Mučenički mir što ga je u svom kratkom djevovanju proživjela sedamnaestogodišnja Hana Kadić, u 1918. godini se pretvorio u dugu i strašnu möru. Nije mogla ni zamisliti da udajom po tuđoj pameti može doživjeti tako duboko i bolno razočarenje. Kad su seoske starješine uredile da pođe za Aliju Begovića, mislila je da je udaja usmjerena mirnim tokom i da se sprovodi po ustaljenom običaju, istina bez veselja, ali sa mudrom ljudskom voljom. Popustivši pred strogim zahtjevom, Alija je vjerovatno smekšao svoju ćud. Ako mu i nije progovorilo srce, jeste savjest jer «ne mere bit΄ da ne osjeća i svoj dio krivice. Ovakvu udaju nije ni sama željela, no, mislila je, «insan ne bira svoju sreću pošto ona dolazi ili odlazi Božijom voljom. A more bit΄ da Alija zavoli svoje dijete, pa i mene, akobogda, stane gledati drukčije». Stoga se ipak poradovala početku svog novog života.

      Ali zakratko.

      Prvog dana u novoj kući, pošto je ostala sama s mužem, osjetila je svu izopačenost njegove duševnosti. Gledao ju je ukočenim, hladnim i prezrivim pogledom, s jasno ispoljenom mračnom nakanom. Alkohol je podgrijao njegov ionako pometen duh. S dubokom unutarnjom strepnjom čekala je da vidi na šta će izaći taj prijeteći mir što ga on nosi u sebi. Uplašila se mraka njegovih očiju i stajala nijema, kao oduzeta. Njena dotadašnja nada, ionako slabašna, nestala je u trenu. Shvatila je da je on ne želi i da mu se uvukla u život kao trn u tijelo. Zadrhtala je, koliko od uzbuđenja toliko i od straha. Stao joj se primicati onim sporim, teškim korakom, ali tvrdim i odlučnim, onim što ga čovjek čini u nakani da bude posljednji. Uzmakla je, ali ju je iza leđa zaustavio zid. Jeknula je: »Nemoj, Alija, trudna sam». «S kim, kujo? Ili ih je bilo više pa ne znaš čije je?» Zgrabio ju je i poput vreće povukao za sobom. Izvukao ju je napolje pa preko avlije dovukao do pseće kolibe. Odvezao je i pustio kerušu a nju povalio pred štenaru pa joj svezao lanac oko vrata. Tog časa paralizovali su joj se i misli i pokreti pa je zaista ostala ležati kao položena vreća. A to što joj se pojavilo drhtanje i cvokotanje, glasno i jako, došlo je kao spontana reakcija na doživljeni šok. Da je mogla išta jasno osjetiti, progovorila bi, pobunila se, zaplakala ili bi se makar pomjerila. Nije bila u stanju ništa od toga učiniti.

      To je u komšiluku vidjela Mevle-hanuma, mati Alijina, pa je došla i stala pred sina oštro kao što povjerilac izlazi pred dužnika. «Pusti ženu!» rekla je. «Hoću kad kaže čije šćene nosi». «Sine, nemoj da ti budne haram moje mlijeko. Pusti je».

      A njoj je poslije sasvim mirno govorila: »Usaburi se, snaho, pa ćeš ga nadurati. Saburlijama Allah pomaže. Zbog tanke pameti u mladosti mnogi insani trpe i pate. Vaktom belaj projde. Proći će i Alijin. Proći će kad zaboravi da je bio beg. Belćim bi već zaboravio da nije te proklete šiše. Iz nje progovara sav njegov dert. Ne kazujem da pravdam, već stoga što išćilim pitati moreš li mu pomagati da se kutariše rakijetine. Učinit ćeš hair i sebi i njemu. I misli na maksuma kojeg moraš spaćnog roditi. Moj Alija more tebe da ne pazi, ali ne mere ne paziti svoj evlad. Još nije izgubio svu dušu. A uz evlad ćeš i ti bolje proći».

