Sreća koju je doživio Adem-beg Begović kad je na samom početku 1916. godine u jedinici dobio svoje prvo odsustvo, trajala je samo nepuna tri dana, koliko je trajalo zimsko putovanje od fronta kod Sopanowa u Volhiniji do Male Bukovice u Bosni.

      Najdublje ga je kosnuo pogled supruge Hajrije, začet blijedim smiješkom a završen izrazom patnje. U njenim očima bješe neki dubok, neodređen nemir, sličan onom koji dolazi od naglašenog stida ili pritajenog straha ili pak od toga oboga. Lice joj se, inače, mijenjalo. Čas bude blijedo, čas crveno a čas opet svo u promjenjivim grimasama. Sav smisao svog postojanja nalazila je u svojoj  zatvorenosti. Jednako je bježala od svakog. Stalno se kretala, dokučivala stvari po kući i premještala ih; nepotrebno uzimala posao sluškinje; dolazila među djecu i bezrazložno popravljala odjeću na njima a sve to u nervoznim pokušajima da ostavi utisak kako baš tada i baš to treba i mora da radi. Radom se zaklanjala od tuđih očiju. Sve je obavljala bez sjene radosti i smiješka, u šutnji, kao da i nije imala moći da govori.

      Uvečer, pošto je ostao sam s njom, privukao ju je sebi i zagledao u lice. Ono tada bješe još tužnije, s nekim pateničkim izrazom, s očima koje gledaju, a ne vide. Posmatrao ju je s dirljivim izrazom nade.

      - Jesi li dobro? – upitao je.

      - Zdrava sam – odgovorila je ispod glasa bježeći očima.

      - Zašto su mi onda pisali da hudiš i da šutiš?

      - Zato što to i jeste tako – potvrdila je zatežući u govoru.

      - Nisi ni njima ni meni kazala šta je tome sevep.

      - Nisam bila kabil od reziluka.

      - Kakvog? Kaži sada meni.

      - Trebalo je da znadeš... falio si mi – i oborila je glavu.

      - Šućur, neka nije šta gore! – odahnuo je pa dodao: - Nëfs se more trpjeti i otrpjeti.

      Ona nije odgovorila.

      Privio ju je uza se, ali – zaman! – sada to nije bila prijašnja žena. Jasno je osjetio kako joj je tijelo tvrdo, hladno i posve uzdržano. Zastao je pred njenim neobičnim ponašanjem.

      - Šta je - iznenadio se – šta se dešava s tobom?

      - Odvikla sam te se. Dugo te nije bilo – rekla je jednako krijući oči.

      Kasnije, u dušeku, ponovilo se isto. Čuo je kako je odahnula pošto se odvojio od nje.

      Uvrijeđen, s omaglicom u glavi, ustao je i, ne paleći müm, potražio cigaretu. Sjeo je kraj prozora osvijetljen svana samo škrtim sjajem sniježne bjeline noći. «Nëfs!» mutilo mu se u glavi. «Nëfs! Nëfs!...» To je ono prijeteće zlo kojeg se još od odlaska iz kuće bojao.

      Drhtao je od ljutnje i ljubomore.

            Nije mu na kraj pameti padalo da se vrati u dušek.

      Uspomena na to nedavno vrijeme Ademagi oživi prije nego što je raspečatio koverat.

      «Dragi gospodine Ademaga», počinjalo je pismo, «javljam vam se s talijanskog fronta, s rijeke Soče, s radošću kao da pišem svom ocu. Vi ste bili prijatelj mog rahmetli babe, a ostali ste prijatelj i nama, njegovim sinovima. Zato i mislim da će vas zanimati ovo što ću ispričati.

      Kad nam je Italija lani u maju objavila rat, bataljon Pješadijske regimente 91 dobio je nalog da hitno krene u Italiju. Komandant Martinek je komandanta vaše bataljonske zaštitne jedinice, koji je zamijenio mog brata šehida, zamolio da mu ja budem vodič preko Save u Slavoniju pošto je čuo da ja najbolje znadem teren, što bješe istina. Rado sam se pridružio njegovim Česima i proveo ih ne samo semberskim poljima nego i čamcima preko Save, pa i dalje – ka stanici u Slavoniji na kojoj su se trebali ukrcati u voz.

