Priredio: Almir ZALIHIĆ

Najzad se sele i nikšićki Kuči. Varakali su se pune četiri godine između Hercegovine, Bosne i Sandžaka, nadajući se nekom iznenadnom čudu i povratku u Nikšić, na svoju babovinu. U povorci je bilo blizu stotinu i više duša, i biće da je ovo zadnji odlazak u Tursku, jer ljeto je na izmaku, a tamo kud su naumili, valja im stići prije zime. Tako su barem mislili, iako nijesu znali koliko im treba konaka do tamo, pošto još niko nije upamtio ime Karabak, koje je prvi pomenuo stari Jonuz Kuč. Nijesu znali ni kakve su zime ni ljeta tamo, jer njima, otkako su se raskućili, ljeto nije ni dolazilo. Znali su samo da tamo mora biti mnogo daleko, zato su u početku, sve češće, a poslije stalno govorili da idu do tame. Sve su potom mjerili i upoređivali s tom tamom, kao s neizvjesnom mogućnošću drugog života, na drugom svijetu. 

 Seobu nikšićkih Kuča ubrza iznenadno i mučko ubistvo njihovog plemenika Bajra Askova Ljuce, koji se bio zarekao da neće seliti iz Taslidže nikud, što zbog poodmaklih godina, što zbog svojih stotinu oka koje je trebalo nositi na tako dalek put. Ubi ga pop Zmajević, nasred čaršije, sleđa, jer Bajri Ljuci sprijeda dva oka nijesu smjela stati na put. Osvetio mu se za ćutek što ga je dobio poslije zauzeća Nikšića, kada je u jednoj kafani pop zapjevao jednu mnogo poznatu pjesmu uz gusle, mijenjajući i uzvrćući događaje u njoj, omalovažavajući ružeći nikšićke Turke, građane. Slušajući ga kako prekraja i dogoni tu pjesmu za svojim ćeifom, Bajro Ljuca ne izdrža, udari popa čibukom po čelu, govoreći mu da laže i da pjesma ne ide tako. Poslije su se tukli, dugo, pop Zmajević onim guslama, Bajro Ljuca čibukom, dok ga nije zalomio do šake. Najzad mu je oteo gusle i odlomio mu ih o glavu. 

 Sad se, evo, pop osvetio i Kuči to protumačiše kao znak da im više nema obnađivanja i čekanja, jer ništa nije bilo bolje, već gore iz dana u dan. Spremiše se na brzu ruku i krenuše istim putem kuda je posljednjih nekoliko godina otišao cijeli turski Nikšić. 

 

 Kad se ni poslije dugog i mučnog nagovaranja ne mogoše pogoditi ko da ide, a ko da se vrati, braća Jakub i Jašar odlučiše da bace šorak – pa šta kome padne u dio – neka mu bude. Mlađi, Jašar, izabra turu, Jakub zavrtje izlizani srebrenjak i, bacivši ga u vis, zaželi da se ispuni Jašarova želja. Nek sreća odluči – mislili su – iako nijesu znali gdje je sreća tome. Znali su samo da jedan mora da se vrati, a drugi da ide – to je sve. Tjerao ih je na to san što su ga usnili posljednje noći, prije odlaska na put u tursku zemlju, odakle su došli, iako ni u to nijesu bili presigurni, koliko što nijesu bili uvjereni da su oduvijek živjeli tamo gdje su rođeni. 

 Srebrenjak nije pao na zemlju, uzalud su braća buljila u nebo i biskala po travi, šireći krug i tamo gdje nije mogao da odleti. Ugrabila ga je nečija nevidljiva ruka gore, ili ga sakrila u travi, ali ga nema. A oni se nijesu mirili s tim da ga nema, htjeli su da to presudi umjesto njih, zato su čekali da padne s neba, ili se tumače nekim znakom pred njihovim zamreženim očima. Ne mogu i neće da odlučuju sami, treba im taj nevidljivi prst sudbine da im pokaže ko će na koju stranu. Zato gledaju u nebo i ne vide ništa do li užareni klobuk sunca oko kojeg se roji nebroj bijelih srebrenjaka, od kojih ni jedan ne pada dolje. 