      Hana se udajom nije sasvim rastala od svoje braće. Kuća u koju je došla, nalazila se nasuprot njene roditeljske kuće pa je braću mogla često viđati. Kako dječaci bjehu poodrasli, tako su se prihvatili većih poslova. Iz sela su u rat otišli i posljednji odrasli muškarci pa su dječaci, poput Halila, njenog starijeg brata, tjerali zaprege, držali plug i kosu, išli za rahtilom... Svi su ti mladići, do jednog, postajali najamnici ili nadničari. Mlađeg brata, Hasana, koji je ovog ljeta navršio deset godina, savjetovala je:

      - Dolazi da na pašnjaku čuvaš Alijine krave. Kad me bude pitao ko ih tako lijepo hrani, ja ću kazati da to činiš ti. Ako te kad zatekne ovdje, pritrči s ibrikom da mu poliješ na ruke; ako je pak žedan, ti pohiti da mu prvi dodaš maštrafu. Ako Bog dadne pa te begeniše, uzet će te za stalnog momka. Nosio bi mu i ručak u radnju.

      - Ali on tebe ruži i galami na te - mrzovoljno će dječak.

      - Alija to čini samo kad je pijan - odgovorila je trudeći se da joj glas zvuči sigurno i uvjerljivo. Kad je trijezan, nikad me ne bihuzuri. Poslije ću ga namoliti da te uzme za šegrta pa da postaneš šuster, kao što je on. Išćiliš li biti šuster?

      Dječak je nijemo potvrdio da bi.

      Međutim, tako lahko nije išlo s mužem. Mada je vješto smislila zgodu da ga odobrovolji (spremila lijepo meze s polovkom rakije, te musafirsku večeru), on je digao glas:

      - Šta smjeraš s ovim?

      - Zahvaljujem ti što gledaš brata mi, Hasana.

      - Ne zovem ga i ne treba mi.

      - On te poštuje i išćili ti pomagati.

      On je povisio glas: - Rekoh li, ne treba mi!?

      - On to čini onako - od srca.

      - Hm - prezrivo će on - od srca? Je li onak΄ od srca kao što je tvoje? Meram mu se uvaliti u ovu kuću kao što si se ti uvalila?

      Uvredu je pokrila mirnim tonom:

      - I on i ja imamo svoju kuću.

      - A imate li ime? Ko ste vi? Fukare. Uvukla si se u lisicu da bi našla dobro leglo.

      - Ja nisam rospija - zadrhtala je.

      - Nisi, jah, jäko nisi. Jäko si u poznatoj kući, postala si begovićka...

      - Sretnija sam bila u svojoj - ne izdrža više.

      - Vrati se onda tamo. Hajde, vrati se! - povisio je ton.

      Zaplakala je i sklonila mu se s očiju.

      Kako je mali Hasan činio besplatnu uslugu tako ga Alija nije vratio u roditeljski dom. Učinilo mu se pametnim da ima džabnog slugu.

                                                *

      Početak života u Manajowu Muhidinu Muhi Begoviću bio je pun uzbuđenja. Tek što ga je Johana izvela iz skrovišta i dala mu prvi posao – postavljanje dvorišne ograde – te na taj način komšijama pokazala «svog rođaka» Mihu, on na obližnjem travnjaku umalo nije stradao zajedno s njenim sinom Pavelom. Dječak je bio zapalio vatru triješćem od ograde i stao se zanimati njome a onda je vrludao kojekuda, donosio kojekakve otpatke i spaljivao ih na vatri. Muho ga je ovlaš posmatrao ne videći ništa posebno u njegovoj igri, naprotiv, smatrao je korisnim to što dječak radi. No, u jedan mah vidio je u dječakovim rukama, nadnesenim nad vatru, neobičan tanjirast predmet koji ga je neodoljivo podsjetio na oružje iz rata – minu! Pogledao je bolje, ali - bilo je kasno! Dječak je predmet ispustio. Muho je potrčao vatri i zaista jasno vidio zlo – aktiviranu minu. Fitilj je gorio. Odbacio ju je nogom a onda se, povukavši za sobom dječaka, bacio na tle. Istog trena mina je eksplodirala.

      Liječio se danima, dječak sedmicama. Ono ljudi što se našlo u selu, došlo je izraziti svoje saosjećanje. Muhu se gledali s poštovanjem a Ani pomenuli kako se može ponositi što ima takvog rođaka, svejedno što je, sirota, hendikepiran. Poznanici su Johanu zvali kraće – Ana – pa ju je i Muho tako zvao. Ana je prema uputama mjesnih vidara spravljala mehleme, čistila i previjala rane te obarala temperaturu koja se javljala kod njenog sina. U ponečemu su joj koristili i savjeti što ih je davao sam Muho. U svojim mladim godinama, radeći u šumi, daleko od ljudi i ljekara, bio je svjedok čestih povreda drvosječa, koji su ostajali živi zahvaljujući upravo pomoći što su je sami sebi pružali.

