U najkraćim crtama – Prvi svjetski rat, ili Veliki rat od 1914. do 1918. godine bio je dotad najveći sukob u povijesti čovječanstva. Bio je to globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. maja 1914. do 11. novembra 1918. godine.

Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40 miliona žrtava, uključujući približno i 20 miliona mrtvih vojnika i civila i značajna razaranja država i privreda, te se smatra prvim ratom globalnih razmjera. Stoga je prvobitno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 miliona evropskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. godine.

Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza: Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u aprilu 1915. i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u aprilu 1917. godine. Središnje sile činile su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo im se u oktobru 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od evropskih zemalja samo su Holandija, Švicarska, Španija i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale finansijsku i materijalnu pomoć nekoj od strana u ratu.

No, desetljećima je bila zatomljena jedna priča iz tog mračnog doba ljudske povijesti, priča koja nadahnjuje, podučava i čini nas boljima u trenucima kada gubimo vjeru u smisao života, ljudski rod, pa i razlog našeg postojanja. To je priča o proslavi rođendana Isusa Krista na zapadnom frontu, neposredno nakon početka krvavog sukoba, na mjestu gdje su se sukobljavala britanske i njemačke snage.

Iako je rat odmah počeo bjesniti svom žestinom, držalo se da će se sve okončati do Božića 1914. godine. No, pozicije na frontu su se zakomplicirale, u bijesnim bitkama ginule su desetine hiljada ljudi, bez vidnijeg pomaka jedne ili druge vojne strane. I tako su zimu vojnici Sile osovine i Antante dočekali ukopani u rovovima koji su se protezali od Sjevernog mora do granice Francuske i Švicarske, na nekim mjestima udaljeni samo desetak metara jedni od drugih. I onda se dogodilo – čudo!

Na zapadnom frontu baš na Božić iscrpljeni u rovovima i međusobnim bitkama vojnici Njemačke i Velike Britanije odlučili su prekinuti ratovanje i na nekoliko sati uživati u zajedničkom društvu, razmjenjujući cigarete i igrajući nogomet. Bila je to situacija koja je razbjesnila visoke časnike i političare s obje strane koji su potom činili sve kako bi neutralizirali pozitivne posljedice primirja na Božić.

Na sam Badnjak njemački vojnici u rovovima oko belgijskog grada Ypresa kitili su borove i pjevali božićne pjesme. I častili se s delicijama koje su im porodice poslale iz domovine. Postavljali su pritom svijeće oko svojih rovova i položaja i – gle čuda. Isto su počeli činiti i Britanci iz obližnjih rovova. Započeli su i razgovor, a krenula je i pjesma… Svi vojnici, jedna i druga strana, pjevali su Tihu noć, dakako svako na svom jeziku. Noć je postajala veličanstvena. I onda su vojnici jedan drugome pohitali ususret, čestitatjući si Božić. A samo do koji sat prije, ubijali su se kao u klaonici.

Postoji pismo jednog njemačkog vojnika u kojem on piše: “Nakon večere smo slavili Božić. Na stolu su bile jabuke, orasi, grančice bora sa šarenim vrpcama. Pjevali smo božićnu pjesmu Stille Nacht, heilige Nacht (Tiha noć, sveta noć).”

Dok njemački vojnik pjeva, priključuje mu se britanski vojnik pjevajući Silent Night, a Francuz i Belgijanac pjevaju Douce nuit. Da, tako je to bilo.

Postoji i pismo, svjedočanstvo engleskog vojnika, veoma dirljivo: “Kakav je to dan! Pili smo njihov schnaps i naš rum. Zajedno smo jeli i međusobno smo si pokazivali fotografije naših porodica. Bilo je mnogo smijeha. Od nekuda se pojavila i nogometna lopta i počela je utakmica, s vojničkim stvarima koje su označavale golove”.

