I ranijih godina, pri ovakvim zimskim, ali sušnim danima, znalo je biti studeni, čadine i mraza. Sve to trajalo bi pet, šest, deset dana. Ali ove godine mraz obuhvati čitav svijet i, evo, neprestano traje već tri mjeseca. Kako sve bijaše okovano ledenim praporcima i zavijeno u sleđene store, tih mjeseci do uma Sarajlija ništa nije dopiralo. Svijet na čaršiji bijaše kao mahnit. Ništa pod nebom milim nije ga zanimalo do jedne-jedine priče, one o gusaru Crnookom. Zalud se pričalo kako su negdje oko Sokoca razbojnici, iz obijesti, na komade sasjekli četiri Cigana, a nakon nekoliko dana ubiše još dvojicu, silno ih izmučivši prije nego ih riješiše života. Svijet se na ovu priču ni ne osvrnu.

Još manje zanimanja Sarajlije pokazaše za vijest kako su te noći stražari uhvatili čuvenog lopova Hadžismajlovića, koji je više od trideset godina krao po Sarajevu i okolici, a konačno je dolijao dok je iz nekog mlina na Tilavi iznosio vreću brašna. Zatisnute među čarapama, nađoše mu desetike ključeva, pa zato nije bilo brave niti katanca kojeg taj hrsuz nije mogao otključati. I džaba je bilo ovu priču podbačati i takvim detaljima i potankostima, ni ona se, jadna, ne primi. Niko, čak ni ne prekori roditelje nerazumnih dječaka koji sutradan na Latinskoj ćupriji hvataše obješenog Hadžismajlovića za noge pa ga sukaše oko omče na kojoj je od jutros visio, te bi ga onda pustili i on bi se okretao kao na mlinskom koletu i oni bi se smijali njegovom nateklom licu i izbuljenim beživotnim očima.

Nezainteresovanost Sarajlija za bilo kakvu drugu priču osim one o gusaru Crnookom, koja je do Sarajeva dolazila danima, u dijelovima, bijaše tolika da svi ostadoše sasvim ravnodušni i na priču kako je u kafani na Bendbaši iznenada preminuo onaj bjelobradi tomrukčija, sin Salih-baše kazandžije, a već sutradan, nakon dženaze, spusti se sa Vratnika na Bendbašu i Salih-baša te uđe u istu onu kafanu i sjede na isto mjesto na kojem mu je sin isputio dušu te i on sa njega vidje svoju smrt i u istom trenu preseli s ovog svijeta. Niko se i ne začudi, kao što se niko ne začudi ni nad pričom o tome kako je sudbina udesila da strada svrgnuti Mula-efendija, kojeg Sarajevo nije voljelo i koji je godinama razapinjao ovim gradom pogane mreže svojih intriga u koje se mnogi nesretnik zaplete i mnoga mati zakuka za sinom.

Odlazeći iz Sarajeva, a bojeći se razbojnika i osvete za svoja nedjela, on, siromah, odluči da ne ide preko Rumelije, nego na Dubrovnik, pa otud morem za Istanbul. Međutim, kazuju, kako su putevi u blizini Dubrovnika krševiti i strmi, pod njim posrnu konj, obori ga i usmrti. Ali niko se na zaibreti ovakvom kraju Mula-efendijinom, niti iko bijaše posebno zainteresovan za priču o tome kako je kadija, dok je popisivao imovinu stradalog, našao u njega četrdeset kesa gotovog novca. Ništa, kao da je našao dvije akče. Ništa, kao da se Sarajevo zaboravilo ibretiti. Ništa, kao... A ranijih godina o ovome bi se barem tri mjeseca pričalo po čaršiji, po dućanima, po magazama i kahvama i pred džamijom dok se čeka vakat za namaz.