 Božije bešare – mislili su dok su biskali slamku po slamku, vjerujući da su nebo i zemlja u nekom tajnom zaroku protiv njih. 

 San što ih primorava da se razdvoje, da se jedan vrati u Nikšić, s trećeg konaka, iz Taslidže – sanjali su u isto vrijeme, jer su se i probudili istoga časa, protrljali vrela i znojava čela, bečeći nezdravo jedan u drugoga, od jeze i straha koji ih je skopao za bojažljiva muhadžerska srca. Ostali su tako budni do zore, ne progovorivši ni jednu riječ. I, ustajući iz postelje, znali su da nije samo san, već Božiji znak u koji moraju vjerovati. 

 Jašar je sanjao povodnju, veliku i mutnu, kakvu nikad na javi nije vidio. Vidio je kako u nju propada Jakubova kuća i brat mu, Jakub, njegova žena Hatidža, sinovi Irfan, Hasan i Merdžan i kćeri Zuma i Fija. Tonu u vodu i izranjaju iz nje, za riječima neke pjesme koju ne pjeva ljudski glas, već ona voda. I on zna da je te riječi negdje čuo i da mu nijesu nepoznate. Ponavlja se to i traje kao dalga na moru, koja čas otkrije, a čas potopi kameno kube Jakubove kuće. 

 Jakub je sanjao kako gori Jašareva kuća u Nikšiću, kako Jašar, žena mu Rufija, sinovi Asim i Misin i kćeri Vildana i Ševala, zapaljene kose i haljine na sebi, pjevaju nešto što je od prije čuo, ali ne sluhom, već nekim naslijeđenim čulom, koje mu je donijelo taj glas i sliku, zaključavši ih zauhlom bravom neiskaza, da ih ne može ni zapamtiti, ni zaboraviti. 

 - Hvala Bogu da smo još živi i zdravo, a ovaj nam san valja dobro rastabiriti – promrmlja Jakub Jašaru na uho, probajući nesigurni glas u suhom grlu, da čuje samog sebe, ubijeđen da više ne može glasno izgovoriti ni jednu riječ. Čvrsto je vjerovao da je čitav njihov budući život sadržan u tom snu, ali to ne reče Jašaru, već stisnu nemirni jezik među zubima. 

 - Bojim se da će s nama biti kao u ovom snu – promuca Jašar riječi koje je Jakub zatajio od njega, vadeći zgrčenim prstima iz očiju mrtvog pauka sna. Htjede da povrati taj mukli šapat, ali ga brat prestriže strogim pogledom da ćuti o tome. 

 No, Jakub nije bio siguran je li te riječi izrekao on ili Jašar, zato još jače zagrize jezik, do bola. Znao je da su i njemu te iste riječi bile na jeziku. 

 Tek kad se malo povratiše od uzbuđenja i straha, znali su da su sanjali isti san, kao da ga još jednom preživljavaju na javi, no riječi iz onih pjesama nijesu se mogli sjetiti, iako su im titrale oko usta, kao nagrozdana strava koja se mora izreći. 

 - Strah je i mene, nemoj da misliš, ništa manje od tebe – reče Jakub, uzalud pokušavajući da se sjeti makar jedne riječi koju je u snu čuo. 

 - Znam šta misliš – odvrati Jašar poslije dužeg ćutanja u koje su potonuli, ne mogavši drukčije da ga potakne na priču. On je stariji, njegovo je da kaže prije i više. 

 - Ne mogu se sjetiti ničeg, iako ne mogu reći da ne znam – reče šapatom Jakub, odlažući tešku misao o neminovnom rastanku koji im se u snu predskazao. 

 Jašar oćuta odgovor, strahujući da ga nesmotrene riječi ne povedu krivim putem, zato Jakub morade da nastavi što je započeo: 

 - Krenuli smo zajedno, a više ne možemo tako! – ali to ispade kao da ne kazuje njemu, već sebi. 

