Dvije "misterije" lebde oko Pabla Nerude (1904.-1973.), čileanskog pjesnika koji se našao među svjetskim velikanima dvadesetog stoljeća. Jedan datira od prije 50 godina i tiče se okolnosti njegove smrti, koja se možda dogodila po nalogu diktatora Pinocheta.

Drugi je mnogo noviji, vezan uz pokret #metoo i novu interpretaciju stranice iz njegovih dnevnika, u kojoj se Neruda muči i optužuje zbog daleke uspomene na silovanje, doduše literarnim terminima koji izazivaju sumnju u stvarnost čina. Mješavina poezije i političkog djelovanja u Komunističkoj partiji Čilea, obilježena žrtvama i vlastitim rizicima, bijegovima od policije te dugim godinama skrivanja i progonstva, doprinose da kontroverze oko njegove figure budu i dalje aktuelne.

Ricardo Basoalto (ovo je Nerudino rođeno ime) rođen je 12. jula 1904. u Parralu, gradu u provinciji Čilea. Rano je otkrio da je talentiran za poeziju, a to nije volio njegov otac, željeznički radnik koji je to smatrao gubitkom vremena. Da bi izbjegao kontrolu roditelja, dječak je 1920. godine, sa samo 16 godina, počeo pisati neke pjesme potpisane pseudonimom Pablo Neruda.

Književni uspjeh bio je brz i senzacionalan.

Već između 1923. i 1924. Neruda je hvaljen u književnom svijetu i prevođen na sve jezike. No, uvidjevši da honorari nisu dovoljni za život, potražio je posao. “Studentska književna nagrada i stanovita popularnost mojih knjiga” (kako je napisao u autobiografiji Priznajem da sam živio) pomogli su mu da 1927. započne konzulsku karijeru koja ga je vodila na pet kontinenata.

Neruda se više nije ograničavao na stvaranje stihova ljubavi i erosa, već se u svojim pjesmama bavio društvenim i političkim temama, uvijek zauzimajući ljevičarske pozicije. U kasnijim fazama svog života čak je napisao odu drugu Staljinu (zbog čega je kasnije požalio) i esej u znak protesta protiv Pinochetova državnog udara 1973.

Nerudino političko djelovanje zadavalo mu je mnogo problema između 1940-ih i 1950-ih, uključujući 13 mjeseci bijega i nekoliko godina izgnanstva. Ali 1973. godine, s vojnim udarom protiv njegovog prijatelja Salvadora Allendea, pjesnik se morao suočiti s najtežim životnim ispitom.

Neruda uopće nije bio dobro: imao je rak prostate. Ali sa zdravljem se nikad ne zna, a diktatori su paranoični. Pjesnik je davao žestoke izjave protiv Pinocheta, odgovornog za ubojstvo Allendea i hiljada njegovih protivnika. S obzirom na svjetsku slavu Nerude (koji je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnost), bilo bi neugodno ušutkati ga ishitrenim metodama koje su korištene za mnoge druge. Pinochet se bojao da će pobjeći u Meksiko kako bi uspostavio čileansku vladu u egzilu. Naime, meksički ambasador posjetio ga je u klinici u Santiago de Chileu i obavijestio ga da ga na pisti čeka avion. Činjenica je da je 23. septembra, dakle 12 dana nakon puča - a dan prije odlaska iz zemlje - Neruda umro. Odmah su se proširile glasine da je ubijen.

Od tada sumnje nisu jenjavale, a gotovo 40 godina kasnije, 2011. godine, potkrijepljene su izjavom njegovog vozača i tjelohranitelja Manuela Araye. Pablo Neruda bi ga nazvao telefonom i rekao mu da mu je čovjek u bijeloj kuti, kojeg nikada prije nije vidio, dao injekciju bez ikakvih objašnjenja: “Dao mi je injekciju u trbuh. Trči, trči!" Smrt je nastupila nekoliko sati kasnije.

Postoje i druge okolnosti koje potiču sumnje. Koliko god Neruda bio bolestan, njegov kolaps i smrt bili su iznenadni, kao da je intervenirao vanjski faktor. Do kraja je bio lucidan i radio, o čemu svjedoče i meksički ambasador i njegova supruga i njegova ljubavnica (i kao starac Neruda je imao ljubavnicu, kao što je imao mnoge u životu, ali i tri žene). Nadalje, nestala je pjesnikova medicinska dokumentacija.

Dugogodišnji istraživački novinar Roberto Ippolito objavio je dobro dokumentiranu istraživačku knjigu koja predstavlja ono što se čini kao dokaz političkog zločina. “Tokom godina na tijelu su provedena tri testa čiji su rezultati objavljeni 2011. 2013. i 2023. godine”, objašnjava. „Otkriven je stafilokok čije bi širenje moglo biti indirektna posljedica trovanja. A prošlog februara unuk Nerude, Rodolfo Reyes, objavio je da je međunarodna komisija liječnika otkrila prisutnost bakterije Clostridium botulinum, jednog od najsmrtonosnijih bioloških oružja. To je dokaz da je Neruda otrovan."

Ali ovaj zaključak nije jednoglasno prihvaćen. Gabriele Morelli, autor brojnih knjiga o Nerudi, navodi da je «Nerudino tijelo privremeno stavljeno u nišu gdje su ostali leševi već bilo, možda od drugih protivnika koje je ubio Pinochetov režim, i možda je tamo postalo kontaminirano."

Nadalje, britanski biograf Nerude, Adam Feinstein, u svesku punom intervjua s rođacima i prijateljima pjesnika izvještava da je njegova žena Matilde "provela noć 22. septembra sa njim" i da je pazila da ga nikada ne ostavi samog, ni prije ni poslije njegove smrti, jer se bojao da "vlast ne priredi kakav maskenbal protiv njega".

Druga zagonetka odnosi se na navode o silovanju koje datira iz 1929. godine i dovelo je do pokreta čileanskih žena koje su se protivile imenovanju aerodroma Santiago de Chile po Pablu Nerudi. Prema nekima, sama činjenica da je imao mnogo žena mogla bi ga označiti sumnjivim. Nadalje, Neruda je ocrnjen zato što je napustio udanu Nizozemku na Javi, nakon što je rodila dijete s invaliditetom (dao im je finasijsku podršku ali više nije htio imati ništa sa njima).

Ali silovanje je nešto sasvim drugo. Sam Neruda o tome govori u svojim dnevnicima. Epizoda se navodno dogodila na Šri Lanki, riječ je o konobarici, a pjesnik ističe njen ne samo seksistički već i rasistički aspekt, da bi zaključio da je "bila u pravu što me je prezirala". Čini se da Neruda od sebe pravi simbol i namjerno konstruira sliku Zla, projicirajući je na vlastitu figuru bijelca. “Možda nisam živio u sebi; možda sam živio živote drugih”, piše u autobiografiji. Priča bi, međutim, mogla biti književna vježba: njegovi dnevnici nisu pouzdani s činjeničnog gledišta i on ne bi bio prvi pisac, od Rousseaua naovamo, koji je o sebi govorio loše na pretjeran način.