Na kraju možda bi trebalo reći da nezainteresovanost Sarajlija za bilo šta osim za priču o Crnookom gusaru bijaše tolika da niko ne pokaza interesovanja ni za fantastičnu pripovijest pisara Mula Mustafe, onog što je u dućanu pod Sahat-kulom, kraj vrata Imaretskog hana, u blizini javnih nužnika, Sarajlijama pisao pisma i pravio zapise protiv uroka i sihra. A ovako Mula Mustafa pričaše onim rijetkim prijateljima koji ga tih dana obilaziše u dućanu: „Jedne noći, Božijom voljom, vidio sam na ulici vraga, koji mi se prikazao u ljudskoj spodobi. Ja mu rekoh: 'Zašto plačeš, Avdija?', jer mi se učinilo da poznajem tu osobu. Kada je pored mene prošao i poprijeko me pogledao, najednom poče vikati. Slušajući ovo, pomislio sam: 'Čudno, ko li je istukao ovog Avdiju i zašto li plače, jadni čovjek, koji je u ovo doba izvan svoje kuće!'

Kada sam tvrdo usnio, odjednom se počnem jako tresti i nakon četvrt sata drhtanje naglo prestane. Ja ni tada još nisam bio svjestan da su to vražija posla, nego sam smatrao da je to početak groznice. Kada sam sutradan u čaršiji ugledao bezobraznog i neodgojenog Avdiju Batilovića, upitam ga gdje je bio sinoć u ono kasno doba i zašto je plakao, ali mi on na to odgovori da nikada obnoć ne izlazi iz kuće.“

Međutim, džaba je Mula Mustafa pričao i iznosio iz sebe svoje najdublje bojazni i strepnje. Nezainteresovanost njegovih sugrađana bijaše tolika da ovu priču, koju bi samo prije koji mjesec, i cijelu godinu prenosili po sokacima i mahalama, pa je iznijeli i izvan Sarajeva i donijeli je i do Novog Pazara, i u Istanbul, niko ne iznese ni iz dućana niti je ponovi pred svojim bližnjim i ukućanima. Niko nije htio slušati ni jednu drugu priču osim one koja se ticala Crnookog gusara, za kojeg se pripovijedalo da je nekoliko godina gusario po svim morima i da je napljačkao toliko imovine da nije mogla stati ni u sedam pećina, a svaka, dostu, veća od Alibabine u koju je moglo stati čak i četrdeset razbojnika, sve sa konjima, i povrh njih onoliko blago.

Ali, iznenada, sreća mu okrenu leđa i on se sukobi sa princom Frankom i bijaše poražen, sva mu družina pobijena, a on pade u zatočeništvo. Okovan u lance, pet godina je trunuo u tamnici, a da nije htio da otkrije gdje se, na kojem otoku, nalazi sedam pećina u koje je sakrio blago kojim bi se mogla kupiti četiri kaurska carstva. Nije bilo sprave za mučenje na koju ga ne staviše, ali on izdrža sve i jednu i ne zucnu ni riječi te ti ga se na kraju okaniše i baciše u najdublje podrume, na, neka ga tamo pacovi oglođu.

Kada priča o hrabrosti i izdržljivosti Crnookog gusara dođe do padišaha, ovaj se zainteresova za njega i uskoro sultanovi špijuni pronađoše tajanstveni zamak na vrh brda u čijim katakombama leži Crnooki gusar. Tada padišah napisa ferman i posla ga bosanskom paši i naredi mu da po svaku cijenu izbavi iz franačkih ruku Crnookog gusara i da ga, zajedno sa svom njegovom imovinom, otpremi za Istanbul. Uskoro bosanski paša prikupi vojsku i jahaše dva dana na zapad dok ne dođe do kule na tako visokom brdu da se za maglovitih jutara nije moglo odrediti da li je na zemlji ili plovi nebom. On opkoli kulu sa svojom vojskom i zatraži da mu izruče Crnookog gusara pa će im on poštedjeti život. Naravno, zapovjednik tvrđave odbi da se preda i osu opkolitelje paljbom iz topa sa čeone kule, a vojska sastavi s grudobrana iz kremenjača.