U usmenoj predaji zadržao se i dijalog  između zaraćenih njemačkih i britanskih vojnika:

“Jeste li iz Warwickshirea?”, dobacivao je njemački vojnik neprijateljima iz rova preko puta. Razdaljina je bila sveg nekoliko desetina metara. Zavladala je posvemašnja tišina, a Nijemac je uzviknuo još jednom isto pitanje. Još glasnije.

“Dođi, pa vidi!”, čulo se iz rova gdje su bili britanski vojnici.

“Naći ćemo se na pola puta i ponijet ćemo vam cigare”, odgovorili su Nijemci.

Da ih je u tom trenutku vidio netko od visokopozicioniranih njemačkih ili britanskih časnika, vjerojatno bi im se sudilo na vojnom sudu. Međutim, dvije zaraćene strane otišle su i korak dalje. Odigrali su i nogometnu utakmicu…

Naime, nije prošlo dugo vremena prije nego li su se našli na ničijoj zemlji gdje su razmjenjivali poklone, cigarete, alkohol, hranu, ali i neke odjevne stvari, kao što su dugmad i kape.

Kapetan Kraljevskog puka iz Warwickshirea, Robert Hamilton, zapisao je u ratničkom dnevniku: “Našao sam se s kapetanom 134. Saksonskog korpusa koji je bio potpuno naoružan. Pokazao sam na njegov pištolj i torbicu. On se samo nasmiješio i kad je vidio da nisam naoružan, rekao je da je sve u redu. Rukovali smo se, dogovorili 48-satno primirje i vratili se u rovove. No, još smo se dogovorili da zajedno pokupimo mrtve na ničijoj zemlji i dostojno ih pokopamo”.

Nažalost, kapetan Hamilton je platio ceh za svoju sklonost miru. Odmah nakon Nove godine smijenjen je i oduzet mu je čin, proglašenjem nesposobnim za službu. U proljeće, tokom novih bitaka, velika većina njegove postrojbe koju je vodio, izginula je na mjestu na kojem su nekoliko mjeseci ranije igrali nogomet.

Kako je kod britanskih vojnika bilo mobilizirano puno nogometaša koji su sa sobom nosili i nogometne lopte, tako je netko napucao jednu loptu prema Nijemcima. Brzo je pao dogovor, da se odigra međusobna utakmica. Jedan gol bio je obilježen njemačkim kacigama sa šiljcima, drugi s kaputima engleskih vojnih odora. Publika je navijala, igralo se kao nasred Wembleyja ili negdje drugdje u Njemačkoj, u miru Božjem, što bi se reklo. Rezultat je na kraju bio 3-2 za Nijemce. I to je čak i povijesno potvrđen podatak. Ljutnje Britanaca nakon poraza nije bilo.

No, Božićno primirje nije dugo potrajalo. Već dan nakon Božića, na žestoku inicijativu visokih časnka i političara, akteri ovog primirja i nogometne utakmice jurišali su jedni na druge. I ginuli. U hiljadama. No, u dokumentima se može naći i podatak da je na nekim mjestima primirje potrajalo i do iza Nove godine. A tokom sljedećih Božića, vojni vrh jedne i druge strane izričito je pazio i slao posebne kontrole da se tako nešto ne bi ponovilo. I nije se ponovilo…

Danas na tom mjestu stoji križ koji podsjeća na Božićno primirje davne 1914. u mjestu Ypres u Belgiji. Čak je i UEFA postavila spomenik, prigodnu nogometnu loptu nedaleko tog belgijskog gradića, koji je najprije bio znan po Božićnom primirju, a kasnije i po prvi put u povijesti upotrebljenog bojnog otrova u ratne svrhe. Danas se taj otrov čak i zove po tom mjestašcu – Iperit.

Od 2011. se u Ypresu održava međunarodni nogometni turnir za djecu do 12 godina, uz sudjelovanje ekipa iz Engleske, Njemačke, Francuske i Belgije.

Izvor: Povijest.hr