121 osoba koju je spasio Geo Barents, brod Liječnika bez granica (MSF) za potragu i spašavanje u Mediteranu, iskrcala se sredinom februara u sjevernoj talijanskoj luci Bari. Pored njih, posada je pažljivo spustila dva narančasta nosila na kojima su počivala tijela dviju mladih žena koje su umrle tokom rute. Tim MSF-a pronašao je jednog od njih mrtvog na dnu čamca na napuhavanje nakon što su spasili ostale putnike; drugi je umro na brodu Geo Barents, a da liječnici nisu mogli ništa učiniti da to spriječe. Ove dvije smrti jedna su od posljednjih tragedija kojima smo svjedočili na vratima Evrope, nažalost nisu izolirana drama.
Nedavni izvještaj „Smrt, očaj i bespomoćnost: ljudska cijena migracijskih politika EU-a“ dokumentira šokantno usvajanje nasilnih taktika, odobrenih politikama Evropske unije (EU) i njezinih država članica, a potaknutih sve većom dehumanizacijom njihovih vođa. Cilj je jasan: držati migrante i izbjeglice podalje od kontinenta. I na svakom koraku migracijskog putovanja, EU odlučuje koristiti nasilje kao mjeru odvraćanja.
Mnogi od tih ljudi zarobljeni su, često brutalno, u zemljama izvan EU-a, gdje im je uskraćen pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi i sigurnosti zbog ugovora o outsourcingu, poput onih u Nigeru ili Tunisu; potonji je potpisao prije manje od godinu dana. Drugi primjer je libijska obalna straža koju finansira EU, a koja rutinski presreće ljude na moru i zatvara ih u pritvorske centre u Libiji gdje su dokumentirani žalosni životni uvjeti i ozbiljne epizode okrutnosti. U tim zemljama, pa tako iu Srbiji, postoje slični obrasci nasilja izvezenog iz EU.
Kada uspiju pobjeći spirali okrutnosti i nepažnje u trećim zemljama, ti ljudi bivaju blokirani na neprijateljskim evropskim granicama. Na kopnu više od 2000 kilometara zidova i žičanih ograda, u kombinaciji s nasilnom represijom snaga sigurnosti, uzrokuju ozljede različitog stepena. MSF je pomogao više od 20.000 ljudi na granicama EU-a između augusta 2021. i septembra 2023. Na moru su države zanemarile svoju obavezu pomoći onima u opasnosti, čineći mediteransku rutu najopasnijom na svijetu, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije.
Ako uspiju ući u EU, naići će na demontažu zaštitnih mehanizama koji narušavaju njihovo zdravlje. Zatvoreni su u zemljama poput Italije ili Grčke, gdje su najveći eksponent zatvaranja zatvoreni centri s kontroliranim pristupom koje finansira EU. Depresivni, posttraumatski stresni i anksiozni poremećaji česti su među našim pacijentima na grčkim otocima Lezbos i Samos, uključujući dječake i djevojčice.
A kada osoba uspije prevladati sve te prepreke, nailazi na politiku isključivanja koja joj uskraćuje svaku mogućnost ozdravljenja, naseljavanja i dostojanstvenog života. Mora se suočiti s napuštenošću i neimaštinom. Brinući prije svega o zadržavanju ljudi na vanjskim granicama, EU institucionalizira ovu dinamiku, čije izopačene učinke naši timovi vide u zemljama poput Francuske i Belgije.
Godinama smo zvonili na uzbunu, ali situacija se samo pogoršavala.
Pakt o migracijama i azilu – koji su dogovorili ministri unutarnjih poslova EU-a u decembru, a očekuje se da će ga Evropski parlament odobriti u aprilu – insistira na jedinom cilju odvraćanja i isključivanja onih koji traže sigurnost, bez jačanja sistema prihvata i azila, niti suočavanja s nasiljem koje prožima upravljanje kretanjem ljudi. Među ostalim mjerama, dopušta se stvaranje zona zadržavanja na granicama koje će automatski uključivati maloljetnike bez pratnje koji mogu predstavljati "prijetnju sigurnosti". Porodice i djeca također mogu biti pritvoreni.
Još jedan udar na narušeno pravo azila je upravo ratificirani sporazum između Italije i Albanije koji podrazumijeva obradu zahtjeva za azilom na neevropskoj teritoriji i primjenu ubrzanih graničnih procedura. Ukratko, radnje koje uključuju smanjenje prava ljudi u pokretu i/ili tražitelja azila, koji bježe od progona, sukoba ili ekstremnog siromaštva.
EU insistira na tome da slijedi put koji je udaljava od njezinih temeljnih vrijednosti i zanemaruje svoju odgovornost za prihvat i azil, utemeljenu na poštovanju Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, dok promovira politike i prakse odvraćanja koje nanose patnju i smrt. Potrebna je politička volja da se ova situacija preokrene i to je hitno potrebno učiniti. Godine 2016. MSF se odrekao sredstava iz EU i njezinih država članica u znak protesta protiv pakta EU-Turska, smatrajući da su otišli predaleko u dehumaniziranju migracijske politike; Nismo zamišljali da je to tek početak.
Raquel Gonzalez je koordinator Liječnika bez granica; ovaj je komentar napisala za El Pais
