Zapadni svijet, Amerika i Evropa, uključujući i većinu građana u Bosni i Hercegovini, podržavaju ukrajinski oružani otpor ruskoj invaziji i pokušaju Rusije da nasilno ostvari ratne ciljeve i nametne svoj suverenitet nad ukrajinskim teritorijem. Većina ljudi u svijetu takvu poziciju zapada smatra razumnom, moralnom i ispravnom. Naravno, o uzrocima i pozadini agresije i dešavanjima koja su dovela do animoziteta između Rusije i Ukrajine, posebno od 2014. godine, kada je rat zapravo počeo, iako niskim intenzitetom, ali u kojem je također za osam godina ubijeno približno 14.000 ljudi, može se raspravljati. O tom pitanju postoje ozbiljne nesuglasice čak i u zapadnim političkim i akademskim krugovima. O tome se vode žustre rasprave i postoje ozbiljni kritičari zapadne politike koji smatraju i tvrde da zapadna politika snosi veliki dio odgovornosti za ukrajinsku tragediju. Ono što je problematično u zapadnom diskursu glede rata u Ukrajini jeste apriorno odbijanje da se shvati, prizna i prihvati kontekst u kojem je došlo do ruske agresije. Ipak, kontekst nastranu, jasno je da je u pitanju agresija na suverenu članicu UN-a koja ima legitimno pravo da brani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i o tome nema nikakve dileme. Ukrajina se uspješno brani i njen hrabri narod zaslužuje slobodu, pravdu i mir.
Ono, pak, što je teško razumjeti i prihvatiti kada je riječ o odnosu zapadne politike prema agresiji općenito jeste enigma zašto se višedecenijska izraelska provokativna i kontinuirana kolonizacija Palestine, ubijanje nevinih Palestinaca, otimanje njihove imovine i zemlje, spaljivanje njihovih domova i uništavanje poljoprivrednih dobara, svakodnevna represija, utamničenje čak i palestinske djece odbijaju posmatrati i prihvatiti u istom svjetlu kao što je ruska oružana agresija na Ukrajinu? Zašto je Ukrajina vrijedna pažnje, a Palestina nije? Jesu li Palestinci manje vrijedna ljudska stvorenja od Ukrajinaca, je li njihova patnja manje vrijedna?
DVOSTRUKI ARŠINI U DEFINIRANJU TERORIZMA
U slučaju Palestine, u javnom diskursu na zapadu nametnut je pogrešan i lažni imidž i percepcije na osnovu kojih se neprihvatljivi protivnici ili potencijalni antagonisti lociraju u univerzalno prezrenu kategoriju. U međunarodnim odnosima jedna takva riječ jeste – terorista. Međunarodno univerzalno prihvatljivu definiciju terorizma, ili terorista, teško je i gotovo nemoguće postići a da se oko toga uspostavi konsenzus. Općenito govoreći, terorista je onaj koji nanosi teror drugima kroz provođenje određene političke ili vjerske ideologije, pa čak i zbog stanovitih ekonomskih ciljeva i ambicija. Postoji niz primjera koji to potvrđuju. Primjerice, članstvo u terorističkim grupama kao što su El Kaida, El-Šabab ili pak ISIL jasni su primjeri stvarnog terorizma.
Da ironija bude veća, spomenute terorističke grupacije većinu svog nasilja i terora koji provode kao nosioci ekstremističke ideologije ove ili one vrste često usmjeravaju na one pripadnike zajednica koji se u smislu pripadnosti bilo u vjerskom ili političkom smislu s njima čak identificiraju. Stoga nikad nećemo pretjerati ako podsjetimo da su muslimani najviše stradali od djelovanja terorista i ekstremista koji se pozivaju na islam koji su pokušali kidnapirati i prilagoditi svojim mračnim ciljevima i ideologijama. Na sličan način kršćani pate od kršćanskog ekstremizma. Neke zapadne vlade, među kojim je Australija, nedavno su uvrstile i Palestinski islamski pokret otpora Hamas kao terorističku organizaciju. To su učinili najvjerovatnije na zahtjev i nakon učestalog lobiranja proizraelskih aktivista koji imaju veliki utjecaj na politike nekih zapadnih vlada, zahvaljujući svojim lobističkim sposobnostima i oportunizmu zapadnih političara, ali i zbog površnog razumijevanja pojma antisemitizam, koji se u novije vrijeme sve više pokušava izjednačiti s kritikama politike države Izrael.
