U podugom nizu bespotrebno uklonjenih starih krajiško-bosanskih džamija rijetki su primjeri onih koje su uspjele izbjeći sličnu sudbinu. Razlog očuvanju takvih džamija mogao bi se tražiti u snazi njihove ljepote kojom su privlačile pažnju institucija nadležnih za očuvanje, ili pak u svijesti pojedinaca iz neposredne blizine koji su se bezrezervno suprotstavljali svakom pokušaju njihova rušenja. U sve izraženijoj tromosti institucija postdejtonskog društva briga o očuvanju kulturnog naslijeđa uglavnom pada na istaknute pojedince, zavičajne entuzijaste i zaljubljenike u naslijeđe, te općenito na ljude širokog pogleda i otvorenog uma. Tako je bilo i sa starom džamijom u naselju Gnjilavac pored Cazina, koja je između ostalog najviše opstala zbog odlučnosti nekolicine savjesnih džematlija. Uslijed realne potrebe za većim i funkcionalnijim objektom, džemat je 2007. godine dobio novu džamiju, a ona stara i danas ponosno stoji u neposrednoj blizini. Iako je u građevinsko-arhitektonskom smislu džamija u prilično dobrom stanju, sve vrijeme ona čeka na ozbiljniju restauraciju unutrašnjosti. Tek tad, s postojećom vanjskom ljepotom, te naknadnim uređenjem i ukrašavanjem njenog enterijera, džamija bi zaokružila svoju arhitektonsku osobenost, dobila pravu funkciju, te se pozicionirala na turističku i kulturno-historijsku mapu najvrednijih sakralnih objekata krajiško-bosanske islamske arhitekture na području medžlisa i grada Cazina, ali i šire. 

Stara džamija u Gnjilavcu izgrađena je 1939. godine, a narodnu predaju o njenom proklanjavanju na dan kada je Hitlerova Njemačka napala Poljsku potvrđuje i pisanje Glasnika Islamske vjerske zajednice, u kojem se navodi da je svečanost otvora organizirana 1. septembra 1939. godine. Gradnja džamije trajala je dvije godine, a osnovna materijalna potpora njenom podizanju bili su mještani. Na osnovu sačuvane privatne arhivske građe poznato je da su u građevinskom odboru za izgradnju bili Ale Delalić, Bešo (Mahmuta) Durić, muhtar Hasan (Beše) Durić, mutevelija Murat (Zajima) Porobić, te imam Ibrahim ef. Rekić. Džamiju je zidao Osman Bajrić, a prema uputama Ale Omanovića. Prvobitno izgrađena kamena munara zbog problema s postepenim naginjanjem zamijenjena je novom 1972. godine, koju je podigao majstor iz Teslića uz pomoć Mustafe Mudže Durića, sina Halilova. Kamen za coknu i zidove volovskim kolima dovezen je s Projse i Skokova, a kamene ploče za mihrab iz Bihaća. Svečanošću otvorenja rukovodio je džematski imam Ibrahim ef. Rekić. Isti dan, u povodu navedenog događaja, organizirane su i velike konjske trke od Redžića do Gnjilavca na Badića barama, te tradicionalna krajiška obdulja, na kojoj je pobijedio Jusuf Redžić.  

ARHITEKTONSKI PRIKAZ DŽAMIJE  

Stara džamija na Gnjilavcu jedna je od najvjernijih preslika male krajiške seoske džamije s četverostrešnim krovom. Po svojoj arhitekturi i unutrašnjem uređenju, jedinstvena je u Bosni i Hercegovini. Riječ je o jednoprostornom objektu pravougaone osnove, dimenzija 8 x 13 metara, te unutrašnje visine do stropne konstrukcije od oko 6 metara. Objekt je u cijelosti zidan lomljenim kamenim ljucem s prosječnom debljinom zidova od oko 60 cm. Džamijski zidovi ožbukani su bijelim vapnom, osim mihraba s unutrašnje te podzida džamije i postolja munare, obruba vrata i prozorskih okvira, kao i ugaonih zidnih završetaka s vanjske strane. Džamija nema ulaznog trijema, a dvadesetak centimetara istureni zasvođeni kameni obrub iznad ulaznih vrata više se doima kao ukras nego što ima funkciju zaklona od kiše i snijega. Krov, koji je prekriven glinenim crijepom, obrubljen je limenim olucima i potkovan drvenom strehom. Munara je s desne strane ulaza i sastoji se od betonskog temelja, dvodijelnog kamenog postolja te betonskog nastavka na kojem se ističe otvorena šerefa, iznad nje kupola pokrivena limom te na samom vrhu alem s četiri jabuke. 