      Komandant Martinek mi je na kraju pružio ruku i od srca mi zahvalio. Sa mnom se rastao kao s prijateljem. On je mislio da se rastajemo, ali – ja nisam! Ni jednog jedinog trenutka meni nije izlazila iz glave slika kad mi kolju brata, rođake i njihove drugove. Ne izlazi mi ni sada i bogzna hoće li ikada izaći. Stoga nakon pozdrava s pukovnikom Martinekom nisam krenuo kući, nego sam prošao za drugu stranu voza i prišao vagonu u kome su smješteni konji, neprimjetno se uvukao i sakrio u budžak, za balu sijena. Mene stalno nešto vuče da budem s vojskom, možda to što je moj brat bio vojnik. Kad sam s vojnicima kao da sam i s njim. Stalno gledam neću li među njima vidjeti Mehmedaliju. Neki zaista liče na njega. I ti su mi posebno dragi.

      Osvanuli smo u Italiji, na seoskoj stanici kojoj sam zaboravio ime. Pukovnik Martinek se zabezeknuo kad me je ugledao. «Šta ću s tobom, Elez?» rekao je i smrknuo se. «Hm, moram te držati dok se ne steknu uvjeti da te vratim kući. Dotle, bit ćeš mi pisar u štabu. I da nikad nisi pomolio nos napolje!»

      Od tog časa je počeo moj «vojnički» život. Ubrzo smo se na frontu spojili s Drugom bosanskohercegovačkom regimentom, skoro sve samim Krajišnicima, i poljskim streljačkim bataljonima. U njima je najviše Muslimana pa i onih iz Bijeljine. S jednim sam se brzo zbližio, samo on nije Bijeljinac nego je iz Tarevaca kod Modriče. Zove se Ahmet-beg Muratbegović i u jedinici je zapovjednik mitraljeza od samog početka rata. I da se ne kaže da je beg, ja bih znao da on to jeste. Sve je upućivalo na to: njegova ozbiljnost, razboritost, nenametljivost i odvažnost; bješe pun nekog unutarnjeg finog ljudskog ponosa. Razlikuje se od ostalih vojnika čak i po otmjenom hodu. Poznavao se i pazio, kaže, s mojim rahmetli babom. On mi je jednoč – a da ne zna komandant! – na moje moljenje dozvolio da u borbi gledam kako biju naši Krajišnici. Napadalo se na talijanski položaj na Mrzlom vrhu. Iz zaklona sam gledao kako se naši Bosanci u grupama približavaju do jurišne udaljenosti. Nisu bili dalje od osamsto metara od mene. Napad je išao kroz žičane zapreke, ali na povik «hura» svi su jurnuli kao jedan. U zaglušujućoj pucnjavi razvila se ljuta bitka u kojoj je svaki borac skoro prestizao onog drugog. Činilo mi se da među njima vidim i svog brata Mehmedaliju. Iz pozadine su čak do mene stizali prestravljeni uzvici «mamma mia!» To je «moja prva bitka» i – pobjeda! – i nikad je neću zaboraviti.

      Drugi put, opet muče, izašao sam noću u pratnji stražara da vidim šta rade osluškivači. Dok su se oni razmještali  po položaju, ja sam na časak ostao sam. Odjednoč čujem kako se niz padinu iza mojih leđa osulo neko sitno kamenje. Legnem na tle i otpužem do našeg gefrajtera te ga dovedem do «svog» mjesta. U taj tren iz tame izrone ljudske prilike i mi uglas: «Alti mani!» Da ne duljim: u svom izvještaju – ne znajući da je naređeno kako ja ne smijem van – gefrajter navede kako su tri Talijana zarobljena zahvaljujući meni. Komandantu Martineku je vilica zaigrala od ljutnje, dugo me držao pred sobom i ružio. «Nedozvoljeno udaljavanje sa svog mjesta», govorio je oštro, «teška je povreda vojničke discipline a za neizvršavanje datih naređenja ide se pred vojni sud. Zahvali Bogu što si dječak!»

