Husein ef. Đozo ostao je upamćen kao čovjek koji je modernizirao Islamsku zajednicu, otvorio Fakultet islamskih nauka, pokrenuo islamske informativne novine Preporod. Istovremeno, ostao je upamćen kao najveći izdanak modernizma u islamskoj misli u Bosni i Hercegovini. I njegovi poštovaoci i kritičari slažu se u ocjeni da je svojim promišljanjem islama unio neophodnu svježinu u našem promišljanju vlastite tradicije. Po vokaciji je bio mufessir – tumač Kur'ana i nije se libio upotrijebiti metodologiju islamskog modernizma kako bi studentima i vjernicima otvorio nove vidike u čitanju kur'anskog teksta. Pišući o potrebi interpretacije i egzegeze kur’anske misli, Đozo u tekstu Vrijeme obnavljanja islama u Preporodu 1978. godine veli: “Smatram veoma sretnim okolnosti u mom životu i razvoju, čim se osobito ponosim, što sam bio učenik šejha Mustafe Meragije, šejha Mahmuda Šeltuta i šejha Rešida Ridaa, neposrednih i odanih učenika Džemaluddina Afganije i šejha Muhammeda ‘Abduhua.”

Đozo je u Bosni i Hercegovini djelovao kao eksponent obnoviteljskog i modernističkog angažmana Muhammeda ‘Abduhua, jednog od najvažnijih reformista islamskog svijeta koji je ostavio neizbrisiva trag u povijesti ideja orijentalno-islamske civilizacije i imao sudbonosan utjecaj na mnoge moderniste od Indonezije do Maroka, od juga Afrike do Bosne. Husein ef. Đozo sve temeljne ideje u tumačenju Kur’ana crpi iz ‘Abduhuove intelektualne ostavštine.

‘ABDUHUOV UČENIK

‘Abduhuov modernizam sastojao se u isticanju neodvojive veze između šerijata i (raz)uma. Veliki broj islamskih modernista ‘Abduhuove provenijencije snažno je podržavao ovo načelo, ističući da se u razradi šerijatu mora oslanjati na um i razum, jer “ono što se slaže sa (raz)umom jeste u saglasnosti i sa šerijatom, a vrijedi i obratno“. Razum i šarijat (šerijat) nisu oprečni, tvrdili su, jer je razum dar od dragoga Boga kao i sam šarijat. Otuda Đozo u nebrojeno mnogo varijacija govori o Kur’anu kao “misaonoj cjelini u kojoj svaka islamska ustanova i propis imaju jasno određenu funkciju.”

“Naravno, stav o Kur’anu kao 'misaonoj cjelini' u islamskom modernizmu ‘Abduhuova tipa semiotički sasvim dobro funkcionira, jer je modernizam te provenijencije imao i ima svoju terminologiju i značenjski univerzum, ali bi se danas itekako mogli zapitati nije li tim modernističkim stavom željelo da se kaže da je Kur’an izručen samo razumskom dijelu čovjekove cjeline?!”, pita Enes Karić u knjizi o Husein-efendiji Đozi publiciranoj u ediciji Dobri Bošnjaci, nagovještavajući smjerove u kojima su se kretale kritike islamskog modernizma, pa i Đozinog vjerskog angažmana. Đozine napomene i o drugim vrstama metodologije tumačenja Kur’ana u najvećoj mjeri inspirirane su spomenutim ‘Abduhuovim predgovorom, negdje čak doslovnim prijevodom. ‘Abduhu, navodi Karić, lamentira nad tim da je insistiranje na samo jednom cilju i svrsi tefsira odvratilo mnoge komentatore Kur’ana od temeljne nakane Božije Knjige, što ih je dovodilo do mnogih mezheba (madāhib – pravnih škola) koji su bili uzrokom da se zaboravi istinski duh \ smisao\ značenje Kur’ana... Đozo će, pak, ove ‘Abduhuove riječi prepričati tako što će insistirati na “duhu Kur’ana” koji, Đozo to ponavlja više puta, bivši komenta(to)ri Kur’ana nisu zahvatali.

