Odrastajući u Sarajevu, uvijek sam imao samo dvije opcije. Navijati za „Sarajevo“ ili za „Željezničar“, reprezentacija se podrazumijevala. Jedan ljetni raspust na igralištu ukazao se dječak iz Mostara – Ivan. Kada smo započeli dječija prepucavanja u vezi s fudbalskim klubovima, Ivan nam je rekao da se bez razloga raspravljamo. „'Dinamo' je jači i od 'Sarajeva' i od 'Želje'!“ Naivno smo ga upitali: „Ivane, kakve ti veze imaš s 'Dinamom'?“ Odgovor na to pitanje ne znam ni danas, vjerovatno je bila u pitanju šahovnica koja je povezivala Ivanove roditelje i grb slavnog zagrebačkog kluba.
Ivana nisam vidio desetak godina, vjerovatno je presretan zbog loših rezultata reprezentacije Bosne i Hercegovine, slavi i veliča „Zrinjski“. Ne jer voli taj klub. Slavi i veliča „Zrinjski“ zbog prefiksa Hrvatski športski klub.
Dovoljno je prošetati Istočnim Sarajevom, Fočom, Bijeljinom. Više je dresova reprezentacije Srbije, „Crvene zvezde“ i „Partizana“ nego bilo kojih drugih. Navijači „Borca“, „Širokog Brijega“ i ostalih nacionalistički orijentisanih klubova nemaju nikakvu poveznicu niti familijarnu tradiciju s tim klubovima. Prilika da na jedan dan u sedmici budu veliki Srbi i veliki Hrvati jeste nešto što se ne odbija, pa tako najveće posjete njihovi stadioni bilježe kada gostuju sarajevski velikani.
Najbolji primjer bio bi predsjednik HDZ-a Dragan Čović, prije rata istaknuti član „Veležovih“ najvatrenijih navijača, dok danas sa šalom „Zrinjskog“ prati utakmice tog kluba.
Najveća količina licemjerstva može se vidjeti među premijerligaškim fudbalerima, roditeljima igrača i njihovim klubovima. Bez obzira na to što mrze zemlju u kojoj nastupaju i čiji pasoš nose, kada uvide da nisu dovoljno dobri za njihove svete dresove, počne im odgovarati i onaj Bosne i Hercegovine. Pa se tako „Borac“ pohvali svim svojim reprezentativcima. Njihov predsjednik Milan Tegeltija, od dolaska na tu poziciju, jedva da je sastavio rečenicu u kojoj ne spominje grad Sarajevo u negativnom kontekstu.
„Zrinjski“ i „Borac“ nisu prvaci radi sebe, nisu osvojili nijedan trofej radi svojih navijača i imena kluba, osvojili su ih da ih ne bi osvojili „Velež“, „Sarajevo“ i „Željezničar“. Kompletan budžet, mešetarenje sa sudijama, predsjednikom saveza Vicom Zeljkovićem, nećakom Milorada Dodika i ostalim mrziteljima Bosne i Hercegovine, svodi se na samo jedno. „Da budemo mi, a ne Bošnjaci.“
Notorna je činjenica da 99 posto navijača Bosne i Hercegovine sadržava bošnjački narod. Notorna je činjenica da samo bošnjački reprezentativci zaista žele biti tu zbog svoje države, a ne zbog drugih interesa. Notorna je činjenica da Bosna i Hercegovina igra u bilo kojem gradu gdje pučanstvo nije većinski bošnjačko, da bi ih moralo u toku utakmice osiguravati nekoliko hiljada specijalaca. Džekina, Šehićeva ili Pjanićeva glava bile bi glavne mete kamenica iz publike. Kako bismo objasnili svijetu da na našoj domaćoj utakmici protiv Gibraltara ili San Marina pored terena moraju stajati specijalci s puškama da nam neko ne bi ubio kapitena, idola nacije.
Nedavno je u Doboju uhapšen navijač Bosne i Hercegovine zbog isticanja zastave Republike Bosne i Hercegovine, one sa zlatnim ljiljanima. Jasno je da ta zastava provocira sve one koji su htjeli ubiti svakog ko je tu zastavu smatrao svojom, ali količina represije prema Bošnjacima sve više uzima maha u navodnom „miru“. Pa se tako ne smije više ni navijati za Bosnu i Hercegovinu u manjem entitetu.
Da smo najlošiji na svijetu, moramo navijati više nego ikad, i za svoje lokalne klubove i za reprezentaciju. U tzv. miru nikad nam nije bilo teže, a jedan od simptoma našeg urušavanja jeste i to što se aktuelna vlast nametnuta Bošnjacima libi navijati za reprezentaciju, bit će da ne bi uvrijedili svoje partnere u rušenju ove države – Dodika i Čovića.
Živio nama Edin Džeko, živjeli nam Jusuf Nurkić, Džanan Musa, Ibrahim Šehić, Miralem Pjanić i svi ostali Bošnjaci u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, protiv kojih navija pola njihove države.
U tom duhu, čestitke Dennisu Schröderu, Franzu i Moritzu Wagneru, selektoru Gordonu Herbertu, svim košarkašima, članovima stručnog štaba i uposlenicima Košarkaškog saveza Njemačke. Hvala vam što nismo morali gledati još jedno četničko orgijanje i maltretiranje Bošnjaka na ulicama Rs-a, kakvi se uobičajeno dešavaju poslije srpskih sportskih uspjeha.