Zametnu se boj koji potraja nekoliko dana, ali samo zbog toga što bosanski paša nije htio izlagati svoju vojsku nepotrebnoj pogibelji, a da je htio, zauzeo bi taj tvrđavu u jednom jurišu. Nego, mudar kakav jeste, čekao je da lagumdžije dopru do zidova sa tri strane, a četvrtu, na kojoj bijahu katakombe u kojima ležaše zatočen gusar Crnooki, ostavi on netaknutu. Onda je naredio da se u lagume postavi toliko eksploziva da je odnio pola brda kada je upaljen. Oni koji svjedočiše ovom činu poslije pričaše da su, kada je gruhnulo i zatreslo zemlju pod njima, tijela neprijateljskih vojnika frcala iz one vatre i dima i fijukala zrakom kao čelemaši iz rešeta nad vatrom. Među vojskom bosanskog paše ne bi ni jednog poginulog.

Kada su, naposljetku, raskrčili kamenje i doprli do podzemnih prostorija, imali su šta vidjeti. Dole, pod zamkom bijaše samo jedna velika pećina, visoka za tri čovjekove dužine. Na sred pećinske galerije stajaše gusar Crnooki sav umotan u lance. Bijaše svezan njima oko vrata, za ramena, oko struka, ispod pazuha, posvud, a ruke mu bijahu raširene i umotane lancima sastavljenim od halki veličine šake kakvog krupnog gazije. Isti takvi lanci bijahu mu svezani i oko nogu, a svi oni bijahu zakovani za okolno stijenje. Iako je, kako rekosmo, a tako su pričali, ta prostorija bila visoka za tri ljudske visine, Crnooki gusar stajaše okovan u lance na sredini, a glava mu bijaše pognuta i šija mu zapinjaše za stjenovite stropove. Bio je to pravi div.

Svi ustuknuše od njega i tek tad im bijaše jasno zašto je tolike godine odolijevao vojsci svih kaurskih kraljeva, zašto je izdržao sve one muke i sprave za mučenje na koje ga stavljaše i zašto je izdržao pet godina, ovdje, okovan u lance. Kazuju da im je trebao cijeli dan da otkuju one lance iz stijenja. Naravno, lance sa njega nisu skidali, ali su mu ispunili želju, a prvo je poželio da sjedne kao čovjek. I sjeo je, a onda je rekao da je gladan i u pola sahata smazao je cijelog vola. I eto, tako okovan, opkoljen s trideset jahača koji zatežu one lance, on korača i dovode ga ovamo, jer proći će i kroz Sarajevo i ovdje će zanoćiti.

 

Od tog dana kada je na Baščaršiju došla priča da će bosanski paša proći i kroz Sarajevo, Sarajlije zaboraviše na sve i samo hodaše okolo i raspitivaše se ima li vijesti o bosanskom paši i Crnookom gusaru, dokle su, gdje su i šta su i kada će hrupiti ovamo. A vijesti zaista bijahu škrte, što je još više razdraživalo Sarajlije i raspaljivalo njinu radoznalost. Trećeg dana dođe vijest da je straži koja ih prati i obnoć bdije nad zarobljenikom strogo naređeno da pazi da se ne bi otrovao. Kažu da je paša rekao da će pobiti cijelu četu, a komandira nabiti na kolac desi li se takvo što. Međutim, stražari nisu imali nikakvih problema s Crnookim gusarom, ovaj bi, čim bi spustio glavu na zemlju, zaspao takvim snom i tako gromoglasno hrkao da su se brda pomjerala. Jedini njihov problem bijaše da mu ne nagaze na brkove prilikom smjene straže jer mu s obje strane bijahu duži od konjskih repova.

Petog dana dođoše vijesti kako Crnooki gusar ništa ne jede tokom dana. Tek kada dođu na konak tu pojede cijelog vola i odmah legne i spava snom pravednika. Tog dana poče se po čaršiji šaputati kako je namjera padišaha i vezira u Istanbulu da ispitaju Crnookog gusara, ali da ga ne muče. Pitat će ga: koji mu je kralj dao lađe za gusarenje? Pitat će ga: gdje mu je imetak? Pitat će ga: ko su mu jataci? Pitat će ga... Još koješta će ga pitati, a zauzvrat, pričahu dalje, daće mu slobodu i najsjajniju vilu sa stotinu robinja na Uskudaru i da živi životom kakav poželi. Cijelo Sarajevo se veselilo tome da će bogatstvo iz sedam pećina završiti kod njihovog sultana. Niko se u onoj pometnji nije ni zapitao ta zašto bi Crnooki gusar odgovorio na sva ova pitanja koja mu kani postaviti sultan, ako već na njih, ni pod najtežim mukama, nije odgovorio kada mu ih je postavljao kaurski kralj. Uz to, Crnooki gusar nije bio musliman, ali to se nije pominjalo.