      Od ove sretne okolnosti počelo je upoznavanje ovo dvoje nesretnih ljudi. Ne još ono otvoreno i slobodno, bez zadrške, nego ono i onoliko koliko je potrebno čovjeku da pokaže nekome da mu može biti prijatelj. Muho je sebe vidio na stazi kojom može stići do njenog povjerenja a Ana se našla pred obavezom da njemu osigura zaštitu. Razgovarali su rijetko i kratko. On je bio uzdržan zato što nije dobro znao jezik i, puno više od toga, što se plašio pitanja o svom porijeklu i svojoj prošlosti; ona od straha što krije vojnog bjegunca, neznanca i tuđina, zbog kojeg može doživjeti samo nevolje.Vrijeme su provodili radeći svako za sebe. Samo ponekad, pod navalom snažnog osjećaja, pucala je njegova duhovna čahura i on je progovarao. Tako se jednom zagledao u zaspalog Pavela koji je ležao u zavojima i na upit koliko dječak ima godina, očinski brižno kazao: «Jeśli żyje to jest w tym samym wieku, co mój syn».

      Muho se zadugo nalazio u stanju prividne smirenosti, kad može kazati da mu je dobro samo zato što nije gore, a u stvari mu se misao nije odvajala od zamršenog pitanja šta ga još čeka. Posebno je dugo razmišljao uveče ležeći u svom kutku kućice za ustreb, koju su izrešetale granate, gdje je jedino nalazio trenutke izvjesnog spokoja. Ovdje, u ovom sobičku, počinjao je i završavao se svaki njegov dan i ovdje je pokušavao čuvati ono duha što mu je još ostalo. A kako se taj duh razlikovao od duha ljudi ove sredine, tako je od samog početka izazivao Anino podozrenje. Morao se ograditi od svinjske masti kazavši da mu želudac ne podnosi masnoću a onda je odbio poći u crkvu izgovarajući se da je bezbožac. Ni njenu napomenu da treba otići «makar radi svijeta», nije prihvatio. Tako je uz svu svoju nevolju morao kriti i laž. A da bi ipak na neki način čuvao svoj ibadet, klanjao je onda kad je mogao ostati nezamijećen a to su sabah i jacija, jer je selo u oba ta doba spavalo.

                                                         *

Oporavljao se Adem- beg Begović više od tri sedmice, sve do pred kraj jula. Kapetan Matanović je dolazio da ih obiđe. Sa svakim se toplo pozdravio i svakom drugu kazao neku lijepu riječ. Njemu je kazao: «Drago mi je što te vidim, kaplare. Radujem se što mi jedinica nije ostala bez Bukovčana». «Imate li, gospodine kapetane, izvještaj iz divizijske bolnice? U njoj leži moj komšija Edhem Smailbegović». «Momak se uspješno oporavlja», odgovorio je oficir. «Volio bih ga posjetiti, gospodine kapetane». «Ozdravi pa idi», odgovorio je ovaj dobrodušno.

      Bio je početak avgusta, ljeto u punom sjaju.

      Mladog Smailbegovića je našao u odjeljenju rekonvalescenata, među oporavljenim, ali iscrpljenim vojnicima koji još nisu bili spremni podnijeti teret borbi. Obradovao se videći momka u zadovoljavajućem stanju.

      - Hoćeš li brzo vani? - upitao je mladića.

      - Ne žurim - odgovorio je Smailbegović upola glasa – niko-me se ovdje ne žuri.

       A onda je dodao još tiše: - Neki vojnici sami povređuju

svoje rane samo da im one što duže traju.

      - Kako stvar stoji s tobom? - upitao je Adem-beg.

      - S ranom bolje, ali s brigama gore. Ovdje svi šapću da loše stojimo na frontovima. Monarhija se raspada. Kod kuće nam se dešava ono što sam slušao još u svojoj gimnaziji prije nego što sam mobilisan.

      - Šta se govorilo?!

      - To da će se ovim ratom riješiti jugoslovensko pitanje. Bez obzira kako se on završi, Srbi ili Hrvati će biti na dobitku.

