Marija Šuković, “Onostranost je prilika”, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2019.
Prvi dojam koji je potpisnik ovih redova stekao o pjesnikinji Mariji Šuković (udata Vučković) nije bio s knjigom u rukama (ovom koju sada predstavljamo) – već, zanimljivo, kroz njen nastup na “Poetskom maratonu”, koji je Gradska biblioteka Zenica prije godinu dana organizirala kroz trodnevni serijal online govorenja poezije. Ova mlada žena recitirala je svoje i tuđe stihove perfektno, najbolje od svih učesnika Maratona, što, kasnije ćemo saznati, i nije čudo: naime, završila je studij opšte književnosti s teatrologijom i kao član Studentskog pozorišta Pale bila je tokom studija aktivna u scenskim nastupima. Rođena je 1993. u Trebinju, do 18. godine živjela u Gacku, a danas u Sarajevu, gdje radi kao asistent konceptualnog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića (u okviru projekta C.K.A. Charlama).
“Zazivam te, Cjelino/ obrati mi se čitavošću/ obećavam/ ostaviću male prolaze/ za stvari koje žele/ da mi promaknu.”
Ovi znakoviti stihovi stoje na samom početku kao moto ili prolog cijeloj knjizi; suptilno uhvaćen balans između polova Cjeline (Punoće) i fragmenta (krhotinske prirode stvarnosti) već ovdje najavljuje onu tanku crvenu nit koja prolazi kroz rukopis: redaktorskom zapažanju (a nije bez značaja da je jedna od recenzentica ove knjige velika pjesnikinja Dara Sekulić!) na kraju Bilješke o autorici (gdje se naglašava da ova knjiga “tretira teme opskurnosti, prednatalnog i posthumnog perioda čovjeka, nedokučivih dimenzija s druge strane života, ali i teme o ljubavi, teme sopstva i međuljudskih odnosa”) moralo bi se dodati bar još jedno sintetizirajuće zapažanje – o opsesivnom pjesničkom propitivanju propusnosti/nepropusnosti energija čijih smo tokova jedan rukavac, o metabolizmu unutrašnjeg života (duše i duha) od kojeg, rijetko doduše, ostaju neki plodovi, o kojem (metabolizmu), doduše, svjedoče i neki trajniji i dragocjeniji invektivi/tragovi, ali u kom uglavnom ipak prevladavaju izlučevine/ostaci/otpaci kao produkt/teret/trag te razmjene sa Svijetom i sa samim sobom, koji, nažalost, ne služi više ničemu drugom, osim da se u njemu podavimo/ugušimo/utopimo (kao upojedinjenosti koje pripadaju Biću i koje su Njemu zapućene).
“Gore nad površinom već je dosadno/ Sve što je ostalo da se vidi je dno// Vrijeme je bola/ Onostranost je prilika// Sirene su glasne kad uvo izvoru spustim/ Pjevaju: opasnost je izgovor” (“Prilika”)
Oštrobridost duhovnopoetičkog postava pjesnikinje ovdje se najeksplicitnije uočava: tom svemu što je ostalo da se vidi još samo kao dno ona suprotstavlja bol i onostranost kao jedinu priliku (kao jedinu mogućnost ili jedini pravi izbor) bića da zbilja bude to što jest: naime, da bude zapućenost Biću kao svom izvoru i uviru. Šta sve znače riječi poente: opasnost je izgovor? Znače to da su sve granice s kojima se suočavamo (bilo da su unaprijed povučene/nametnute, bilo da nam se u prvom dodiru, kroz bol od udara i sudara takvima, graničnima, učine) samo kušnja/izazov (u pozitivnom smislu) ili samo izgovor/opravdanje (u negativnom smislu) upojedinjenom biću: ako ništa u Svemiru ne stoji (i ne može stati/prestati), već se sve neprestano kreće i preoblikuje – zašto bi upojedinjeno ljudsko biće u tom bilo izuzetak?! Sjajna pjesnička sublimacija ovog jeste tekst pod naslovom “Poželjeh se mraka”:
“odzemljih se iz nadanja/ po tijelu ostadoše crvi/ i aroma larvi/ u mojoj nozdrvi// požurih od kopna/ i od gladnih rupa/ i susretoh kišu/ po koži mi zalupa// oslobodih oči/ umih zemlju s vida/ i zapeh jurišu/ ali voda stade/ nebo pusti svjetlo/ ne zadržah kišu// i jurih u svjetlu/ ne videći ništa/ kopnom tvrde kore/ a nos mi prodisa/ kad šum omirisah/ progovorih: more// primakoh se plavom/ sa morem u grlu/ ranjiva koraka/ ronih mu duboko/ gdje se svjetlo tiša – / mrak; poželjeh mraka// pratiše me sitne ribe/ tragom masne krvi/ nasukah se, usnula/ ti primijeti prvi”.
