Kamion je tromo truckao kaldrmom vozeći nas prema Teočaku. U jutru koje je rudilo nazirao se još jedan vruć sunčan dan. Iako je cerada na kamionima bila spuštana, neizdrživa prašina uvlačila se u svaku poru odjeće i kože na vojnicima.
Oko 9 sati stigli smo na cestu koja je preko Sapne vodila za Teočak. Čovjek na punktu reče nam da je pametnije da uz brdo izađemo i idemo pješačkom stazom jer je kamion zbog smanjene pokretljivosti i lošeg puta lagan plijen za agresorsku artiljeriju postavljenu na okolnim brdima.
Eho gromoglasnih detonacija dolazio je i odlazio, nekako se stapao s velikim borovim drvećem pored kojeg smo prolazili. Bili smo potpuno bijeli od one prašine u kamionu. Ovaj hod uzbrdo dobro nam je došao da udahnemo malo svježeg zraka.
Brzo smo stigli na brdo gdje su nas opet čekali kamioni. Odavde put barem nije bio prašnjav, a i kamioni su mogli ići nešto brže. Nismo znali na koju smo lokaciju poslani: jedni su govorili da idemo u Goduš, drugi u Nezuk, a treći u Teočak. Ovaj put vodio je na dosta mjesta, tako da smo mogli samo nagađati. Gusta borova pa onda bukova šuma promicala je pored nas dok su naša tri kamiona vozila u nama nepoznatom smjeru. Odjednom su se počeli zaustavljati, a pored nas je polahko prošao zeleni džip. Iz njega je izašlo nekoliko ljudi, pokazivali su šoferima da ih slijedi. Ponovo smo krenuli, a ovaj su put kamioni išli još brže.
Jake detonacije čule su se sada mnogo glasnije. Odjekivala je pucnjava iz protuavionskih topova i teških mitraljeza. Kako smo izlazili iz kamiona, tako su nam pokazivali da idemo desno friško prosječenim uskim putem. Pogledao sam udesno i vidio strašnu sliku. Bili smo u Teočaku. Desna strana od jezera i brane Sniježnice bila je u dimu. I kuće preko jezera bile su u dimu, a neki krovovi i u plamenu. Slika kao iz filmova apokalipse. Strašne detonacije potresale su zemlju, a to se podrhtavanje moglo osjetiti i ondje gdje smo se nalazili.
Jedan od naših momaka okrenu se i upita šta se dešava. Vojnik koji je išao pored nas ne podižući glavu poče pričati:
– Evo, već puna četiri dana traju napadi iz pravca Ugljevka, a od jutros su se prebacili na Džemat.
– Je li to ovo tamo brdo – pokazah mu preko jezera.
On se okrenu i pogleda u smjeru u kojem sam pokazivao.
– Da, to je to, brate. Jutros od 5 sati krenuli su, izgleda sa svime što imaju. Vi ste nam jedino pojačanje u ova četiri dana, uz nešto rezervnih policajaca što je stiglo sinoć iz Kalesije.
Nisam skidao pogled s tog brda, a nekako me se i to ime doimalo prkosno, jako – Džemat. Granate su prelijetale i padale po kućama dok smo silazili prema Sniježnici. Dolje, u jednoj strani, sa svih strana zaštićena brdom i balvanima, u maloj jednospratnici, bila je isturena komanda Teočanske brigade.
Jedan od ljudi koji su bili ispred komande mahnu rukom pa nam objasni da su mu javili da nam je oprema pretovarena iz kamiona i da će nam je uskoro prebaciti. Sjeli smo da se odmorimo i pripalili cigarete. Dok smo razgovarali s ljudima pred komandom, pogledi su im stalno letjeli u smjeru iz kojeg su dolazili zvukovi detonacija i žestoke pucnjava iz pješadijskog oružja.
Uskoro su se iza krivine po prašnjavom putu pojavila dvoja zaprežna kola s našom opremom i naoružanjem. Brzo smo sve pokupili i raspodijelili te za nekoliko minuta bili spremni za pokret. Dugi uzani put vodio je ka liniji razgraničenja koju je agresor od jutros bjesomučno napadao. U pola puta prošla nas je lada, sanitet koji je usporio prolazeći pored nas. Pozadi su bila dva ranjenika, a sanitetlija je iznad njih držao infuzije. Iza njih u susret su nam išla zaprežna kola s tri vojnika. Jedan od momaka na njima zaustavi ih i priupita za stanje na liniji. “Teško, brate, ima mnogo ranjenih, al’ momci se drže, lavovi su to, znaš i sam”, govorio je čovjek brišući rukom s čela znoj koji je curio ispod vojničke kape, “evo, i mi idemo po municiju dolje, vraćamo se odmah, svaki čovjek je potreban.”
Za petnaestak minuta stigli smo na odredište. Sve je bilo u dimu. Pucnjava i detonacije čuli su se na sve strane. Do nas je dotrčao mlađi visok i mršav momak da nas odvede do komandira i uvede u liniju. Popunili smo opremu, utegli stvari i pošli trkom preko livade u šumarak, odakle su nas rasporedili duž linije.