      - Ne razumijem, Edheme.

      - Pa evo: pobijedi li antanta, riješit će se u srpskom duhu i – eto nam Srba preko Drine; dobiju li rat centralne sile, ove naše, riješit će se u hrvatskom duhu i – eto nam Hrvata preko Une. A morebit se i dogovore pa dođu zajedno te nam podijele Bosnu.

      - A nama Bošnjacima, muslimanima - upitao je - šta ostaje nama?

      - He - gorko se osmjehnuo gimnazijalac - to treba pitati njih!

      S momkom se rastao s burom u glavi. Njegove riječi su ga pogodile jače od svih koje je do tog trena slušao. Mladić je došao iz škole, iz šehera, gdje se više zna. Ova novost mu je

došla i umjesto odgovora što ga je bio očekivao od svog komandanta kad ga je pitao zašto ljudi toliko spominju stvaranje jugoslovenske države. «Čuvaj glavu, kaplare», kazao je kapetan, «to je sada najvažnije». Do ovoga časa mislio je samo na kuću, čeznuo da joj se vrati, ne hajući ni za ratnu slavu ni za zemaljskog cara. Sad, ako je carevina u raspadanju, šta će biti i sa samom kućom? Kuća od države je neodvojiva. Ova carevina, mada je ćafirska, poštovala je njegovu imovinu i vjeru, a hoće li to činiti država koja dođe? Jugoslovensko pitanje... ujedinjenje... nova država... drugi poredak... drukčija vlast... drukčija práva... jednaka za sve ili?... Zemlja? Čiji će je plug orati?...

      Izlazeći nije pazio kako ide pa se sudarao s ranjenicima i osobljem, spoticao se i na svakom koraku izvinjavao.

      U jedan mah mu se učinilo poznato lice rekovalescenta sa štakama koji je stajao izdvojen, odsutno zagledan nekud van ovog prostora. Krenuo je korak-dva prema njemu i – poznao ga. Ahmet-beg Muratbegović, njegov zet! U pidžami, među štakama, izgledao je niži i sitniji a kosa mu, na smršaloj glavi, bješe se prorijedila i posivila. Jedini siguran znak da je to on, bile su oči, jednako krupne i s puno mraka u sebi.

      Ahmet-beg Muratbegović je služio u Drugoj bosanskohercegovačkoj regimenti, banjalučkoj, i sve godine rata proveo je na ratištima zapadnog fronta, ne odmičući se od položaja van Soče, Dolomita, Monte Melette, Rombona, Monte Grappa... i sada Piave. Ranjen je u posljednjoj bici na Montellu, gdje mu je geler razbio čašicu koljena. Operisali su ga, sad je dobro, ali će ostati hrom pošto mu je ranjena noga ostala kraća. Za koji dan će ga demobilisati i poslati kući.

      - Znade li Umihana za to?- upitao je Adem-beg.

      - Ne zna. Ne vjerujem da joj je puno stalo da zna kako mi je.

      - Griješiš, Ahmet-beže. Ona ti je žena. Znadem svoju sestru. Nije bez srca.

      - Jah, ali sam se prema njoj odnosio hladno. Nisam zaslužio njenu pažnju.

      - Ne mislim tako. Morebit se niste uvijek slagali, ali ste oboje ozbiljni pa znate kako se ide dalje.

      - Stojimo pred talakom - podsjeti ga Ahmet-beg.

      - Stoji to, nu to ne mora biti kraj. Ja sam doživio veći belaj od tebe pa ne gledam na ženu tako crno. Da mi je bogdo rahmetli Hajrija živa, znao bih da mi čuva i miluje djecu pa me briga ne bi ovoliko razdirala. Ako insan išćili, more biti zadovoljan, samo se mora postarati za to. Ne mislim da maćeha, ma kakva žena bila, more djeci biti bolja od matere.

      - Kako si prošao sve ove godine? - skrenuo je razgovor Ahmet-beg Muratbegović.

      - Hm - odgovorio je Adem-beg Begović - ratnik ratnika ne treba ptitati kako mu je. Možda jedino to ima li u sebi još nade.

      - Imaš li je? - upitao je Ahmet-beg.

      - Imam, šućur - odgovorio je Adem-beg.

      - Ti si onda sretan čovjek - rekao mu je zet, čije lice se smrklo kao u čovjeka koji pokazuje zavist. Potom je pogled svrnuo i usmjerio ga kroz prozor. Zašutio je pa dodao: - Zbilja, sretan čovjek...