 - Valja nam se razdvojiti, vidim - ne otrpi Jašar riječi koje je jedva držao za zubima, kao da izgovara nepriličnu i bogohulnu misao. - No, ne znam koji je put teži, da ja obrnem njime. Mlađi sam, moje je da nosim teže breme. 

 - Ne zna se više šta je teže, a šta lakše. Lakšega nema, sve je teže, tamo i ovamo. Zlo je ići, a zlo je ne ići – Jakubu se najzad razveza jezik, okretao je i ponavljao iste riječi, kao da se još nada nekom čudu, u zadnjem času, da ono presudi hoće li ostati ili će ići - skupa. 

 Ćutanje se oteže u mučno čekanje, ništa drugo i pametnije im nije padalo na um, sve se svodilo na povratak ili odlazak, na neizbježni rastanak koji se primicao sve brže. 

 Bile su pred njima voda i vatra iz onog sna, koji ih je opominjao da će im odsad biti sve drugačije i teže nego prije. Ili sna nije ni bilo, sve su vidjeli budni: dan, dva ili tri dana prije no što će se dogoditi, kao ljudi što u strahu vide i predskažu sudbinu koja će se obistiniti brže i surovije no što stignu da je saopšte. 

 Mnogo puta su ih zvali i opominjali da krenu, a oni su čekali podalje od uznemirene i nestrpljive čeljadi, koja nijesu znala šta im se događa, šta su sanjali ili šta su čuli, ni zašto toliko odugovlače i mozgaju, ne znajući hoće li nazad ili naprijed, u oganj ili vodu, u zlo koje im se predskazalo. Zvala su ih djeca, pogledivale ih žene, davale im išaretima na znanje da će zadocniti; mnogo će zakasniti iza povorke i nikad je više neće stići. 

 - Nek bude tako! – reče napokon kroz grkavicu Jakub. – Da postavimo novi šorak, pa šta kome Bog i sreća nanesu. 

 - Evo, kad veliš, da poturimo novi šorak, a bolje bi bilo ko drugi da to učini umjesto nas. 

 - Nema nikoga. Ja ću namjestiti šorak – krio je Jakub oči i tvrdio glas. - Ti biraj! 

 Saže se i odlomi dvije slamke, skrativši jednu za polovinu. Kad ih ispretura i čvrsto steže u šaci, ni sam nije znao koja je kraća, koja duža. 

 - Biraj, brate, hairli ti bilo, ostao ili otišao! A Bog dragi zna ko će onoliki oganj i onakvu vodu preskočiti! 

 Jašar zažmure i izvuče kraću slamku. Jakubu ostade duža slamka i duži put. 

 Skočiše kao opareni nevidljivim kapima, jer voda je bila svuda po njima, a oni je dotad nijesu osjećali. Znojila im se svaka dlaka, niz lice i podno pazuha kapalo im je kao sa česme, a oni se nijesu brisali ni marili za to. I da se ne bi popišmanili, izljubiše se brzo, s grkim zavescima bola oko usana i sa suzama u očima. Okrenuše svaki na svoju stranu. Jakub za povorkom koja je davno otišla, Jašar natrag u porušeni Nikšić. 

 

Ni s ove, ni s one strane tame nijesu imali sna. 

Vrativši se kući, Jašar nađe Rufiju kako leži kao mrtva ptica na jastuku. 

Oko njene postelje čučala su djeca: Misin i Asim, Vildana i Ševala, nijemo, kao četiri kamena. 

Jašar otvori usta, pojmi da nešto kaže, ali glasa u njima nije bilo. Ponovi to još pet-šest puta, dah je sve više zamirao u njemu dok se nije potpuno ugasio i nestao kao plamen na svijeći koja je dogorjela. Tišina se taložila kao mulj u mirnoj vodi. Urastali su u pod gubeći sve više svoj oblik i mogućnost da se pokrenu iz neobičnog položaja u kom su skamenjeni. 