Međutim, Karić ističe da već imamo mnogo studija koje ne bi odobrile nijednom modernisti, od ‘Abduhua do Đoze, utemeljenost tvrdnji “da se (u klasičnom periodu tefsira) više tumačila kur’anska riječ nego misao...”, niti bi se mogla olahko potpisati tvrdnja kako bivši metod “nije istraživao i otkrivao osnovnu kur’ansku misao koja se kao nit provlači... kroz svaku Kur’ansku riječ...” Djela ‘Abdulhalima Mahmuda, Halafullaha Ahmada, Amina al-Hulija, Fazlur Rahmana, Seyyida Hosseina Nasra, Muhammada Husayna Tabatabaija itd. na mnogim mjestima demantiraju ‘abduhuovski inspirirane optužbe klasičnih tumačenja Kur’ana kao pukih formalističkih sistema. Upravo su klasični komentari itekako poznavali ono što se u današnjoj hermeneutici imenuje holističkim pristupom Kur’anu.

OSNIVANJE FAKULTETA ISLAMSKIH NAUKA

Husein ef. Đozo bio je jedan od idejnih utemeljitelja Fakulteta islamskih nauka i jedan od najzaslužnijih za njegovo pokretanje. U tematskom broju Glasnika VIS-a posvećenom osnivanju i otvaranju Islamskog teološkog fakulteta on je zapisao:

“Ovo osnivanje je sinteza povijesnog nastojanja muslimana u ovim krajevima da se na našem tlu, prema našim potrebama i uslovima, stvara i priprema visoko-obrazovni vjerski kadar. (...) zadatak Fakulteta je dvojak: 1) Naučni – razrada nove savremene interpretacije islamske misli i 2) Pedagoški: Obrazovanje i odgajanje visokokvalificiranog vjerskog kadra. (...) Ova interpretacija obuhvaća, na prvom mjestu, strogo naučni prilaz izučavanju osnovnih koncepcija i principa islama. Mi smatramo da se na ovom Fakultetu islamska misao mora izučavati u njenim izvornim koncepcijama i principima. Ranije se, nažalost, i sada na mnogim islamskim univerzitetima islam, uglavnom, izučavao i izučava ne kao misao, koncepcija i princip, nego kao određena praksa i primjena koja je već u mnogom zastarjela i prevaziđena. Ipak, nova predstava o islamu koju treba da razradi Fakultet neće niti smije imati pokušaj prilagođavanja učenja islama savremenim sistemima i teorijama.

I sam čin utemeljenja i otvaranja Fakulteta bio je rezultat višegodišnjih planskih i sistemskih aktivnosti i propitivanja opečaćenih Odlukom Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ i Sabora IZ-e. Tek je tada višedecenijski bošnjački san o visokoj, islamskoj, odgojno-obrazovnoj i naučnoj instituciji realiziran. Fakultet islamskih nauka danas je jedan od četiri fakulteta koji djeluju u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te uz Katolički bogoslovni fakultet jedina teološka visokoobrazovna ustanova u akademskoj zajednici Univerziteta u Sarajevu, u kojoj djeluje ukupno dvadeset i dva fakulteta, tri akademije i pet instituta.

Ono po čemu se Đozo, također, isticao u svom vremenu jesu njegove fetve ili odgovori na pitanja koja mu je uglavnom postavljao narod, vjernički puk, “obične džematlije”. Đozine fetve pripadaju redu najčitanijeg žanra islamske literature u vremenu od 1960. do 1980. godine. Pritom su njegove fetve i svojevrsni svjedok toga vremena, ogledalo tadašnjih najširih islamskih praktičnih interesiranja, pa donekle i duhovnih raspoloženja. Fetve, ili mišljenja i odgovori, koje je davao Husein Đozo posjedovale su zvaničan karakter. Iza tih mišljenja i odgovora uglavnom je stajao autoritet tadašnjeg najvišeg izvršnog tijela Islamske zajednice, ili Vrhovno islamsko starješinstvo (VIS).