      Već trećeg dana nakon posjete ovoj bolnici Adem-beg se iznenadi kad u Annese stiže mladi Edhem Smailbegović. Nije ga očekivao tako brzo, ali iznenađenje izostade kad mu mladić šapnu: »Vidjeli da povređujem rane pa me odmah otpremili u trupu». Ne prođe opet više od nekoliko dana kad je momak ponovo prišao Adem-begu. «Beže, šta još čekamo? Izvucimo se i hajdemo u zeleni kader. Sačekajmo kraj rata tamo. Ovdje je sve propalo». «Ne merem», kratko je kazao beg. «Zašto?» «Zato što ne bih više bio sin rahmetli Džafer-bega Begovića. Nikad se niko od mojih starih nije sklanjao s bojnog polja, bez obzira za koga se i zašto borio».

                                                                        *

      I Treća regimenta je izgubila puno; čak dvije trećine svog sastava, ali je sa preostalom snagom, sa po četrdeset boraca u četama, odolijevala napadima i branila svoj položaj. No, četvrtog dana, bješe 28. oktobar popodne, i ona, mada nesavladana, dobi zapovijest da se više ne bori. Četvrtom bataljonu je to prenio komandant Matanović, oficir koga su svi najviše cijenili. On je vojnicima pojasnio zapovijest: dalji otpor je uzaludan! Francuzi su preko položaja, koje ugarski vojnici nisu više branili, došli našoj regimenti za leđa te je tako okružili. Da je ne bi sasvim uništili, ponudili su joj predaju. To je kratko i jasno kazao komandant. Istina je ratnike pogodila kao udar groma. Gorčinu niko nije mogao podnijeti. Matanović – pa pristaje na predaju?! Matanović – zarobljenik!? Nemoguće! Oficir koji ih godinama uči samo kako se napreduje i pobjeđuje i koji je uvijek pred svima u boju, sad prvi pada pred neprijateljem!» Stabsfeld-webel Huseinović, stari ratnik iz Tuzle, iskorači pred komandanta, salutira, pa će odlučno: «Gospodine kapetane, zar ste izgubili vjeru u nas? Ne upućujte nas na ratnu sramotu. Mi se smrti ne bojimo!» «Istinu zbori, gospodine kapetane», zaori se u stroju. Kapetan će na to: «Vjerujem vam, momci. I više od toga: volim vas! Borili smo se i jurišali sve dok je bilo smisla. Sad ga više nema. Ratna sreća je prešla drugome. A nije nečasno priznati pobjedu boljem».

      Jedan po jedan skidali su oružje sa sebe i zajedno s municijom odlagali na gomile te se oslobađali opreme i lišavali ratničkog dostojanstva krijući oči da im drugi ne vide suze. Vrhunac poniženja doživjeli su kad ih je, goloruke i nemoćne, okružila francuska jedinica s uperenim puškama čije cijevi su im francuski vojnici gurali pod nos, cerili im se u lice i kundacima požurivali da idu pred njima. Francuski oficir je pomno pratio kako teče razoružavanje i predaja. Kad je kapetan Matanović otkopčao svoj opasač sa sabljom, Francuz ga je htio zadržati. «Vi ste komandant, gospodine», rekao je, «ako želite, možete zadržati ličnu opremu». «Ne budite cinični, gospodine majore», hladno je odgovorio kapetan. Odložio je sve sa sebe, osim ratnih odlikovanja, i pridružio se svojim drugovima.

      Na svom putu u zarobljeništvo kolona je rasla jer su joj se dodavali dijelovi ostalih razoružanih austrougarskih jedinica pa je na kraju, nakon petog dana, trupa brojala više od četiri hiljade vojnika i oficira. Zarobljenici su sami prtili i nosili svoje ranjenike. Bez vode i hrane, marširali su na izmaku snaga sve do Vićence, putem dugim sedamdeset kilometara, a odatle otpremljena u Francusku.

      Pet dana kasnije, trećeg novembra, u Padovi su predstavnici Habsburške monarhije potpisali kapitulaciju.

      Na frontove svjetskog rata spustila se tišina.