Nije se čulo više ništa, čak ni disanje, samo je sipac dubio tavanicu i posipao jedva vidljivu prašinu po njima. 

 Gledajući Rufiju, Jašar razabra posljednji san, ah s druge strane noći, i vidje da je zaboravio što je htio. Više nije ni želio da pita ništa. Uranjao je u taj san koji se kao živa strava ocrtavao na Rufijinom licu. 

 Znao je već od čega je umrla i kako, zato se nije začudio. Kao da je to prije čuo i vidio, sad se samo ponovilo. 

 Iza toga u njegovu kuću uđoše crne žene, kao vrane. Jašar vidje kako im iz očiju kapaju suze, kao kiša. Pokvasiše tim suzama njegovu djecu i ona oživješe. Potom ih izniješe u drugu sobu i otvoriše mi oči. 

 Crni ljudi dođoše nešto kasnije, u kaljavim kožusima i džamadanima, ozbiljni i tihi, kao da su i oni zaboravili da govore. Jašar im pruži ruku, redom i od svakog stiska bistrilo mu se pred očima i san s Rufijinog mrtvog lica postajao je java. 

 Te noći i još nekoliko noćiju zareda Rufija je dolazila u Jašarovu postelju, a on je svake noći sanjao isti, posljednji njen san. Znao je da to nije njegov san, on ne može više da sanja, već sanja Rufijin san, a dokle će sanjati i koliko će to trajati, nije znao. 

 Danju je odlazio na njen grob, nosio svježu busiku iz nikšićkog polja koja se prekonoći sušila kao da je pod njom vatra gorjela. Drugih tragova nije bilo. 

 Trinaeste noći Jašar glasno prepriča Rufijin san i istog časa ga zaboravi. Od toga mu se povrati govor, ali mu u glavi ostade velika praznina tako da se trinaest narednih dana i trinaest noći mučio da pogodi ime najmlađem Jakubovom sinu. Od te muke ga zamalo ostavi pamet i on više nije znao ima li je ili nema. 

 Kad Rufija prestade da noću dolazi u njegovu postelju, on se sjutradan više ne sjeti da treba da ide na njen grob. Najmlađem Jakubovom sinu predjenu ime u Kučuk, više nije bilo sile koja ga je mogla razuvjeriti da se nije tako zvao. 

 Svoje je sinove prije podne zvao evladi poslije podne rođaci, a kćerke izjutra Vila i Ševa, navečer samo odiva. Toga, trinaestog jutra od Rufijine smrti, Jašar pokuša da sveže turban, a svaki put je ispadalo sve grđe; to ga naljuti i bijesno pocijepa turbansko platno i zgazi ga kao zmiju. Od tog jutra išao je gologlav, zato nije znao je li ona praznina u njegovoj glavi od sna koji je zaboravio ili od toga što više nema turbana na glavi. 

 Onog dana kad je Rufija umrla, prestade da kuca sahat u njegovoj sobi. Pogledivao ga je često, ali nikad nije vidio da ne radi. Krenu ga s mjesta gdje je stao i sahat poče da kuca. Tako je sahat radio po njegovom vremenu, između alaturka i alafranga, no, on se razabirao i u to vrijeme, iako više nije gledao u njega. 

 Mnogo puta je kasnije pokušavao da se prisjeti posljednjeg Rufijinog sna, ali, što se više naprezao, ona čefurka u njegovoj glavi bivala je veća. 

 Jedne noći dođe mu na konak kepec Zito Kamenac. Dolazio je i prije, no Jašar mu se nikad nije obradovao kao sada, iako mu se učini manji i drukčiji nego što ga je znao. Zagledivao ga je i provjeravao poizdalje da ne primijeti, sve više vjerujući da to nije Zito Kamenac, već, možda, njegov brat koji u svemu liči na njega. 