Sedmog dana dođoše ljudi iz Visokog i doniješe vijest da je vojska bosanskog paše sa Crnookim gusarom jutros krenula iz njihovog grada. Cijelo Sarajevo se spusti na Musalu, jer pronese se čaršijom glas kako će dolje otpočinuti i izložiti Crnookog gusara da ga svi vide. Sarajevo bijaše opkoljeno vojskom koja nikako ne dozvoljavaše onima nestrpljivima koji želješe da izađu pred Crnookog gusara na Ilidžu, na Kobiljaču, do Kiseljaka. Uzbuđenje bijaše toliko da su zaptije imale pune ruke posla, a nekoliko delikanlija moradoše baciti u lance i u haps jer se potukoše oko toga ko će zauzeti bolju poziciju. Na cijelim Hisetima nije ostalo stabla da na njemu ne bijahu načičkana djeca, a među njima po koji sasvim ozbiljan čovjek, pa i kakav đuturum starac. Bostandžije se hvataše za glavu i padoše u stoglavu kuknjavu, jer nikako ne mogaše da odbiju ljude od bašta sa tek zametnutim karpuzima i na kraju samo nijemo gledaše kako njihov trud nestaje pod nogama sulude svjetine. Nestrpljenje u ljudima bijaše toliko da se nad njima cijeli dan vijaše oblak dima, spojen iz hiljade čibuka.

Pred ikindiju daleko prema Ilidži nad Gazileri-džadom zavalja se oblak prašine. Eto ih, idu, pronese se kroz svjetinu, i narod se uskomeša. Svi nahrnuše prema onom oblaku prašine koji je svakog časa rastao, a neki se probiše između zaptija i suknuše u susret povorci koju iščekivahu danima. Uskoro, negdje na Ali-pašinom mostu sretoše se oni sa trideset konjanika, ali ne vidješe između njih u lance okovanog diva. Vidješe samo u sredini kolone, između dva konja nekakav sanduk koji se klatio u ritmu konjskog koračaja. Pomisliše da je ovo samo prethodnica i, ne osvrnuvši se za njima, jurnuše dalje niz Gazileri-džadu.

I svijet koji ostade na Musali u prvi mah bi uvjeren da je riječ o prethodnici. Svi se podizaše na prste i isukivaše vratove u nastojanju da pogledaju preko glava trideset jahača posivjelih od prašine. Svim svojim bićem ljudi bijahu uneseni u to nastojanje da u daljini ispod Golog brda kojim se cijeli Igman ruši u Sarajevsku dolinu, prvi uoče obrise diva, da se zaptije dobro namučiše da ih koliko-toliko razgrnu i između njih oslobode prolaz onoj tridesetorici jahača. Kada dospješe u sredinu uzbibane svjetine koja se tiskala, psovala i jaukala pod udarima zaptijskih bičeva, jedan od njih, najvjerovatnije komandir, naredi da pokažu razbojnika. Ne silazeći s konja, on viknu da se ne guraju i da ne prave nered i da će svi imati priliku da vide Crnookog gusara. Još, glasom punim prijetnje, reče da će obustaviti pokazivanje ako se ne budu pridržavali reda. To nije ni morao govoriti. Sada je ono ushićenje u narodu sasvim splasnulo. Rulja je sada zbunjeno gledala oko sebe, tražeći pogledom diva višeg od tri normalne ljudske visine, u lance okovanog. Ali uzalud, pred njima janjičari su otvarali sanduk sa dva kapka, a u njemu ležaše nekakva jadna spodoba, sva u salu i neizgledna.