      Izašao sam potišten i žalostan. Jedina utjeha mi je bila što sam čuo kako među borcima kruži radosna priča: «Naš Elez zarobio tri Talijana». Da, eto, govorili su «naš Elez», a ne kao komandant «dječak Elez». Ipak, da bi me kasnije odobrovoljio, komandant je naredio da mi se sašije uniforma, prava pravcata, prema mojoj mjeri. A onda, da mi ne bi ostao «dužan», postrojio je bataljon, izveo me preda nj i dao da se pročita naredba: «Ukazom komandanta Prvog bataljona Pješadijske regimente br. 91 redov Elez Dervišević se unapređuje u čin korporala i dodjeljuje službi 3. čete ovog bataljona...» Dvije sedmice kasnije stiže mi i odlikovanje: Bronzana medalja za hrabrost.

      Tako sam sa četrnaest godina postao najmlađi korporal naše carske i kraljevske armije. Primajući čestitanje pitao sam komandanta Martineka kako mogu biti korporal a nemam puške.

«Lijepo», odgovorio je, «najteže je borcu koji je na ratištu, a ne puca. Lahko može biti ubijen, a ne može ubiti».

      Borbe u kotlini Soče bile su svakodnevne tako da nisam ni pratio vrijeme. Ono je teklo neprimjetno kao i do tada, brže od svakog zla. Sam sam se iznenadio računu da sam u vojsci već drugu godinu. Mada nisam bio u prvim streljačkim linijama, jesam pod neprestalnom neprijateljskom artiljerijskom vatrom. Stalno sam trčao od nosila do nosila na previjalištu i kao bataljonski pisar uzimao podatke od ranjenika. Najneprijatnije je kad ne stignem zapisati sve, a on već mrtav. Desi se da ja tražim jedno, a on hoće drugo. «Momče», on s naporom guta zrak, «imam ženu... i djecu... javi...», ne dorekne jer smrt bude brža. Tako ispadne da nit΄ on šta rekne nit΄ ja šta zapišem. Još više me zamaralo podizanje ranjenika: oni teški, ja nejak. Vučem ih kao žake. Mantil mi se stalno crvenio od njihove krvi. Kasnije se pitam: bi li neko od njih preživio da sam mu pomogao na vrijeme. Ovo što na javi gledam, u snu sanjam. Ne odmičem od mrtvih. Među njima je stalno i glava mog brata Mehmedalije.

      Jednoč sam se, shrvan umorom, i sam srušio među ranjenike. Pričali su mi da me je komandant osobno, tako baildisanog, na svojim rukama donio u bazu. Nekoliko dana kasnije na svečanom postrojavanju opet je pročitano moje ime: dobio sam medalju za vojne zasluge.

                                                                 *

      Prije nego što će krenuti trgovačkim poslom na duži put po srednjoj Evropi, Ademaga Mešić nakasti da barem nakratko vidi prijatelje i da usput posvršava neke tekuće poslove. U ove «sitne» poslove smjestio je susret s novim dobojskim

gradonačelnikom, trgovcem Mehmed-agom Hadžimujagićem, s mišlju na gradski logor srpskih civila. Kazao je načelniku:

      - Zar nisi mogao ništa učiniti da se taj logor ukine ili, ako već mora postojati, izmjesti iz Doboja. On ovom muslimanskom gradu kalja ime.

      - Znadem, Ademaga - odgovorio je načelnik - općinsko vijeće na moju inicijativu dva puta je u ova četiri mjeseca slalo vladi molbu da se logor zatvori jer je nepotreban, nehuman i skûp, a odgovoreno je da to i nije klasični logor, nego sabirni centar, odakle se zatvorenici stalno transportuju dalje.

      - Kakvi zatvorenici, pobogu?! Mogu li djeca i bolesni starci biti zatvorenici? Logor je pun upravo takvih. Umiru potpuno nedužni. Nije to samo sabirni centar – to je logor smrti.