Upravo programski/profetski zvuče ovi stihovi u kojima se pjesnikinja svodi/reducira na neko praiskustvo prožimanja elementima: kod Maka Dizdara, recimo, možemo se susresti s ovakvom izražajnom silinom elementarnosti (koju ćemo nazvati, recimo, “jednosintagmatskim štimanjem” harmonije iskaza, s povremenim, “prorijeđenim”, ali vrlo efektnim rimama) – gdje je, također (vidi čuda!), riječ upravo o kušnji/iskušavanju onostranosti i o sašaptavanju s njom. Naravno da je oštrobridost u pitanju, kako bi se inače i s čim bi se prelamale/odlamale/probijale te granice (koje su i granice morala, i granice “dobrog ukusa”, i granice “lijepog vaspitanja”, između svih ostalih), i to svakodnevno, počev od prerano jutrom neočekivanog kucanja na vratima:
“zorom umilno kucanje/ i iza vrata ‘dobro jutro’/ nisam za komšijski šarm/ al’ nazuh obzire/ i privide da progledam/ a onda upitam/ ‘zašto me budite/ baš u svitanje?’// umotani u pleteni nemir/ Vi ste novi/ i vonjate na samoću/ a ja što liježem sa zadnjim mrakom/ nisam za kafu dok zijeva sunce// i sve što ćemo podijeliti/ je zadah memle u haustoru/ prije no se vratim/ tek zagrijanom krevetu/ na kojem prede mačka” (“Smetnja”)
Od ovakve, svakodnevno-usputne, sve do one u srž kosti oštrobridosti, koja podrazumijeva i tzv. “velike teme”, značajnije i sudbinski referentnije motive i sadržaje (kao što je ljubav):
“ja nisam ono što bi poželio voljeti/ tek što možeš da me vidiš valjalo je truda// jer ne zalistah u saksiji gdje me posadiše/ ja sam divlja biljka/ odbjegla u drumove da diše/ kamene cipele i razlog buntovnika/ apstraktna slika/ isklijala avangarda u bašti krompira/ uskok preko reda, utroba nemira// dok vaše stvarnosti zaziru od isteka/ ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka// zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada/ ja sam nokat koji urasta i ne marim// neka meso ispašta” (“Neka meso ispašta”).
Žestina, dakle; kako li uhu u kom može da se smjesti odrednica “žensko pismo” zvuči ova i ovakva izazovnost/oštrobridost/žestina (kao ovaj, recimo, trostih kojim započinje pjesma “Nered”):
“Više nisu bitne ivice/ davno je postalo rastopivo sve što me uzbuđuje./ Gdje su granice koje se ne smiju preći?”
Djeluje li kao izraz i kao očitovanje “slabije polnog” ovo i ovakvo rezimiranje/poentiranje ljubavi: “postojiš samo ti, koji si sebi ja/ i ja koja sam tebi ti”? Kako nam se čini ovo i ovakvo zajedništvo, uklesano u znakovito dekliniranje/gradiranje samoosjećanja ništavnosti, u stihovima minijature pod naslovom “Zajedno”:
“Nekad tako želim da te svi odbace/ da se samo meni možeš vratiti// Nekad tako želim da presuši more tvojih snova/ a ja da ti budem jedina oaza/ u pustinji očaja// Nekad tako želim da te nema/ a ja da sam ništa/ i da barem zajedno – ne postojimo”...? Ako je ovo jedan od aforističkih/gnomskih sažetaka prve knjige poezije: “gdje god da krenuo/ najmanje je cilja/ najviše se luta/ najmanje je odredišta/ najviše je puta” (“Savjet”) – kako ćemo onda moći iščitavati i razumijevati neku drugu, treću... knjigu ove pjesnikinje? Na to pitanje svako za sebe mora odgovarati: ja kažem – s najvećom pažnjom i s užitkom, siguran sam!
OTETA
Škripim, vazduh oko mene žuri.
Nestaću, a ti tu
nadomak mog bijelog sna
ko ispraćaj, na prstima.
Šta radi tvoja ruka
na mojoj ljusci od kože
zašto mi brojiš pršljenove
kad ćeš me sutra
predati podzemlju ukočenu
i ostaviti
ko što se ostavljaju stvari koje venu!
Šta me ti diraš sad
kad će me sutra dirati mravi
i iz ušiju će mi cvjetovi rasti
uz moje ime ne mermeru u travi
ko da počivam – a ja oteta!
Oteta
noktima još netruležnim tragam
da te izgrebem do smisla.
VRAĆENA
Vraćena mraku
na koži sija mi nešto
jezivo tvoje.
Ne, mene ne bole tvoja lutanja
kroz svjetlost
ni ovlaš kvašene usne
suzama mojim
ja nisam naučena da se bojim
ni neba, ni sjeni svoje.
Mene su vukle magle
i pijane subotnje noći
i mamio me neput
jer nisam znala kud poći
mene su ulice hranile
svojim niskostima
i nisam znala koga imam
ni ko me ima.
Zašto se predano povijaš
nad mojim strastima
zašto moju tugu sačekuje tvoja klopka
iza svakog ugla
na prostoru srama, na prostoru rugla…
Ti si ispovijest moje nemoći
moje gladi, i onih noći
samoće…
Samoće.