Ranije se terorističkom organizacijom smatralo oružano krilo Hamasa, npr. Brigade Izzuddin Qassam. Međutim, definicija terorizma odnedavno je proširena i ona sada uključuje i cijelu političku organizaciju Hamas. Ovdje primjećujemo jedan paradoks i diskrepanciju. Naime, s obzirom na to da je Hamas demokratski izabran od palestinskog naroda koji živi u pojasu Gaze, koja se već godinama nalazi pod izraelskom blokadom na kopnu, moru i zraku, te budući da je Hamas politički faktor koji administrativno upravlja Gazom i pruža većinu humanitarnih usluga, odlukom o proglašenju političkog krila Hamasa terorističkim, svaki oblik humanitarnog pomaganja, npr. transfera novčane pomoći građanima Gaze, smatra se krivičnim djelom u slučaju da se to čini posredstvom tamošnje administrativne uprave. U zapadnim se medijima sve više širi propagandni diskurs o tome kako je svaki pojedinac koji se usudi kritizirati i stati na put cionističkom projektu kolonizacije Palestine zapravo i sam terorista.
U istočnom Jerusalemu ili bilo gdje na Zapadnoj obali teroristom se proglašava svaki Palestinac koji se protivi da mu se kuća sruši, voćnjak preore buldožerima ili da mu se njegova temeljna ljudska prava uskraćuju. Uskoro će, 15. maja 2023. godine, biti obilježeno 75 godina od Nakbe, katastrofe, oduzimanja 78 posto Palestine da bi se na toj otetoj zemlji proglasila i izgradila država Izrael. Taj cilj postignut je etničkim čišćenjem Palestinaca, koji su kolektivno protjerani sa svojih imanja, iz svojih sela i gradova te bili podvrgnuti monstruoznim zločinima. Odbijanje da se palestinskim izbjeglicama dopusti da se vrate u svoje domove i na svoju zemlju pokušaj je brisanja bilo kakve svijesti i sjećanja o tome da je ikada postojala Palestina.
O etničkom čišćenju Palestine pisali su veliki naučnici. Jedan od najpoznatijih palestinskih naučnika Edward Said, vodeći intelektualac, književni kritičar i politički aktivista dvadesetog stoljeća, napisao je brojne knjige o etničkom čišćenju Palestine i nepravdi koja se i danas čini nad njegovim narodom. Said je bio kršćanin, ali je islamsku kulturu također smatrao zajedničkim naslijeđem kršćana u Palestini. Napisao je utjecajnu studiju Politics of Dispossession (Politika progona). Osim Saida, jednu od najdetaljnijih historijskih studija o progonu Palestinaca napisao je izraelski historičar Ilan Pappe, koji je predavao povijest na Univerzitetu u Haifi. Pappe je Jevrej, ali je, zbog svog uvjerenja i intelektualnog integriteta, odlučio napustiti Palestinu te danas živi i radi kao profesor u Velikoj Britaniji. Njegova studija Ethnic Cleansing of Palestine postala je prilično iritantna za izraelski službeni narativ koji je sve vrijeme odbijao javno priznati da su izraelske paravojne jedinice Hagana i Irgun i brojne druge terorističke grupe, jevrejski doseljenici i ekstremisti, počinile monstruozne zločine nad autohtonim palestinskim narodom. Ugledni bosanskohercegovački diplomata i dugogodišnji novinar Hajrudin Somun napisao je zapaženu historijsku studiju o Nakbi koja bi morala biti uvrštena u obaveznu historijsku literaturu u srednjim školama kako bi se i mladi naraštaji u Bosni i Hercegovini mogli ispravno orijentirati kada je riječ o percepcijama Palestine, palestinskog pitanja i inače Bliskog istoka koji se dugo vremena pokušava mistificirati, a njegovi arapski i muslimanski stanovnici, posebno Palestinci, prikazati kao teroristi i negativci, iako su Palestinci najveće žrtve i kolateralna šteta stvaranja Izraela na teritoriji njihove domovine iz koje su protjerani.
SPREMA LI SE NOVA “KATASTROFA”
Iako je od Nakbe prošlo 75 godina, ona nije samo stvar nesretne prošlosti, već se kontinuirano dešava pred očima svjetske javnosti i međunarodnih institucija i velikih i moćnih država koje odbijaju da to primijete i adekvatno reagiraju sankcionirajući politiku Izraela. Kako navodi George Browning, ugledni biskup Anglikanske crkve u mirovini i predsjednik Inicijative za pomoć Palestini, koji je svoju biskupsku dužnost obavljao u glavnom gradu Australije Canberri, cionistički projekt ne odustaje od namjere da nedovršeni posao treba okončati. Biskup Browning tvrdi da je namjera cionističke politike da prisvoji i preostalih 22 posto Palestine na teritoriji Zapadne obale koja se nalazi pod okupacijom izraelskih snaga. Tome svjedoči konfiskacija palestinske zemlje koja se nastavlja u ovom dijelu Palestine. U tom cilju koriste se svi mogući kvazipravni tehnički mehanizmi u obliku odbijanja izdavanja dozvola za izgradnju palestinskih kuća. Time se sprečava svaki oblik ekonomske emancipacije Palestinaca, a njihova se kultura i povijest time negiraju i brišu. Svaki otpor ovakvoj politici i okupacionoj sili Izraelu, kako navodi Browning, proglašava se terorizmom.