                                                *

      Jedini prijatan razgovor vodio je  Ademaga s mladim Hamzalijom Ajanovićem, Ali-begovim sinom iz Raduše, i ašikom svoje kćeri. Momak je demobilisan, tek stigao iz Budimpešte i zaželio je da prvo njega posjeti. Obrazovan i dobro informisan, donio mu je pregršt novina o kojima se ovdje samo napola šuškalo. Začudo, momak je bio pun poleta i životne radosti te je ostavio utisak da je na brodu koji sasvim mirno plovi. »Tačno je, gospodine Ademaga», govorio je, «da se svijet prevrnuo i da će se morati drukčije raditi. Revolucije su neminovne, da li socijalistička, kao što je ruska, Oktobarska, ili buržoaska, kao što je sada ova njemačka ili neka druga... tek one niču i promjene trebaju»... «Na bolje ili na gore», prekide ga Ademaga, «to mi recite?» «Pokazat će vrijeme», momak izbježe direktan odgovor, «naše je da u to vrijeme uđemo što spremniji. Ne smijemo dozvoliti da kroz dvadeseti vijek samo statiramo. Mi već uveliko radimo na osnutku Jugoslovenske muslimanske organizacije i ona će se, ako Bog da, roditi vrlo brzo, najkasnije u februaru iduće godine. Parlament nove države, kao ni vlada, neće biti bez nas». «Ulazite li, Hamzalija, u tu organizaciju s ciljevima koje ima i onaj Sarajlija, doktor Mehmed Spaho? On se posvuda razmeće izjavama kako naša intelegencija te narod u cjelini, uviđa da nam je jedini izlaz u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca». «U suštini da», odgovorio je student, «jer moramo imati jedinstvenu organizaciju. Ali ako nazrem njegov put na istok, suprostavit ću se pošto mi na pamet ne pada da slabim naše hrvatsko krilo». Ademaga je zadovoljno kimnuo glavom a onda je nastavio s novom mišlju: «Hoće li novi državnici provesti poštenu agrarnu reformu?» «Tu, očito, nećemo puno uspjeti, u manjini smo.

Na drugoj strani je oko sto hiljada kme-tovskih porodica koje su potpuno ili djelimično još u istom položaju. Za njih će nova država učiniti sve što može. Svjesni toga, kmetovi već prisvajaju naša selišta, neki čak i begluke. Moj babo s pendžera vidi šta mu je ostalo. Gleda, a već je mrtav! Bit će zlo ako im to nova vlast ozakoni. Ostaje nam nadati se da ćemo dobiti makar neku pravičnu naknadu».

                                                *

      Pored ove posjete mladi beg Ajanović je imao još jedan susret – s Nasihom. S njom se sastao u njenoj bašči, gdje ga je čekala među ogoljelim drvećem, okružena tišinom i opalim žutim lišćem na blijedom jesenjem suncu. U ove dvije godine, koliko je momak proveo u vojsci, ona se izvila i stasala u svoj svojoj punoći. Sada je visoka, vitka djevojka, s licem koje u punoj mjeri izražava svu njenu čednu ljepotu, sretnu mladost i tihu narav. Slobodno i široko gleda krupnim mrkim očima i otkrivena stoji ne skrivajući svoje crne guste kose savijene u povez na potiljku, ispod koga se širi velika svilena mašna u vidu razvijenih leptirovih krila. Pogled joj je začinjen zadovoljnim diskretnim smiješkom. Da je prostor oko nje još prazniji i siromašniji nego što jeste, to se ne bi opažalo jer je ona svojim živim prisustvom i ljupkim izgledom zasjenila baščensku prazninu i prostorno siromaštvo.

      Mladi su se gledali neko vrijeme očima koje jednako zrače ljubavlju i koje bi se, da mogu, rado utopile jedne u druge.nDosad su pisma prenosila njihove misli i osjećanja, a ovo je trenutak kada je sve prepušteno očima.

      - Imam dvije velike želje, Nasiha - rekao je momak - i obje se tiču moje sreće. Samo, nisam siguran da će se ostvariti pošto su spojene, proizilaze jedna iz druge.

      - Tiču li se i mene? - upita djevojka.

      - Da, obje - odgovorio je.

      - Reci ih, želim ih čuti - djevojka će nježno, osjetivši dragost i ljepotu njegove sumnje.

      - Prva želja je da se udaš za mene; druga je da se vjenčamo kroz dvije godine jer treba da završim studije u Zagrebu.