      - Ne kažu - rekao je načelnik - ali smatraju da su to taoci za one koji su se digli protiv Monarhije. Rat je, a u ratu civilni zakoni ne vrijede. Nije pomoglo ni to što smo kazali da su Dobojlije ogorčeni zbog patnje tih jadnih ljudi.

      - I? Do kada će ga držati?

      - Nemamo pravo tražiti odgovor na to. Rečeno je tek toliko da je logor privremen.

      - Hm, pa i rat je privremen. Ne misle ga valjda držati do kraja rata.

      - On je pod kontrolom vojne a ne civilne vlasti - dodao je načelnik priznajući tako svoju potpunu nemoć.

      - Pokrenut ću u Sarajevu taj problem, idem pravo Safvet-begu Bašagiću - odlučno će Ademaga.

      - Sabor je raspušten - podsjeti ga načelnik.

      - Jeste - ne popusti ovaj - ali ljudi su tu, i oni s mašnama i oni sa sabljama.

      Sad načelnik proširi predmet razgovora:

      - Misliš li, Ademaga, da dobro stojimo na frontovima?

      - Mislim, ali se bojim nestašice hrane za vojsku. Imamo muke s nabavom. Sve je manje stoke. Kako stoje vaša sela: Kotorsko, Grapska, Mala Bukovica, Klokotnica?...

      - Opustošena su. Kotorsko je, na primjer, do ovog časa imalo tri stotine junadi i sto osamdeset teladi – sve smo im uzeli. Ostavili smo jedino volove i krave da imaju čime uzorati njive. O gladi u gradu da ne govorim.

      Ademaga se zamisli pa će kratko: »Da, zalogaj određuje sudbinu rata.

      U Sarajevu ga je prijatelj Bašagić, bivši saborski predsjednik, lahko razuvjerio da se može puno učiniti za zatočene Srbe u dobojskom logoru.

      - Rat, moj Ademaga, pošto se jednom razmahne, izmakne svakoj razumnoj kontroli jer se kreće po svojevrsnoj inerciji, moćan onoliko koliko ima zlog naboja u sebi, a mi, slabašna slamka, samo smo njegova hrana koju ždere ili lomi u svom paklenom vihoru. Intervenirat ću, ali se bojim da će biti kao kad se iz prozirna oblaka očekuje kiša. Prošla je godina kako sam kao saborski predsjednik boravio u Beču; od tad΄ nit idem niti me zovu. A i ovdje me se sjete samo kad treba ispraviti kakvu «krivu Drinu». Evo primjera: niko me iz vlade nije pitao za savjet kad su i neke Muslimane uzeli za taoce. Pošto su na svoju ruku učinili to što su učinili - pa zabrljali! – pozvali su mene da iz popisa talaca izbrišem koga hoću i da unesem koga želim mjesto brisanih. «Ko je ljude mećao u taoce, nek i vadi», kazao sam, «ja se u to neću miješati». Eto: neće moju pamet, hoće moje poniženje. Taman posla!

      - Šta onda radiš? – upitao je Ademaga.

            - Vratio sam se knjizi.

                                                                *                                                                       

        Kad je behar počeo kruniti i sunce se nastanilo u krošnjama bašče, dolazila je posjedjeti u baščenskoj londži, nekad samo da osjeti toplinu juga a nekad da u jasnoj svjetlosti dana stiša svoj narasli nemir. U časovima odmora uzimala je svoj đerđef i slijedeći trag niti u njemu, slijedila put svoje misli. Zanesena, jednom nije opazila da joj je u vidno polje ušao čovjek i ostao u njemu. Čekao je da ga ona vidi. Najzad je digla pogled, nesvjesno se trgla:

       – Ahmet-beg!

      Stajao je u pogužvanoj plavoj uniformi, mršav, posivio od umora. O ramenu mu je visila poluprazna vojnička torba.

      Neko vrijeme su se gledali kao dva bivša znanca koji se dugo nisu vidjeli pa sad ni jedan ne zna odakle bî počeo. Vidljive radosti ni u njemu ni u njoj.