 Zito Kamenac svu noć nije uvodio jezik u usta, a Jašaru se nije spavalo, podsticao je njegovu priču ponekim: i? šta još? baš tako? aman? šta pričaš, čovječe? nemoj mi reći? zar tako? nemoguće? – što je Zita bacalo u veću vatru i on je od svakog njegovog pitanja mijenjao glas, izmišljajući novu priču koja je podupirala i proširivala onu prvu. Na kraju reče da je sve što je pričao bilo onako, radi priče; mora prispati malo, jer mu san pije oči, a on je uzalud vjerovao da će mu tom pričom razvući sanjive kandže, koje nose nevidljivog crnog pauka što mu svake noći, kad sklopi oči, useli u glavu isti san od koga će najzad da poludi. Svega je pet- šest noći, čučeći kao jejinja u plavskom zindanu, uspio da ga otjera i ne misli na njega, ali ni to mu se nije dalo dugo, morao je da bježi, jer su se neke ružne stvari, mnogo ružnije od toga sna, plele oko njega. Provukao se i pobjegao kroz rešetke, koje nisu pravili za tako male ljude, ne pomišljajući da takvi mogu pasti muka i zatvora kao i veliki. 

- Kaži mi taj san – reče napokon Jašar vidjevši da je Zito već ulovljen nevidljivim paukovim kandžama od kojih se svu noć branio pričajući mu tu priču i kidajući je baš sada, kad se njemu još sluša, želeći da dozna šta drugi sanjaju kad to više on ne može. 

- Ubio sam čovjeka – reče preko poluglasnog zijeva Zito Kamenac. 

- Ubio si čovjeka? – priupita Jašar ne dosjećajući se kakve to veze ima s njegovim snom. 

- Jeste. Ubio sam čovjeka. Samo za jednu riječ. 

- A san? Šta je s onim snom? – vraćao ga je Jašar na ono što je preskočio, prije no što zaspi. 

- Sad to sanjam svake noći. Borim se da ga ne sanjam, kao noćas – ali ga sanjam. 

- Šta sanjaš? – pitao je s nestrpljenjem Jašar vidjevši da će mu skoro umaći pod krilo nevidijivog pauka koji ga je već poduhvatio s hiljadu svojih sanjivih pipaka. 

- Sanjam to: da sam ubio čovjeka. 

- Kako ubio, šta zboriš? Treba li da ti čupam riječ po riječ, a dosad si torokao kao razvaljen mlin? 

- Tako... Ubio... Za jednu riječ... 

 Krug se opet zatvorio i Jašar nije saznao ništa o onom snu. Zato ga prodrmusa bijesno, no, Zito Kamenac se pretvori da spava mrtvim snom iz kog ga više ne može dozvati niko. Okretao je i prevrtao njegov kamengodi trup kao mrtvu pticu. 

 Onda Jašar reče sam za sebe: 

- Ubio čovjeka? Ova mračica da ubije čovjeka? 

 Ovaj kamičak? Ova troha? Ova gnjida? Jok, more! 

 Ne može biti! Laže! Hoće da mu ljudi priznaju ono što mu je Bog uzeo. I veli još da sanja! Šta sanja? 

- Šta sanjaš, kamičku jedan? – drmao ga je, tresao, podizao kao rukavicu. - Šta sanjaš?... 

 Zito Kamenac je već zaspao mrtvim snom, i sanjao. On mora kraj njega, budan, do zore. 

- Blago njemu – prošaputa najzad Jašar gledajući ga kako spava stišana i opružena tijela kao da je prebrinuo sve brige na ovom dunjaluku i otišao u neki drugi, srećniji svijet, u kome se može s mirom zaspati kao čovjek. I da ga je tog časa upitao neko: promijenio bi se s njim ne misleći da bi sjutra osvanuo nakazan i mali kao brabonjak na putu. 

