane sukobile kako bi pridobile simpatije Portugalaca. Britanija je imala prednost što su anglofilski osjećaji bili rašireni u Portugalu. Možda su zato postali samouvjereni i prepustili Njemačkoj vodstvo. Godine 1940. nacistička propaganda bila je posvuda: na kioscima, u kafićima, u radijskim programima. U Lisabonu su čak otvorene knjižare i turističke agencije koje su služile kao paravan za promociju Trećeg Reicha. Goebbelsov stroj, vođen vojnim uspjesima, naporno je radio.
Propagandna strategija također je ciljala na Salazara. Njemački agenti su agitirali antikomunističku paranoju predsjednika, uvjeravajući ga u navodne namjere saveznika da ga svrgnu uz pomoć unutarnje oporbe, da uspostave režim ideološki više u skladu s njihovim interesima.
Suočena s ovim napadom "njemačkih spletkara", kako ih je nazvala londonska štampa, Velika Britanija nije imala izbora nego uzvratiti udarac. U tu svrhu formirao je paralelnu organizaciju, Odjel za inozemnu propagandu (FPD), zaduženu za suzbijanje neprijateljske propagande. FPD je radio na poticanju tradicionalne anglofilije portugalskog naroda, pozivajući se na stoljetne veze koje su ujedinile dvije zemlje i pokušavajući ih uvjeriti da će Britanija na kraju pobijediti u ratu i zauzeti vodeću poziciju u poslijeratnom svijetu.
Kako je portugalska vlada odgovorila na te podzemne ratove? Prije svega, kao što je to činila od državnog udara: kroz kontrolu informacija. Čvrsta i dobro podmazana salazaristička cenzura komplicirala je posao britanskih i njemačkih agenata. Portugalska vlada stavila je veto na sve što je štetilo njezinim interesima, pazeći da ne favorizira nijednu stranu u odnosu na drugu. Što se tiče špijunaže, policija je pomno pratila aktivnosti stranih obavještajnih agencija, ali, sve dok nisu predstavljali prijetnju Salazarovoj Estado Novo, prema njima su bili vrlo popustljivi.
Završetak Drugog svjetskog rata nije značio i kraj špijunaže u Lisabonu. Salazar se pozicionirao na sjevernoameričkoj strani, zatvarajući njemačke konzulate, stavljajući portugalsku imovinu Trećeg Reicha na raspolaganje savezničkoj komisiji i dao baze na Azorima američkim zračnim snagama. Ali također je olakšao rad CIA-e u borbi protiv SSSR-a. U ovom novom sukobu, Hladnom ratu, Portugal nije namjeravao biti neutralan. (Historia y Vida)
