Iako male čaršije nemaju velikih tajni, preživjeli učesnici odbrane Čelića, mali obični ljudi, nekako stidljivo pričaju o svom ratnom herojstvu. Ipak, fotografije tih preteških dana oni nose duboko zaključane u albumima srca. Sačuvati ovo malo podmajevičko mjesto, koje se našlo kao prepreka srpskom koridoru Lopare–Brčko, nije bilo nimalo lahko. Čelić je tokom cijelog perioda agresije od strane Vojske RS držan u potkovici sa tri strane, i to iz pravca Lopara, Mirosavaca i Brčkog. Postojao je samo jedan izlaz preko Vražića i Brnjika prema slobodnoj brčanskoj teritoriji. 

Ovdje nije bilo ograničeno sposobnih. U odbrani je bilo 50 djevojaka, toliko i maloljetnika. Četvero, petero, šestero braće pod oružjem u Čeliću je bila normalna stvar. Veliko herojstvo u odbrani Čelića iskazali su i izbjegli Bošnjaci iz Koraja. Odavde je veoma malo ljudi otišlo sa kućnog praga, civili su živjeli na prvoj liniji, udaljeni svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Agresor je poduzimao više bezuspješnih ofanziva praćenih hiljadama granata, ali jedna će herojima Čelića, a i agresoru, neizbrisiva ostati u pamćenju. Bio je to dan kad je jedinica iz Srbije pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, 28. septembra 1992. godine, doživjela veliki poraz u čelićkoj fabrici „Frigos“. 

Salih Karamović Karam sjeća se da su noć prije sa srpskih položaja najavljivali napad, tako što su srpski vojnici gromoglasno bodrili jedni druge: “Ajmo ura za Novosadski korpus, ura za Arkanove tigrove...“

„Nas je tada napala Srbija, nisu ovi lokalni četnici, majevički i semberski. Kasnije smo iz srpskih izvora saznali da je pravoslavni pop dva dana prije njihove akcije došao na Kotu 370 i krstio učesnike osvajanja Čelića, kao na onom snimku kad krsti 'Škorpione' u Šidu“, kaže Karam.

Vedad Begić imao je 18 godina. Nalazio se na liniji odbrane iznad fabrike za preradu voća i povrća “Frigos”. Vidio je kroz dvogled kad je na srpske položaje u Mirosavcima došao džip i stao pored prage, koja je neprestano djelovala po Čeliću. Arkan je izašao iz džipa, grupi oficira izdao kratke upute i otišao. Noć prije kroz kanalizaciju su ušli u fabriku “Frigos”.

„Borba je počela oko 11 sati. Prvi napadaju vojnici u crnim beretkama, za njima idu vojnici sa potkapama, a iza njih ovi linijaši. Bio sam mlad i uplašio se: pucam u napadača, a ne mogu mu ništa. Ni danas mi nije jasno kakve su to štitove na sebi imali. Ne može mu bomba ništa. Onda sam ih gađao RPG-om, i to je bilo efektno. Zauvijek ću pamtiti Mešu Šadića, starijeg čovjeka, koji je došao da brani grad sa lovačkom puškom i sedam metaka“, svjedoči Vedad.

Branilac Čelića Bahrudin Mujić svjedoči da je sa saborcima kanalom došao do portirnice „Frigosa“ i suprotstavio se arkanovcima. U munjevitom napadu arkanovci su uspjeli doći do srednje škole u centru Čelića. Zauzeli su prve kuće iznad Frigosa i počeli sa pljačkom. Artiljerci 208. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine briljantno su zaustavili ispomoć, koja im je dolazila iz pravca okupiranog Koraja. Arkanove udarne grupe tako su ostale odsječene.

„Počela je borba u kućama, za svaki sprat. Počeli smo se bombama boriti“, sjeća se Salih Karamović Karam.

