Priča počinje s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, netom nakon otpočinjanja agresije na našu domovinu.
Prvi muhadžiri su pristigli iz logora i izbjegličkih kampova i smješteni u izbjegličke kampove širom Norveške.
Došli su s plastičnim vrećama u rukama, s ranama na tijelu i bolu u duši. Oteto im je djetinjstvo, mladost, razdvojeni su od roditelja, bračnih drugova, djece, prijatelja… Oteto im je, opljačkano i zapaljeno ono u što su uložili svoj radni vijek. Sve to je ostalo iza njih, u svježem sjećanju i dalekoj Bosni.
Došli su jer su morali, ostat će koliko budu morali i vratit će se svojoj kući - bila su svakodnevna razmišljanja i razgovori među njima.
Osluškivali su vijesti iz domovine dok su se navikavali na novi zemlju, ljude, običaje, jezik, klimu…Kampovi za izbjeglice i azilante u Norveškoj dobili su bosansku notu. Počela su, iz muke, druženja, sijela i uvezivanje našeg naroda. Tu će nastati neraskidiva prijateljstva, tu su se kuhala, i međusobno dijelila, najljepša jela koja su probali u svome životu.
Iz stanja straha, neizvijesnosti, iščekivanja… naš vrijedni narod polahko, ali sigurno, zauzimao je svoju ulogu u norveškom društvu. U tim kampovima će se formirati i Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj.
Neki su razmišljali o povratku, drugi o privremenom boravku, a rijetki su sebe dugoročno vidjeli u Norveškoj. Ipak, sve priče tih ljudi, lične i zajedničke, porodične i poslovne, počele su se pričati u tim kampovima, u istim uslovima i sa sličnim šansama.
Nakon vremena rehabilitacije, prilagođavanja i navikavanja na novu sredinu počele su se priče tih ljudi pričati odvojeno i pojedinačno. Izlazili su iz kampova i pokušavali, sa ono malo riječi norveškog jezika koje su čuli od prevodioca i djece koja su pamtila i učila puno brže, pronaći posao i početi zarađivati za sebe i svoju porodicu. Nisu navikli da ih neko hrani - pričali su između sebe.
Ovih dana obilježavamo trideset godina od dolaska Bošnjaka u Norvešku i trideset godina od osnivanja IZ Bošnjaka u Norveškoj.
Za trideset godina vrijedni bošnjački narod postigao je ono što drugi, vjerovatno ne bi mogli ni za nekoliko generacija. Od muhadžira u Norveškoj, Bošnjaci su postali najškolovaniji narod u Norveškoj (više danas Bošnjaka ima fakultetsku diplomu od Norvežana ako u obzir uzmemo omjer u ukupnom broju stanovnika), skoro da ne postoji branša u kojoj Bošnjaci ne igraju važnu ulogu.
Za tri desetljeća bistvovanja u Norveškoj mnogi su kupili nekretnine, osnovali firme i u potpunosti se uklopili u norveški sistem. Trajala je borba da se iziđe, kako naš narod voli kazati, na zelenu granu.
Ipak, uz svu tu tešku borbu i želju da se obezbijede materijalni uslovi, ponekad je “falilo vremena” da se češće dođe u džamiju i da i duša dobije svoje pravo. Jer ćejf je više duhovni, nego materijalni.
Nekada sticanje imetka zanese čovjeka pa se uhvati u razmišljanju kako će novcem sve riješiti, zaboravljajući da čovjek ide za imetkom, a nafaka za čovjekom. Istinu iz pjesme: “Nije sreća para puna vreća, al’ to znaju oni koji imaju”, neki su osjetili na svojoj koži.
Nakon tri decenije u Norveškoj i svih teških i lijepih trenutaka, finansijske ostvarenosti, osjetilo se da “nešto”, osim domovine, ipak fali.
To “nešto”, a duša to traži, mnogi pronalaze u druženjima i džematskim aktivnostima. Džamije i lijepo uređeni džematski objekti sve više postaju magneti za Bošnjake. Tu se lijepo, sigurno i ugodno osjećaju. To su oaze za dušu u moru materijalizma. Ovaj ramazan je došao mnogim Bošnjacima kao spuštanje kiše na ispucalu i suhu zemlju, kao blagi povjetarac koji donosi smiraj uznemirenima, kao iladž hroničnom bolesniku, kao pružena ruka bespomoćnom, kao navigacija izgubljenim u dunjalučkim bespučima…
Zato neka nas ne čudi da je sve više onih koji su nekada bili podalje od džamije, a danas su vrijedni i aktivni članovi džemata. Uz omladinu iz druge generacije Bošnjaka u Norveškoj, svjesnu sebe i svoga identiteta viđat ćemo sve više Bošnjaka uz džemat i džamiju. Ali ne samo Bošnjaka, već i drugih naroda sličnih uvjerenja i ubjeđenja.
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN,
Derviš ef. Varešlija