U pitanju je flagrantno kršenje međunarodnog prava koje eksplicitno i jasno glasi da ni jedna država ne smije upotrebljavati silu protiv zakonitih zahtjeva i samoopredjeljenja. Po istom ovom međunarodnom pravu oni koji insistiraju na korištenju svog prava na samoopredjeljenje mogu upotrijebiti vojnu silu ako ne postoji drugi način da ostvare svoje ciljeve. Jasno je da se upravo ovo pravo priznaje građanima Ukrajine koji se odupiru i brane od ruske agresije. Za razliku od njih, Palestinci koji se bore za svoje pravo na samoopredjeljenje i na svoju državu bivaju uhapšeni, ubijeni, ili ih se na različite načine progoni, maltretira, zastrašuje i dehumanizira, samo zbog pružanja otpora okupaciji i represiji.
Neki analitičari, koji bliže prate dešavanja u Palestini, vjeruju da je najnovija strategija današnje desničarske vlade, najekstremnije od proglašenja Izraela 1948. godine do danas, zapravo izazivanje još jednog ozbiljnijeg palestinskog oružanog ustanka protiv okupacije poznatog kao intifada. Palestina je do danas imala dvije ovakve intifade, prva je bila od 1987. do 1993. godine, a druga od 2000. do 2005. Druga intifada bila je poznata i kao Al Aksa intifada (Ustanak zbog Al Aksa džamije). Izraelski ekstremistički vjerski ultranacionalisti, koji nikad ranije nisu imali toliku institucionalnu državnu moć u Izraelu, po svim pokazateljima, nastoje isprovocirati novu intifadu, kako bi pod plaštom suzbijanja novog masovnog ustanka Palestinaca mogli završiti započeti posao i okončati etničko čišćenje Palestine i provesti novu Nakbu za palestinski narod.
Bezalel Smotrich, jedan od najvećih ekstremista iz reda doseljenika (kolonizatora), danas je izraelski ministar za Zapadnu obalu. Ovaj izrazito ekstremni političar već je od svojih sigurnosnih snaga zatražio da ni po koju cijenu ne pokazuju milost prema Palestincima. Ekstremni ultranacionalistički ministar predložio je jedinicama koje se nalaze pod njegovom nadležnošću i komandom da unište palestinski grad Huwara. Naravno, za Amerikance je ovaj čin, kako su naveli, potpuno odvratan. Ipak, to nije bila smetnja da iste sedmice kad se to desilo odobri vizu Smotrichu da posjeti SAD i da ondje govori na ceremonijama prikupljanja novca. Nema sumnje da većina razumnih i čestitih Jevreja širom svijeta također smatra da je retorika i vokabular koji koristi ovaj ekstremistički ministar Netanyahuove vlade ne samo degutantan već i neprihvatljiv.
Karakterističan je i fenomen, kako navode neki posmatrači, da većina palestinske omladine danas ne iskazuje odanost dugogodišnjim političkim palestinskim pokretima kao što su Fatah ili pak Hamas, niti u njih ima povjerenja. Mladi u Palestini, prema nekim istraživanjima, uglavnom preziru palestinske vlasti smatrajući ih korumpiranim i servilnim prema Izraelu. Mlađi naraštaji čak smatraju da je tzv. Palestinska uprava (PA) najveća podvala Palestincima koju oni percipiraju kao produženu ruku izraelske okupacije. Naravno, to je jedan od najpogibeljnijih rezultata Sporazuma u Oslu, koji je potpisan 1993. godine, a kojim je ustvari pokrenut tzv. Oslo mirovni proces. Po ovom sporazumu, potpisanom u Washingtonu, i naknadno, dvije godine poslije, u Egiptu, lideri Palestinske oslobodilačke organizacije odrekli su se otpora okupaciji, a zauzvrat im je dopuštena ograničena autonomija, dakle, dato im je da prividno upravljaju komadićem Palestine s imaginarnim elementima države koje nema i suvereniteta koji nikad nisu postigli, ali se to sve dešava pod izraelskom okupacijom koja kontrolira sve procese na tom području i koja postepeno prisvaja sve više zemlje.
Mlade generacije sve više odustaju i dižu ruke od Palestinske uprave i može se primijetiti da žele preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom i svojim životima. To se može iščitati iz najnovijih slučajeva pružanja otpora cionističkim okupacionim snagama. Na osnovi današnjih pokazatelja, ovaj otpor će se sve više pojačavati i mogao bi prerasti u treću intifadu, ustanak širokih razmjera.