Muhidin Redžić bio je svjedok trenutka kad su arkanovci počeli da ginu. „Pogide im i taj glavni, oni ga dozivaju preko motorole: 'Vuče, levo, 'ajde, vuče', međutim Vuk im nije odgovarao, što bi danas rekli, bio je nedostupan“, priča Redžić.

Mirsad Pirić kaže da nisu tada znali o kome je riječ i da će tek kasnije saznati da je to Arkanov zamjenik. U ušima Saliha Karama i danas odjekuju riječi kapetana Ekrema Agića, koji je kazao: „Ako četnici prenoće u 'Frigosu' i zapale samo jednu kuću, nastat će neviđena panika, doći će do bježanja naroda, što znači da ćemo izgubiti Čelić. Zato ih moramo još večeras istjerati.“

Karam nije znao da su arkanovci već ušli među kuće, mislio je da su u krugu obližnjeg “Frigosa”. Shvatit će to kad čuje njihova dozivanja na ekavici. I on i saborci dobili su ogromnu snagu kad su čuli pjesmu Brčaka iz 108. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su im došli u ispomoć.

„Kad smo čuli iz kuće Mehidina Suljevića kako pjevaju Srušićemo Karadžića i Mladića, krenuli smo odlučno u čišćenje zauzetih kuća i uspjeli ih istjerati. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji među nama, dozivao je naše ljude, misleći da su ušli u upravnu zgradu 'Frigosa'. Iz upravne zgrade zaostali arkanovac pogodio je našeg heroja Ekrema Agića. I sad bih zaplakao kad se toga sjetim“, priča Karam.

„Brčanska 108. imala je iskustva u gradskim borbama, što nam je itekako pomoglo“, dodaje  Mirsad Pirić.

Muhidin Redžić se sjeća da su čelićki borci brzo shvatili da mogu koristiti marifetluke poput onog da bace kamen preko kuće, a da arkanovci pomisle da je bomba pa izlete, a oni ih dočekaju paljbom.

„Osmorica mrtvih ostali su kod nas. Ostale su izvlačili tako što su ih sajlama kačili za neke kuke koje su imali na opasačima ovi što su bili mrtvi i ranjeni. Kod poginulih smo našli dokumente da su iz Podgorice, Novog Sada, Beograda... Nijedan nije bio iz Bosne“, priča Redžić. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji, dozivao je saborce, misleći da kontroliraju upravnu  zgradu Frigosa.

U jeku najžešće borbe, čelićki heroj Ekrem Ferizović Pile zapetljao se na ogradi od pletene žice. Pucali su na njega, ali ostao je nepogođen.

„Bilo je momenata kada jedni druge u općoj drami nismo prepoznavali, malo je falilo da se međusobno poubijamo. Sjećam se rahmetli Novalije Mujčinovića. Ušao je među njih s puškom M 48 i poginuo. Bila je to borba prsa u prsa kao u Otpisanim. Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je to kad udari vojnik na vojnika. Ne smije se zaboraviti da su u ovoj bici uzeli učešće i civili sa lovačkim puškama. Došao je u borbu lokalni hodža bez puške, pa žena Ajka Hibić sa papovkom“, kaže Pile.

Semberski su Srbi nakon agresije svjedočili da je Arkanu u Bijeljini rečeno: „Čelić je bogato muslimansko mjesto. Uzmite ga, sav plijen je vaš.“

Arkan je iz svoje baze u Erdutu krenuo sa praznim šleperima. Nakon teškog poraza i velikih gubitaka u ljudstvu bogatiji lokalni Srbi morali su mu nadoknaditi dio neostvarenog čelićkog plijena. U odbrani Čelića u borbi s arkanovcima u „Frigosu” poginulo je devet boraca. Poginuli su otac i sin Mustafa i Mehmed Ljaljić, koji su sutradan zajedno ukopani u selu Ratkovići. Rahmetli Mustafa Ljaljić, starac, bio je dobrovoljac. Poginuli su još i Marko Filipović iz Rijeke, Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Hamdija Čavalić, Alija Redžić...