 Trajalo je to samo trenutak, a onda je tijelo Zita Kamenca počelo da se grči, kao da ga poduzima i peče neka nevidljiva vatra iznutra. Škrgutao je zubima kao sabljama, lomio njima kosti svog davnog dušmanina, koga mora i ove noći ubiti samo za tu jednu riječ. Dizao je patrljke ruku, stiskao i kršio sve što se u snu našlo u njima, otvarajući čas jedno, tas drugo oko, kao da nišani, ne više u svog dušmanina, već u Jašara, koji ga je gledao začuđeno, ne znajući je li bolje imati takav san ili bečiti u tavan, čekajući jutro i spasenje koje nikako da dođe. 

 Jašar zamisli, a potom nazrije pušku u njegovim rukama, ču prasak, blizak i zaglušujući, krik i pad čovjeka koga je prostrijelio kuršum i skoro da krenu da mu je otme, ali vidje da su mu ruke prazne i da je onaj prasak bio u njemu, i kuršum je prošao kroz njega, zato prepipa tijelo i potraži ranu kroz koju je prošlo olovo za bijelim svjetlećim tragom koji je ostao u njegovim očima. Ne nađe ništa. Ni puške, ni rane. Samo se Zito Kamenac osmjehivao kroz poluotvorena usta kao da ih je neko usadio u ćelavu majmunsku glavu koja se smije. 

 Jašar se okrenu na drugu stranu, ali i tamo, u tami, ležao je Zito Kamenac i osmjehivao se majmunskim zubalom iz poluotvorenih usta. 

 

(odlomak iz romana) 

 

O AUTORU

Husein Bašić (Brezojevica, 1938. – Podgorica, 4. 11. 2007) je književnik, hroničar, istraživač i sakupljač narodnog stvaralaštva Bošnjaka.  

Nakon završetka Filozofskog fakulteta duže vrijeme radio je kao profesor u gimnaziji, a onda u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Pisao je poeziju i prozu i bavio se prikupljanjem, istraživanjem, proučavanjem, objavljivanjem i prezentacijom usmene književnosti sandžačkih Bošnjaka. Osnivač je Udruženja „Almanah” i pokretač i prvi urednik istoimenog časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka. Od 1996. godine bio je predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Sandžaka „Preporod”. 

Od 2002. godine bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, iz kojeg je istupio 1990. godine, priključujući se novoformiranom Crnogorskom društvu nezavisnih književnika i Crnogorskom PEN centru. Bio je redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, iz koje je protestno istupio 2004. godine. Tokom više od četiri decenije stvaralačkog rada Husein Bašić objavio je deset romana, jedanaest knjiga poezije, tri knjige priča i novela, kao i više antologija iz usmene književnosti Bošnjaka Sandžaka. 

Autor je petoknjižja „Zamjene”, koje se smatraju kapitalnim djelom cjelokupne bošnjačke i južnoslavenske pismenosti uopšte. Za roman „Tuđe gnijezdo” dobio je nagradu „Svjetlosti” za najbolji roman godine, kao i najveće crnogorsko državno priznanje „Trinaesto julsku nagradu”. Isti roman uvršten je u programe lektire za srednje škole, kao i u programe studija književnosti u Bosni i Hercegovini. Za roman „Krivice“ dobio je jugoslavensku nagradu za najbolji roman na temu revolucije, a osim ovih, dobitnik je i nagrade „Isak Samokovlija”, kao i brojnih drugih književnih i društvenih nagrada i priznanja. 

Cjelokupno Bašićevo književno djelo, bilo da je riječ o poeziji ili prozi, svoje utemeljenje nalazi u narodnom stvaralaštvu i životu običnog bošnjačkog čovjeka. U svojim djelima Bašić prikazuje cjelokupnu životnu dramu bošnjačkog naroda, njegovu sudbinu i kontinuiranu borbu za očuvanje identiteta Bošnjaka, njegove kulture i tradicije, kroz različite historijske periode i događaje. 

Za sveukupan književni rad i stvaralaštvo i poseban doprinos razvoju kulture sandžačkih Bošnjaka, Bošnjačko nacionalno vijeće dodijelilo je 11. maja 2005. godine Huseinu Bašiću najveću nacionalnu nagradu sandžačkih Bošnjaka „Povelju Kulina bana”.