Delikatnost nacionalnog izjašnjavanja Bošnjaka, pogotovo u prilikama nezdravih međunacionalnih odnosa, dovodila je do slučajeva da su se u istoj porodici pojedinci različito opredjeljivali. Nisu bili rijetki slučajevi da je npr. jedan brat bilježen kao Hrvat, drugi kao Srbin, a treći se „držao po strani“. To je bio slučaj i s veličajnim bošnjačkim političarem dr. Mehmedom Spahom, za kojega se neprovjereno tvrdilo da se u studentskim danima poprilično identitetarno „šizofreno“ deklarirao kao Srbin i da je svoj jezik zvao hrvatskim. No, ono što se sigurno zna oko Spahe jeste da je u svojem političkom djelovanju odbacivao srpsku i hrvatsku identifikaciju.
Među mnoštvom primjera nacionalnih konfuzija među Bošnjacima za ovu priliku da istaknemo onaj lijevo orijentisanog studenta prava u Beogradu Ibrahima Filipovića iz Ključa. Slučaj se bilježi oko 1927. godine kada se ovaj student u dokumentima deklarisao kao Slovenac. Bio je to revolt atmosferom u kojoj su se Srbi i Hrvati otimali oko muslimana, pa je Filipović odlučio da bude Slovenac, da bi na kraju kao takav i preselio 1928. godine. Interesantno je i to da je popisna statistika 1953. registrirala 105 Slovenaca islamske vjere u Bosni i Hercegovini, a vjeruje se da su svih 105 iskazivali isti revolt kao i Filipović.
Posebno je i dan-danas otvoreno pitanje što je pojedince motivisalo da su usvajali nacionalne ideologije koje u tradiciji Bošnjaka nemaju svoje opravdanje i izvor. Prema dr. Muhamedu Hadžijahiću, koji se meritorno bavio genezom nacionalnog pitanja Bošnjaka, motivi su bili različiti.
On je smatrao da opredjeljivanjem pojedinaca često se izražavala težnja za izvjesnim prilagođavanjem postojećoj vlasti upravo saglasno onoj latinskoj poslovici „čiji teritorij njegova i vjera“. Vjerojatno bi i sam Hadžijahić bio zatečen nemarnošću i slijepim nesnalaženjem dijela današnjih bošnjčkih intelektualaca koji suludo pokušavaju nametnuti nacionalnu pripadnost „Bosanci“ za nacije Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.
Na koncu, kojoj se to vlasti umiluju u demokratskoj Bosni i Hercegovini i to nakon što su Bošnjaci vratili svoje historijski ime i supostoje s ostala dva konstitutivna naroda kao ustavna kategorija. Nažalost, stoji da vjerojatno ništa nisu ni čitali, zasigurno ne dr. Hadžijahijahića koji je još 1974. jasno dao historijsku genezu zabluda Bošnjaka te uputio na smjer kojim treba ići. Dakle, ako za Hadžijahićem kasne punih 50 godina, koliko tek onda kasne u razumijevanju vlastitog identiteta naspram Srba i Hrvata koje bi danas uvjeravali da su nacionalni Bosanci.
Da posjetimo na 1920. godinu kada glasilo Spahine JMO „Pravda“ u članku „Jesmo li Srbi ili Hrvati“ (god. II, br. 133 od 30. XII 1920) pisala o tadašnjim dvojbama koje su u današnje vrijeme posve nepotrebne i suvišne:
„U našoj štampi ćutimo, gdje svakim danom i svakim novim napisanim retkom rastu ti oprečni nacionalizmi. Mi muslimani Bosne i Hercegovine ne osjećamo u sebi ni jednog ni drugog nacionalizma, mi nećemo da proširujemo oko sebe ni svoje vjere ni svojih običaja, ni svoga imena, i tako bismo najrade ostali u tom sudaru nacionalizama po strani, jer ta borba ne može nikome dobra donijeti, ali nas je sudba bacila baš među dva neprijateljska tabora. Među dvije vatre ne možemo stajati obješenih ruku. Dakle, da se priključimo jednoj strani? Ali prije odgovora na to treba postaviti pitanje: Možemo li mi mislim ovdje sada vodstvo muslimana, našu organizaciju okrenuti i povesti muslimane onamo, kuda bismo htjeli? Ovisi li to o nama? Bolje je, postavićemo ovako to pitanje: Možemo li mi pustiti u naše mase one iste struje koje nose hrvatski i srpski nacionalizam? Činioci koji danas imaju najjačeg udjela pri stvaranju narodnosti nisu više vjera ni jezik nego ekonomski i socijalni odnošaji. Uopće materijalna kultura. Ako muslimani uvide da za njih postoji ista mogućnost ekonomskog razvitka, da mogu uživati istu materijalnu kulturu kao i Srbi, to će njih ta okolnost bezuvjetno i sigurno opredijeliti za srpsku narodnost. A ako oni budu i dalje opažali, kao što je to do danas bilo, da je potpuno nejednaka mogućnost ekonomskog razvitka i da se po toj nejednakosti izjednačuju s Hrvatima, to će njih ta okolnost i dalje opredjeljivati za hrvatsku narodnost. Država naša, čiji su organi u ogromnoj većini nosioci pravoslavnog srpstva može biti samo negativan činioc stvaranja srpske narodnosti u našim masama, tj. može da stvara u našim masama samo hrvatsku narodnost.“
Hadžijahić je objašnjavao da je utjecaj državne vlasti i s time povezano prilagođavanje znatnijeg broja muslimana dominantnom srpskom kursu osjetio se jače istom za vrijeme šestojanuarskog režima, koji je putem kulturnog društva „Gajret“ i na druge načine vršio nacionalizovanje muslimana u srpskom smislu (nezavisno od zvanično proklamovanog tobože jugoslavenskog nacionalnog kursa).
Nadalje, uzimalo se da je majoritet Srba ili Hrvata u pojedinom kraju bio od odlučne važnosti za opredjeljivanje u srpskom odnosno hrvatskom smislu, što je, međutim, diskutabilno jer je Hadžijahić analizirao nacionalnu orijentaciju izvjesnih muslimanskih javnih radnika prije rata, pa je naveo da bi se mogla postaviti gotovo obrnuta teza: u sredini u kojoj je prevladavalo srpsko stanovništvo opredjeljivanje je bilo više u pravcu hrvatske orijentacije, a u sredini s prevladavajući hrvatskim stanovništvom jače su bili zastupljeni Srbi muslimani. Dakle, identificirali su se na način da su tražili razliku, a ne istovjetnost. Stoga, u današnje vrijeme posve je nejasno šta traže bošnjački intelektualci koji pokušavaju uvjeriti Srbe i Hrvate da su Bosanci?
Mogu ih jedino natjerati da budu još veći Srbi i Hrvati jer ih izlažu osjećaju „unitarne bošnjačke Bosne“. Teško da bi se Ante i Jovan pritom mnogli izjasniti kao Janezi. Biti Slovencem muslimanom i dalje ostaje samo specifični oblik bošnjačkog revolta iz vremena kada su ih uvjeravali da su Srbi ili Hrvati. Ipak, da pitate Srbe i Hrvate prije bi bili Slovenci bogumili nego "Bosanci". I to bi bili samo zato da istaknu revolt i razliku, baš kao što su to radili i Bošnjaci kada su ih uvjeravali da su ono što nisu i što ne osjećaju kao svoj identitet.