Kao što sva zla prođu, tako je prošlo i zlo agresije. 208. čelićka brigada preimenovana je u 254. slavnu brigadu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Čelić je Arkanovim, majevičkim i semberskim zločincima ostao historijska nesanica. Na kraju, heroji Čelića kazaše: „Naš neprijatelj nas nikada neće zaboraviti.“ 

“Vladimire, ti si mi bio najbolji vojnik, ti si mi bio desna ruka. Ti si mi čuvao ženu, decu i kuću. Meni je danas najteže. Izgubio sam toliko vojnika, ali ti si mi ožiljak na srcu. Mili moj Ruse, tebe sam najviše voleo, ti si mi bio senka. Ali metak ne bira”. Ovo su riječi koje je kukajući izgovorio Željko Ražnatović Arkan u oproštajnom govoru na sahrani Vladimira Home Rusa u Odžacima u Vojvodini.  Homa je bio Arkanov zamjenik, major Srpske dobrovoljačke garde. On je bio onaj oficir  koji je poginuo 28. septembra 1992. godine u napadu na Čelić, a kojeg su dugo preko motorole prozivali: “Vuče, javi se!“.

Iako nije učestvovao u napadu na Čelić, Milorad Ulemek Legija je opisao šta su mu prepričavali saborci iz Arkanove jedinice. Tako Legija navodi da je plan bio da se proširi koridor kod Brčkog. Međutim, to nije bilo moguće dok se ne osvoji Čelić, koji je bio raskrsnica puteva ka Tuzli. Arkanova Garda tada je boravila u Ugljeviku jer su prije toga zauzeli Koraj. Neki lokalni Srbi slagali su Arkana da na tom prostoru „ima svega 200-300 Turaka“, a Arkan im je rekao da će to njegovih 100 gardista završiti.

„Čuo sam da je Garda učestvovala u borbama za gradić Čelić, ali da je imala mnogo gubitaka. Tada sam bio na moru i tražio utehu u votki. Poveo je Arkan tako Gardu i ne sluteći u kakav osinjak ide. Najveća je fora bila što Arkan nije ni znao da ide na Čelić, on je mislio da je to neki zaseok koji će uspeti da razjebe za par sati borbe. Međutim... Uspeo je da se dovuče do neke fabrike koja je bila tu blizu i da pronađe zaklon. Tu se razvila borba i Arkan je video da se zajebao. Tada je Mačak  dobio zadatak da se Čelić mora zauzeti. Mačak je jedva uspeo nekako da izvuče sve ljude, mada nisu svi bili te sreće. Sedam naših ljudi je poginulo u tom napadu. Na Čeliću je poginuo Rus. Bio je jedan od najomiljenijih Komandantovih boraca. Kazali su mi da nikada nisu videli Arkana tako pogođenog nečijom smrću kao što je bio na Rusovoj sahrani. Bilo je potpuno jasno da to više nisu one snage koje je Garda najurivala kako je htela u Bijeljini i Zvorniku. Posle mi je Mačak pričao kako se našao u gotovo bezizlaznoj situaciji jer nije mogao ni napred ni nazad. Ne znam kako se Komandant tada osećao jer je to bio prvi put da Garda nije uspela da ostvari zadatak“, piše Milorad Ulemek Legija.

Po dostupnim podacima, zna se da su u Čeliću poginuli Branislav Jovanović iz Zemuna i Saša Tomić iz Podgorice. Za ostale podaci su nedostupni. Arkan je mjesec prije nego što će organizirati ubistvo Riste Đoge u Zvorniku, u augustu 1994. godine gostovao u Đoginoj TV emisiji “Moj gost, njegova istina”, na paljanskom “Kanalu S”, i priznao: „Imali smo dosta teških bitaka, ali najteže nam je bilo na Čeliću, tamo smo imali velike gubitke.“

(Avdo Huseinović: Ovamo daleko – atentat na Bosnu, knjiga u pripremi)