Iznad ulaza u džamiju nalaze se dva vrijedna natpisa, jedan izvana u zidnoj podlozi, a drugi iznutra, u drvetu. Po ulasku u džamiju desno je usko kameno stubište koje vodi na munaru te na mahfil koji zahvata gotovo trećinu džamijske površine. Mahfil je u cijelosti na ulaznoj strani i naslonjen je na tri bočna zida i dva drvena stuba. Iznad stubova je poprečna greda koja nosi ostatak konstrukcije i koja je prekrivena daskama i obložena lamperijom. Između dva stuba, te stubova i bočnih zidova, na mahfilu se ističu tri drvena svoda. Na spratu, s prednje strane, mahfil je uokviren jednoličnom drvenom tarabom visine oko pola metra. Stubovi mahfila, kao i šest manjih stubova na mimberu lijepog su oblika i skladnih završetaka. Lijeva strana minbera izrezbarena je i ukrašena različitim ručno rađenim bravurama. Strop mahfila i džamijski tavan obogaćeni su velikim brojem majstorskih kreacija, poput vješto oblikovanih drvenih hridi i obruba, izrezbarenih rozetni, floralnih i geometrijskih motiva, apstraktnih linija, kaligrafskih natpisa, do zvijezde petokrake koja dominira vrhom kupole. Elementi na mahfilu, tavanu i kupoli ofarbani su dominantno zelenom i plavom bojom, ali i različitim nijansama žute, crvene, narandžaste i smeđe boje. Za izradu navedenih ukrasa u drvetu, rezbarije i gravure zaslužan je lokalni tišljer iz naselja Stijena. Uz strop i kupolu, te minber i mahfil, bogatstvu džamijskog enterijera doprinosi i originalni džamijski mihrab s bogatim zidnim reljefom. Iznad centralnog dijela nalazi se jedna velika, a s dvije bočne strane dvije manje zidne levhe, koje su tek tri od ukupno sedam džamijskih zidnih levhi. Iako je u fazi trenutne restauracije u znatnoj mjeri promijenio boju, mihrab je još uvijek u koloritu i s vrlo zapaženim reljefnim dekoracijama.  

Unutrašnjost džamije osvjetljava sedam vertikalno izdužnih prozora, dva na prednjoj, dva na desnoj te tri na lijevoj strani od džamijskog ulaza. Drvena konstrukcija na svakom od prozora izdijeljena je u više od trideset prozorčića, različitih oblika i raznobojnog stakla. Za potrebe noćnog osvjetljenja džamija ima i dva lustera, a kao podsjećanje na period prije elektrifikacije džamije te na period Agresije, još se čuvaju šestokraki željezni svijećnjaci.  

Donji dio unutrašnjih džamijskih zidova, uključujući i prozorske pragove džamijske unutrašnjosti, obložen je lamperijom, dok je vanjski obrub prozora sa svih strana obložen lijepo tesanim kamenim plohama. Džamija je pokrivena četverovodnim krovom s crijepom. Krovna konstrukcija oslanja se na zidne završetke koji su blago nadneseni nad unutrašnjost džamije. U središtu džamije jeste drvena kupola koja se s pravougaonog drvenog stropa izdiže duboko u potkrovlje. 