Kada smo ulazili u prve zemunice, u toku je bio nešto slabiji napad. Jedan od momaka uze zastavu s ljiljanima izrešetanu gelerima. Podigao ju je takvu, prošaranu rupama i krenuo ispred nas kroz široku tranšeju. Ljudi su nas dočekali veselo i s osmijesima. Gotovo svi su se s nama selamili čvrsto nam stežući ruke, a onda je momak sa zastavom na sav glas zapjevao: “Evo zore, evo dana, evo braće Muslimana...” Pjesmu su prihvatili u tranšejama i ona je odjeknula brdom. Bilo je nekako nestvarno. Ovi ljudi bili su toliko hrabri da na njihovim licima, očima, u riječima nisi mogao vidjeti ni trunku očaja i straha.
Tek što smo se rasporedili po tranšejama, počeo je silovit agresorski napad. Jedan momak viknu da su tu i “Panteri”. Odozgo, iz šumarka, pravo preko livade u dva ešalona, praktično u jurišu, vojnici u crnim uniformama pokušali su doći do naših prvih rovova. Odgovoreno im je jakom pješadijskom vatrom. Čini mi se da u tom momentu nije bilo naše puške koja nije ispalila rafal. Istog časa krenuo je napad i na naš lijevi bok. Agresorski vojnici u plavim maskirnim uniformama, štićeni vatrom iz protuavionskog topa, pokušavali su prići našoj liniji.
Jaka i strahovita bitka odvijala se na lijevoj padini ovog brda. Komandir je, trčeći pored nas, viknuo da krenemo, da se pomaknemo ulijevo. Došli smo u sljedeći rov, odakle smo imali dobru preglednost. Ivicom šumarka agresorski vojnici uspjeli su ovdje doći vrlo blizu našem rovu.
Iznijeli smo jednog našeg momka ranjenog u vrat, a onda još jednog pogođenog u glavu. Komandir viknu pokazujući meni, Fikretu i Ćepi rukom da popunimo redove.
Fikretova osamdesetčetvorka počela je sijati smrt među agresorom. Strahovito treštanje njegovog mitraljeza odjekivalo je tako jako da se naše puške nisu ni čule. Padalo je granje i mlado rastinje, a za njima i agresorski vojnici. Prva četverica pokušala su nam brzo preći preko međe. Bili su u trenutku zaustavljeni. Gledali smo dok je mitraljez prvu dvojicu agresorskih vojnika pokosio po nogama, izdigao ih poput neke nevidljive sile i bacio natrag na zemlju. Ćepi izvadi zolju i nanišani. “Skloni glave”, viknu. Strahovita detonacija i blijesak zaparao je topao sunčani dan. Zolja je pogodila direktno u stablo pored vojnika koji su pokušavali preći preko međe visine jednog metra.
Sve se to odvijalo na dvadeset pet metara od nas. Meci su zviždali i zujali iznad glava. Ubrzo je stiglo još naših momaka prihvatajući borbu. Agresorski vojnici u crnim uniformama, sada bez svog lijevog boka, ostali su bez zaštite i pokušavali su se izvući sredinom njive. Momak do mene uzvikivao im je: “Hajde, junaci, kud ćete, kud bježite?” Očito je bilo da su četnici, vatreno nadjačani i u nepovoljnom strateškom položaju, tražili bilo kakav način da se izvuku, ali jedini put im je bio preko brisanog prostora.
Odjednom je iz šume odjeknuo gromoglasni zvuk pucnjave protuavionskog topa. Tukao je odreda po našoj liniji. Udarala su zrna u bukove balvane na zemunicama i skidale komade busenja s grudobrana ispred nas. Činio je sve da pomogne svojima da se izvuku. Prelazeći preko međe, ponovo su se našli u nemilosti Fikretovog mitraljeza koji je bio suvereni vladar ovog dijela linije. Iako poklopljen protuavionskim topom, zrna iz njegovog mitraljeza ponovo dokačiše trojicu agresorskih vojnika koji su se umalo bili prebacili preko međe. Sve trojica padoše natrag, samo se jedan pužući uspio vratiti.
Vatra iz pješadijskog naoružanja nije prestajala. Cijevi su se bile usijale od količine ispucanih metaka, a onda su počele padati granate. Minobacački projektili kao kiša, jedan za drugim, padali su po našoj liniji. Sklonili smo se za grudobran i stisnuli šljemove. Mogli smo vidjeti kako se ovaj put agresorski vojnici uspješno izvlače, a onda još jedna kanonada minobacača od 120 mm. Zatim je sve stalo. Iz šumice se samo isprekidano još poneki put oglasio protuavionski top.
Jedan sat poslije podne. Sve je utihnulo.
Komandir Izo dijelio je cigarete: “Momci, izgleda da smo ih slomili. Eno dolje imate vodu, svježe donesenu, pa uzmite sebi. Dok je mirno, možete i ručati.”
Malo je kome bilo do jela. Sjeo sam na komad gredice i pripalio cigaretu. Do mene sjede policajac iz Kalesije. Gledao sam ljude koji su prolazili, nosili vodu i hljebove. Njihova lica bila su ozarena. Bila je to još jedna velika pobjeda, još jedno veliko NE dušmanima. Još je jednom Armija Republike Bosne i Hercegovine pokazala da je itekako bitan faktor u ovom ratu. Još jednom smo pokazali da smo tvrd orah. Da smo tu gdje su nam djedovi bili, da ostajemo do Sudnjeg dana, a ne dokad to oni budu htjeli.
Podigao sam glavu, a sunce me udaralo u lice. Nikada do tada ni poslije nisam ugodnije osjetio sunčevu toplinu. Nije to bilo obično sunce.