 

I kako to uvijek biva sa Sarajlijama, oni se silno razočaraše kada vidješe da Crnooki gusar nije nikakav div, niti delija koji u rukama može slomiti i po pet potkovica. Ni brkovi mu ne bijahu toliki da su se mogli podvezati jedan za drugi na potiljku. Ništa na njemu ne bijaše kao u priči kojom se hraniše mjesecima. Bijaše to jedan razdebljali delikanlija, crnog i neizglednog lica, sav ospičav, a trbuh mu bijaše toliki da se jedva pomicao sa strane na stranu u onom drvenom kovčegu. I povrh svega smrdio je kao jazavac u jazbini. Poslije pričaše kako taj smrad, koji u njima razbi i posljednju nadu da bi iz onog sanduka, kao iz Aladinove lampe, mogao iskuljati dobri duh do neba, kako, dakle, taj smrad ne izbija iz one spodobe zbog toga što se godinama nije kupao jer bijaše zatočen u memljivom podrumu onog dvorca, već zbog toga što se sav, jadan, uneredio. Sve im se u tom času zgadi i svako od njih pljunu na onu spodobu, neki ga udariše nogom i okrenuše se sasvim slomljeni. „Za ono je šteta i onih lanaca kojim ga okovaše“, rekoše neki, a drugi, oni koji su se teže mirili sa istinom, ponoviše, i po nekoliko puta: „Mah, to nije ni vidjelo Crnookog gusara.“

Čim se okrenuše od onog kovčega, Sarajlije odmah zaboraviše na čovjeka koji je mjesecima okupirao svu njihovu pažnju i njihove živote podredio priči o svom. Oni se sad dohvatiše prve priče koja dođe do njih, a ova ih sačeka na mostu. Dvojica kolukčija, nižih zapovjednika u janjičarskoj vojsci - kazivaše im oni koji su već vidjeli Crnookog gusara pa pošli da potraže novu priču, kojom će zatrpati ono razočarenje u sebi - zavedoše jednu siromašnu djevojku, beskućnicu, kćerku one lude prosjakinje, bivše prostitutke, koju iz posprde zovu Aginica, što bi svakog dana stajala na Ćirišhana-ćupriji i, izazivajući prolaznike svojim glasom punim zavodštine, tražila: „Ačku za mačku.“ Oni sirotici izobećavaše da će je negdje skrasiti i da se više neće skitati po sokacima, te ti je obnoć odvedoše na Bentbašu i gore je silovaše. Obojicu uhvatiše, a jedan od njih bijaše onaj neodgojeni delijica Begić, ružan k'o lopov.

Ta priča ošinu Sarajlije posred duše i oni u trenu postadoše oni stari, sebi nalik. U njima uskuha onaj tajanstveni mulj i podignu ih i svi se za tili čas okupiše pod jablanovima na sred čaršije te se uputiše na Vratnik. Dođoše pred kapiju i zatražiše da se ona dvojica kolukčija odmah objese. Cijelu noć odjekivaše njihovi gromki glasovi kojima tražiše glave silovatelja. Niko ni ne primijeti da je grupa od trideset janjičara već prešla preko Kozije ćuprije, a između njihovih konja u onom sanduku klati se Crnooki gusar za kojim niko više nije mario i nikog više nije bilo briga ni za njega ni za njegovu sudbinu. Čak ni siromaha Hase, bivšeg pasvandžije i telala, koji je poznavao cijelu čaršiju i čitavo Sarajevo i po cijeli dan i do pola noći bivao je među narodom.

Prodavao je čibuke koje bi sam izdiljavao iz drveta i nosio ih za pasom kao da su kubure, a iz sepeta na leđima vadio bi ljekovite trave i razne masti pa bi i njih prodavao. Međutim, ljudi od njega najviše „kupovaše“ priče i vijesti jer je siromah Haso uvijek, kako se to kaže, imao informaciju više i znao nečiju sudbinu tako sočno prepričati da bi slušalac imao osjećaj da je skupa s dotičnim proživio njegov, a svoj vlastiti život ostavio negdje u prikrajku. On, Haso, sada je hodao među svjetinom pod kapijom na Vratniku i zasoljavao njihov bijes novim detaljima o silovanju na Bentbaši. Ponekad bi i sam, ponesen sveopštim bijesom, uzviknuo u rasporeno sarajevsko nebo utamljelo kao katran, da treba obojicu kolukčija objesiti na sred Latinske ćuprije pa neka ih djeca zavrću oko konopca i neka im psi skaču pod tabane.