Uh, kakve furiozne reakcije nakon pohoda Andrije Mandića u štab Aleksandra Vučića tokom izborne noći u nedjelju veče!
Prvo su se javili suverenisti. Za Andriju Nikolića iz DPS-a, Mandićev odlazak je ,,presedan preko kojeg ne bi smjelo da se pređe“; liberal Vatroslav Belan tvrdi da je izlazak predsjednika crnogorskog parlamenta na Vučićevu binu bila ,,normalizacija politički nenormalnog“...
Onda se očitovala i Ura, stranka bivšeg premijera Dritana Abazovića koja je odmah optužila sadašnjeg premijera Milojka Spajića da ,,snosi odgovornost jer ne reaguje na Mandićev nastup“... Čak se juče, tačno u podne, oglasio i predsjednik Jakov Milatović tvrdnjom da predsjedniku Skupštine Crne Gore ,,nije bilo mjesto ni u jednom izbornom štabu u Srbiji“.
Tako redom, svi su kao iznenađeni i, što bi Šojić rekao, svi su ,,uvređeni“ što je Mandić bio uz Vučića, čudom se čude otkud on tu?
Nije pravo pitanje ono što su juče mnogi postavljali: zašto je predsjednik Skupštine Crne Gore bio u Beogradu na kraju izborne noći u štabu Aleksandra Vučića?
Nije pravo pitanje i da li je prvi čovjek crnogorskog parlamenta bio dovežen autobusima SNS-a ili je letio o svom trošku „za Beograd“; je li kao državljanin Srbije prethodno glasao u Ambasadi Srbije u Podgorici ili kasnije tokom dana u Beogradu na vodi ili, možda, na periferiji, Surdulici, Ljigu ili Žarkovu...
Jeste, za mnoge je bilo ponižavajuće gledati to snishodljivo Mandićevo izborno hodočašće, to kad prvi čovjek crnogorskog parlamenta ponizno hodi ka srpskom vođi i cjeliva njegovu partijsku pobjedu.
Ali za četničkog vojvodu bilo je to prirodno stanje stvari. Prosto: Andrija Mandić je bio baš na pravom mjestu i baš u pravo vrijeme - u blizini tvorca i mentora, političkog hranitelja Nove.
Istina, srpski brat Mile Dodik je srpskom voždu bio za mjesto bliži od srpskog brata Andra Mandića, kojeg je, u dirljivoj želji da nekako ramenom dotakne
Vučića, omela ona sveprisutna Ana Brnabić. Ali, to ne mijenja suštinu i, da ponovimo - Mandić je bio u Beogradu, đe je trebalo i kad je trebalo.
Slika zaista govori više od hiljadu riječi: Aleksandar Vučić, novi-stari izborni pobjednik u centru, desno od njega Mile Dodik, pokorni glasač, vođa Srba u RS, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine koju želi da rasturi, a lijevo Andro Mandić, pokorni predsjednik parlamenta Crne Gore, države čiju nezavisnost nije želio. Svi Srbi iz regiona na okupu: to je ram za Vučićev ,,srpski svet“.
Ako je propao projekat ,,Otvorenog Balkana“, ako je Kosovo sve dalje i dalje od zagrljaja Srbije i dok Aljbin Kurti dokazuje da je nesalomiv, Aleksandar Vučić je u neđelju veče dobio političku kompenzaciju.
Ne izbornom pobjedom kojom je samo potvrdio vlastitu dominaciju u Srbiji, već - poklonjenjem Dodika i Mandića, vjernih izvršitelja volje srpskog vožda.
Tako je Vučić, dok je slavio još jednu izbornu pobjedu, istovremeno pokazao i dokazao da se ključni imperijalni projekat imperijalnog Beograda, projekat ,,srpski svet“, balkanska verzija Putinovog ,,Russkiy Mir“ – baš dobro drži i jača. Takoreći, cvjeta srpski cvijet, čije su najvažnije latice u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Zato Mandićevo i Dodikovo uslikavanje u izbornom štabu Srpske napredne stranke ne treba doživljavati kao neki simbolični čin, već kao - objavu realnosti. Prisustvo prvog čovjeka crnogorskog parlamenta i člana Predsjedništva BiH krunski je dokaz da Vučić, kontrolišući dva uticajna političara iz dvije susjedne države, u značajnoj mjeri kontroliše i političke procese u Crnoj Gori Bosni i Hercegovini.
Sada je, valjda, svima jasno ono što je od početka bilo lako naslutiti: kuraženje oko Kosova, briga za Srbe sa sjevera, iniciranje čuvenih zidnih parola ,,Dogodine u Prizrenu“ ili ,,Kad se srpska vojska na Kosovo vrati“, samo je marketinški trik režima u Beogradu. Kojem je, radi održanja na vlasti i opstanka projekta ,,srpskog sveta“, prijeko potrebno - ne Kosovo u Srbiji - nego Crna Gora i Bosna pod političkom čizmom.
I baš zbog toga su brojne jučerašnje reakcije dijela crnogorskih partija, sve to iščuđavanje i političke jadikovke zbog ,,ponižavanja Crne Gore“, isprazna retorika bez efekta. I pokazuju da crnogorske državotvorne stranke, ili makar one partije kojima je Crna Gora na prvom mjestu, nemaju ni taktiku, ni način političke borbe za građansku Crnu Goru.
Jer od drveta ne vide šumu: dok ratuju saopštenjima i medije zasipaju ispraznim političkim parolama i čekaju reakciju ,,naših zapadnih partnera“, u realnom životu gube političku bitku bez stvarne borbe, bez političkog odgovora. A krug ,,srpskog sveta“ se zatvara, dok Crna Gora lagano tone u taj vilajet šapatom.
Fali samo da za koji dan, kad bude u Beogradu, predsjednik Crne Gore, kao nedavno na sajmu vina u srpskoj prijestonici, upita Vučića: ,,Ali, stvarno, ono, kako ti toliko puno znaš o izborima“... I „srpskom svetu“, naravno.
Dogodine u Beogradu!