PRIJEKO POTREBNA OBNOVA 

U džamijskom haremu još su sačuvani brojni primjerci starih krajiških nišana u bihacitu koje sve više potiskuju moderni nišani. Džamijski pod, koji je nekad bio prekriven drvetom i zastrt ćilimima i sedžadama, danas je nanovo izbetoniran i čeka na adekvatnu prostirku. Isto je i s unutrašnjim prostorom lijevo od ulaza, gdje je nekad bila smještena abdesthana, čija će obnova zahtijevati najveću posvećenost i osjećaj za usklađivanje s ostatkom džamije. Ako bi se ukazivalo na detalje koji strše i donekle narušavaju arhitektonsku vrijednost ove džamije, onda bi to bio betonski predulaz s ulaznim vratima kojima su za jedne od ranijih restauracija zamijenjena originalna masivna i bogato izrezbarena drvena vrata, potom nevješto izveden lamperijski potkov na mahfilu, te na koncu i montažni objekt izgrađen u neposrednoj okolini džamije, koji uz mnoge druge stambene ili poslovne objekte u ambijentalnom smislu narušavaju širu sliku džamije i njenog harema. Sve u svemu, zabrinjavajućim se doima i činjenica što se još institucionalno ništa ne poduzima na obnovi i revitalizaciji džamije. A proglašenje nacionalnim spomenikom bio bi tek prvi ozbiljan korak. 

Interes i brigu za staru džamiju na Gnjilvcu pokazuje i džematski imam Said ef. Toromanović, koji dolazi iz naselja Toromani i čije je djetinjstvo također vezano za jednu drugu staru džamiju: „Stara džamija u našem džematu, na Gnjilavcu, prije svega je sačuvana zahvaljujući džematliji Hasibu Mehiću, koji se najviše protivio pokušaju njenog rušenja i koji i danas najviše brine o njoj, mnoge stvari sam radi i finansira. Kako vrijeme prolazi, džematlije su sve više sretne što džamija nije srušena. A ne treba ni biti puno osviješten da bi se shvatilo da je ovo objekt koji zaslužuje očuvanje, zaštitu i restauraciju. Ovo je lična karta našeg džemata i bez nje ni nova džamija ne bi imala značaj koji ima. Mislim da je ovo jedina ovakva džamija u Krajini, a možda i šire. Koliko znam, ima samo jedna džamija s pomalo sličnom kombinacijom kupole i četverovodnog krova. To je džamija u džematu Kalata kod Prijedora, ali ona pripada modernom vremenu jer je izgrađena u poratnom periodu. Uglavnom, sve što se i danas može vidjeti u našoj džamiji autentično je i izvorno i sve je na neki način ručni rad. Vješti klesari klesali su kamen i zidali džamiju i munaru, najpoznatiji tišljer u kraju radio je stolarske radove, rezbariju i ukrase. Ima tu nekih detalja koji su malo prepravljeni, ali zanemarivo malo. Navedeni džematlija Mehić zamijenio je krov, stavio novi crijep, salio tlakove, ofarbao najveći dio unutrašnjosti, pritom možda neke stvari i nije uradio onako kako bi to uradila stručna lica. Ali i uz sve to njegov doprinos je nemjerljiv i džemat i zajednica mu se nikako ne mogu adekvatno zahvaliti. Nekoliko puta sam spominjao da moramo više raditi na boljoj medijskoj afirmaciji džamije, ali nije bilo efekta. Sad u odboru imamo mlađe ljude i vjerujem da će imati više razumijevanja za staru džamiju. Jer bez skretanja pažnje na njenu vrijednost, ljepotu i turistički potencijal koji posjeduje, kao i na potrebu njene obnove, nećemo puno postići. Svjestan sam da će za njenu obnovu trebati puno novca, ali valja krenuti, pa ako budemo znali šta hoćemo i kako da to uradimo, ubijeđen sam da će se i institucije uključiti.“ 

PROŠLOST I SADAŠNJOST DŽEMATA 

Džemat Gnjilavac smješten je pored regionalnog puta koji preko naselja Stijena povezuje Cazin i Bosansku Krupu. U njegov sastav ulaze naselja Gnjilavac centar, Akmadžići, Delalići, Lipovići, Badići, Durići, Porobići, Ikanovići, Dolići i dio Tatarevića. Prostire se na maloj površini, ali izrazito velike koncentracije ljudi i stambenih objekata. Sredinom pedesetih brojao je tek oko 80, krajem devedesetih oko 400, a danas oko 700 domaćinstava. Prema historijskim izvorima, prva džamija u naselju vezuje se za 1779. godinu, što bi se moglo smatrati i vremenom nastanka istoimenog džemata. Na osnovu usmene predaje s kraja 20. stoljeća, prije izgradnje današnje stare džamije postojala je i drvena džamija, na parceli koju je uvakufila izvjesna Ajka Karajković. Iz dostupnih historijskih izvora poznato je da su kao imami u ovom džematu do sad službovali: Husein ef. Silić, Bećir ef. Nadarević, Ibrahim ef. Rekić, Zuhdija ef. Imamović, Ibrahim ef. Mahmutović, Mustafa ef. Alešević iz Bužima, Muhamed ef. Redžić iz Zvornika, Refik ef. Crnkić iz Jezerskog te sadašnji imam Said ef. Toromanović. 

