Jedna od stvari koje smo naučili u svakoj postizbornoj noći svih ovih poslijeratnih godina jeste to da onaj ko izgubi na izborima ili ne dobije onoliko glasova koliko je očekivao ne govori o pozicijama koje je osvojio, ali zato na sav glas viče da je pokraden. Sjetite se izjava Fahrudina Radončića nakon svakih izbora pa ćete vidjeti da je tako. Tako su i u HDZ-u BiH prvo šutjeli o broju osvojenih mandata, sve dok se nekoliko sati nakon izbora u mostarskom štabu te stranke nije pojavio Dragan Čović, koji je, nervozno navlačeći masku, pričao o uvjerljivoj pobjedi i Mariju Kordiću kao sigurnom na mjestu novog gradonačelnika. Odmah je potom Čović počeo vikati da je HDZ pokraden, spominjati masovnu seobu stanovništva iz jedne u drugu mostarsku općinu.

Jasno je da je Čović nervozan jer, iako je HDZ dobio puno više glasova od onoga što je imao na posljednjim izborima, ipak će morati u koaliciju i nije nimalo sigurno da će Kordić naslijediti Ljubu Bešlića. Nije pomogao ni dogovor s Miloradom Dodikom koji je rezultirao listom “Ostajte ovdje” niti euforična podmetanja Čovićevih medija o pokretanju proizvodnje u raspalom “Aluminiju”. HDZ neće moći sam formirati vlast niti će to moći uraditi sa svojim satelitima. Morat će se okrenuti jednoj od dvije opcije ili koalirati s koalicijom koju predvodi SDA, od čega mu se diže kosa na glavi, ili koalirati s Bh. blokom, od čega se naježi sav.

Još jedan od razloga Čovićeve nervoze jeste činjenica da nakon mnogo godina njegova politika konačno ima alternativu. Nakon što je SDP Zlatka Lagumdžije, instaliranjem Lijanovića i HSP-a u Vladu FBiH Nermina Nikšića, uništio alternativu HDZ-u, trebalo je proći nekoliko godina da se pojavi političar poput Slavena Raguža, legitiman, kako bi rekao Čović, koji će kazati kako neće s HDZ-om u koaliciju. Doda li se tome činjenica da je HDZ izbačen iz vlasti u Kantonu 10, jasni su razlozi Čovićeve nervoze. Blokiranje svih procesa u državi, što Čović radi posljednje dvije godine, više ne daje rezultat i sada ga od totalnog kraha može spasiti samo razjedinjenost i nerealni politički apetiti nekih od čelnika probosanskih političkih partija.