      Djevojka je ušutila i na čas sklonila oči s njega. To ga je taklo.

      - Znao sam da mnogo tražim - kazao je potom. - Ipak, rekao sam, jer sam vjerovao da me voliš. Govorila si to u svakom svom pismu.

      - Volim te, Hamzalija - kazala je ona i vratila oči na njegove. - Zbog tebe nisam nikad s drugim ašikovala. Ali dvije budimpeštanske godine nisu isto što i dvije zagrebačke.

      - Po čemu, ne razumijem?

      - Od Mađarica su te «čuvale» hiljade pušaka, a od Hrvatica neće ni jedna.

      - Oh, Nasiha - odahnuo je momak - od njih, i od svih drugih, čuvat ćeš me ti! Zalog je moja riječ, koju stavljam iznad života. Hoćeš li primiti moj prsten?

      Izvadio je iz džepa malu baršunastu kutiju i otvorio je, odakle je zasjala blaga, nježna svjetlost.

                                                *

      U Maloj Bukovici, na imanju Džafer-bega Begovića, vladala je ista nervoza i briga kao i drugdje, čak i veća, jer se općem hâlu pridružila vijest o nesretnoj sudbini Adem-begovoj. Odrasli su nijemo gledali u njegovu djecu, troje malih jetima, koji, valjda gled odraslih, nisu plakali, što se njihovoj strini Paše-hanumi činilo jednako žalosnim i griješnim. «Kako će pamtiti svog babu ako ne plaču za njim?» uzdahnula je pred mužem. «Ne mogu plakati jer ga nisu ni poznavali», kazao je Džafer-beg, «bjehu premalehni kad je odlazio u rat». «Govorili smo im o njemu, učili ih da mu se nadaju i da ga čekaju», dodala je Paše-hanuma. «Jah, i slagali im!» završio je beg.

      Paše-hanuma je ljetos rodila peto dijete – sina Derviša – i, sa troje djeverove djece, imala je punu glavu brige. Jedna sluškinja nije mogla paziti djecu, spremati hranu i raditi kuću pa je najmljena još jedna, sirotica Mejra, kojoj je mati umrla od sušice a otac se vratio iz rata kao potpuni đuturum. Sva briga o njemu i njegovih šestero djece pala je na četrnaestogodišnju djevojčicu.

      Vrhunac sveopće krize i duševnog nemira nastupio je onog časa kad se u muškoj avliji pojavila grupa seljaka, kmetova iz prekobosanskih sela, i zatražila da se vidi s begom i s begovicom. Džafer-beg je osjetio poruku takvog zahtjeva pa je pred seljake izašao sam. «Ja sam glava kuće», rekao je ljudima, «recite meni šta hoćete». Jedan od njih, mrk i bradat, izađe iz grupe, zauze borben stav, i gledajući bega u lice oštro reče: «Kaži svojoj ΄anumi da je dosad bila naša gospodarica, ali da više nije. Zemlja preko Bosne je naša. ΄Anuma je ionako nikad očima nije vidjela. Nek΄ ne misli više na nju a ako smatra da smo joj štogod dužni, nek΄ zaboravi». Drugi kmet ga dopuni: »Imaš li štogod reći, beže?» Džafer-beg se ne pomjeri i ostade hladan. «Takvim kao vi, nejmam». «Pravo kaza, beže», odobri kmet. «Razuman si i pametan čovjek».

      Potom odoše.

                                                *

      Ahmet-beg Muratbegović se vraćao kući bez najave. Učinio je to iz lične sujete jer ga je ispunjavala neka bolna vrelina i jer je strepio od pomisli kako će ga dočekati porodica i prijatelji, koji će ga vidjeti drukčijeg nego što ga znaju. Zazirao je od njihove samilosti kad ga vide ovako hromog, sa invalidskim štapom, on se spremio da se brani od nje, odlučan da unaprijed odbaci svaku utjehu ma od koga dolazila. Zna da nije više onaj naočiti, snažni čovjek, već ljudska krhotina koja je izgubila bivši ugled. On je sada samo sjena cjelovitog ljudskog bića, a koje je dosad tako puno vrijedilo. Namučen dugim ratničkim životom, ogrubio preko mjere i potčinjen nerazumljivom uzbuđenju savjesti, jasno je osjećao kako je izgubio svoju pravu ličnost. Naoko je izgledao nepokolebljivo miran i još dovoljno mudar i ponosan da svoje uzbuđenje pokaže, ali nije bio kader da stiša buru koja se razmahala u njemu. Vraćao se pod nepomućenom svježinom turobnih utisaka noseći krvave tragove uspomena i sav se grčio u misli o pojavi ništavnosti i izgubljenosti. Nikada se nije osjećao ovako slabim, osamljenim i siromašnim.