Od izgradnje i svečanog otvorenja nove džamije 2007. godine cjelokupan vjerski život džemata Gnjilavac prebačen je u novu džamiju. Po riječima imama Said-efendije, džemat u kojem službuje već četiri godine danas broji oko 950 članova. „Naš džemat jedan je od najaktivnijih džemata cazinskog medžlisa. Mektepsku pouku pohađa oko 82 djece i, po mom saznanju, taj broj nikad nije bio veći. Aktivan smo džemat tokom cijele godine. Izuzme li se period korone, svega nekoliko namaza sam sam klanjao u džamiji. Na sabahu obično bude 15-20 osoba, na jaciji pun saf, a uz ramazan i po tri safa. Ove godine smo cijeli ramazan imali noćni namaz, na svakom namazu sam učio po jedan džuz tako da sam do kraja ramazana, hvala Bogu, cijeli Kur'an uspio proučiti. Ono po čemu smo posebno poznati jeste veliki broj hadžija. Na džumi ili bajram-namazu nekad bude i po pola safa hadžija. A već duže vrijeme u našoj džamiji se uči ikrar-dova i iz nje sve hadžije Cazinskog medžlisa kreću na hadž, tako da se za nju često može čuti naziv Hadžijska džamija. U njoj su česte velike svečanosti, centralni mevludi, noćni namazi i hafiske dove. Kad sam prije četiri godine stigao u džemat, ukupili smo 4.200 KM zekata, a danas je ta suma iznad 12.500 KM. U navedenom periodu uspjeli smo prefarbati drvenu stolariju i fasadu, uraditi nove stepenice, prostrijeti nove tepihe i još nekoliko važnih poslova“, navodi Toromanović. 

U džematu Gnjilavac rođeno je nekoliko efendija, između ostalih četverica braće: Husein, Muharem, Mustafa i Muhamed Silić, potom Seadin ef. Badić, zatim svršenici medrese Mirza Durić, Kenan Porobić i još neki. Rahmetli Murat Badić, koji je smrtno stradao prilikom postavljanja kamena temeljca za džamiju Ferhadiju također je bio iz ovog džemata. O uglednim džematlijama imam Toromanović kaže: „S Gnjilavca je porijeklom i poznati univerzitetski profesor Rašid Durić, zatim ugledni profesori Alaga Topić i Mirsad Akmadžić kao i mnogi drugi ljekari, prosvjetari, te kulturni i društveni djelatnici. U ovom mandatu džemat ima i dva zastupnika, Irfana Durića u Parlamentu Federacije BiH te Emira Dautovića u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Jedan od najznačajnijih privrednika grada Cazina, nekadašnji vlasnik 'City Centra' rahmetli Asmir Durić bio je džematlija ovog džemata. Ne mogu nikad zaboraviti njegovu gestu kad sam došao u džemat i kad mi je prišao, predstavio se, dao broj telefona i rekao: ‘Efendija, šta god ti bude trebalo, slobodno zovi. Ne javim li se odmah, molim te, napiši mi poruku.’ I doista, u mnogim aktivnostima mi je bio vjetar u leđa.“ 

Po pitanju infrastrukturnih potreba, imam Toromanović smatra da je džemat Gnjilavac u potpunosti zaokružen i da preostaje obaveza za odgovornim upravljanjem i održavanjem džematske imovine, te da se u narednom periodu većinu energija treba usmjeriti na obnovu stare džamije, ali i rad s mladima. „Svojim statusom sam više nego zadovoljan. Inače, držim da i sam imam mora stalno raditi na popravljanju svoga položaja. A za to nisu dovoljne samo riječi, već konkretan rad i djela koje džematlije i zajednica vrlo brzo prepoznaju“, završava Said efendija Toromanović.