      Pošto je pred kućom u Jakešu sišao s fijakera pomažući se štapom, zastao je u avliji pred reakcijom svojih ukućana. Istrčali su pred njeg kao na krilima, međutim, ta radost se u trenu pretvorila u neugodno iznenađenje. Svi su naglo zastali, kao da su se prevarili u pristigloj osobi. Čak i djeca. Njegovo lice im jeste poznato, ali ono bješe odviše hladno, tmurno i neprijazno. Gledao ih je s naporom. Svo se skupilo u jeziv grč. U svakoj prilici kad se vraćao s puta, mali Halil bi se zatrčao i uskočio mu u naručje, a sad se uzdržao. Dijete je u trenu vidjelo da je to nemoguće. Gledalo je u njegove ruke, koje nisu slobodne, i u noge, koje nisu sigurne. Ko zna šta je mališan na njemu još vidio! Dječak je zbunjeno stajao, zatim se okrenuo i pogledao majku. Umihana je također stajala. Uz njene noge su se privile obje djevojčice. Sluškinje su gledale čas njega čas begovicu, očekujući valjda šta će im se zapovijediti. Jedino je stari Huso, kućni domar, spor i miran kao što je uvijek, bez imalo uzbuđenja produžio naprijed, načinio temena pred begom pa produžio da mu iz fijakera iznese stvari.

      Iznenađenje nije omelo Umihanu da pokaže svoju dobru volju i priđe mužu te mu kaže ono što je zaista u tom času osjećala.

      - Bujrum, Ahmet-beže. Dobro došao kući.

      I riječ djeci: - Poljubite babi ruku pa ga pustite da se odmori. Pričat će s vama docnije.

      Možda beg od dočeka nije više ni očekivao, ali svakako nije ono što će se potom dogoditi. Djeca su istog časa, na njegove oči, saletjela starog Husu da ih vodi u šumu gledati vjeverice. Begu je zaigrala jabučica pod grlom. Prigušio je u sebi

posljednju kap zadovoljstva što se vratio kući. Doživio je potpuno nepoznat utisak, nakon čega je progovorio tamnim i dubokim glasom:

      - Ne haju za me. Nisu me ni zehre poželili.

      - Bili su nespremni - kazala je Umihana - pa se nisu snašli.Vaktom će se naviknuti na tebe.

      - Neće, jer si ih već dobro naučila kako da vole oca.

      - Ono što sam im govorila o tebi, bilo je samo priča. Iz dana u dan ista priča. Ona im nije mogla nadomjestiti tebe. A tako dugo te nije bilo.

      - Zašto makar ti ne upita što sam ovakav?

      - Da si htio, već bih znala. Sve svoje misli i nakane držiš samo za sebe.

      - Gori sam, misliš, nego što sam prije bio?

      - Nisam to rekla.

      - A je li ti svejedno?

      - Nije, bezbeli. Žao mi je što si patio, što ti belćim ni sad nije dobro. Žao mi je i to što nisi dao da to pokažem. Uzmakla sam pred tvojom voljom i zato sam ovakva, naizgled mirna i bez

srca.

      - Jah... bez srca - ponovio je za sebe, pa dodao: - Onih koji su me voljeli, nejma više, preselili su.

      A onda opet pitanje njoj: - Morem li do neko doba koristiti onu staru sobu na čardaku?

      - Kakvo pitanje, Ahmet-beže, postavljaš u svojoj kući?

      - Znadem kakvo. Ovo je tvoja kuća.

      - Ali Ahmet-beže...

      - Neću da čujem - prekide je - znadem šta je moje a šta tvoje. Njoj srce još jače zakuca, ali sačuva mir.

      - Išćiliš li izabrati i poslugu? - upita ga.

      - Huso... bit će mi dovoljan samo Huso. Treba mi on... i mir. Treba mi puno, puno mira.

      Nedugo zatim Umihani stiže haber da joj je na frontu poginuo brat Adem-beg.