      - Bujrum, dobro došao kući, Ahmet-beže - prva se snašla ona i ustala.

      Taj uzdržani izliv osjećanja produžavao se i u narednim danima. Vidjela ga je nešto drukčijeg, mekšeg, jedino u prvom susretu s djecom. Kad se, naravno u njenoj pratnji, pojavio pred njima, jedino ga je sin poznao. Dječak je u trenu savladao iznenađenje pa mu je, oslobođen nevjerice, u zaletu uskočio u zagrljaj. Videći nepoznatog čovjeka, djevojčice se u prvi mah nisu pomjerile. Petogodišnja Šahzija, iznenađena njegovim odijelom, dopustila je da je uzme u naručje, shvativši da to nije strašno kad je mama tu. Dvadesetmjesečnoj Begzadi se još nije moglo objašnjavati ko je «babo», jer prazno izgovorena riječ, bez osobnog dodira i doživljaja, djetetu ne znači ništa. Tek kad se sa sestrom i bratom našla u njegovom krilu i uzela dar iz njegove ruke, nesvjesno je osjetila da može ostati tu jer je ta ruka grli.

      Odatle je odmah produžio dalje, prvo u Tarevce da vidi oca, onda u Odžak da vidi sestru. Ponovo u Jakeš (djeci – kako je razumila) vratio se treći dan. S njima je provodio vrijeme od ranog jutra. Vodio ih je u šumu da beru proljetno cvijeće, u obilazak Dobor kule i u šetnju po obali Bosne. Mislila je da će ih odvesti u Tarevce i tamo s njima provesti odsustvo, ali on to nije učinio. Vratio joj je djecu iste večeri i ponudio da ih ona spremi u postelju.

      - Kuća u Tarevcima više nije nalik prijašnjoj – rekao je

hladno - bez rahmetli majke ona je posve gluha. Kuća bez žene je beli halijasta. Gore djeci više ne bi bilo prijatno.

      - Ostani, ako begenišeš, ovdje - uzvratila je. -Tvoja odaja je još onakva kakvu si je ostavio.

      Šutke je prihvatio i otišao na počinak bez ikakvih objašnjenja i bilo kakvog suvišnog razgovora. Povukao se kao stranac, zagledan u sebe i u nešto što ona nije mogla dokučiti, barem ne sasvim jasno. Zna da žali majku, zna da mu je nepodnošljivo na bojištu u rovu, zna da mu je povrijedila ponos, zna da mu je na umu rastava, zna da brine za djecu, zna da je osamljen... puno toga zna, ali ne zna zašto s njom neće ni o čemu da razgovara. Njegove i njene misli slivene su u istim mukama pa ipak, smatrala je, on pati više od nje.

      Trudila se da mu boravak u «njenoj» kući bude ugodan, pokazivala se predusretljivom, ali on je to uzimao manirom tuđina i jednako ostajao hladan i suzdržan.

      - Išćiliš li sa mnom u londži popiti kahvu? - upitala je.

      - Mogao bih - rekne kratko i opet zašuti.

      - Proučila sam Jasin tvojoj rahmetli mami - počne ona opet.      - Sevap ti je - završi on - otac mi je rekao da si je dobro pazila. Hvala ti.

      Kad osjeti da je tišina ponovo teška, ona rekne:

      - Misliš li da će rat još dugo trajati?

      On odgovor sažme u riječ: «Ko zna...»

      Pošto ga, kad i djecu, isprati u postelju, ostane neko vrijeme u razmišljanju. Tad ga vidi u mutnoj, beskrajnoj daljini. Otkud tolika beživotnost u njegovoj pojavi? Možda mu ovi dani, baš stoga što su slobodni, čine stanje još težim jer ih poredi s onima na frontu pa jasnije vidi svu težinu svoje sudbine. Za koji dan će opet otići. Vratit će se u taj hladni tuđi vatan, gdje se lahko gine, i nastaviti život bez ikakvog smisla. Ipak, sreća ga je čuvala. A hoće li ga čuvati kao što je dosad čuvala? Uz njegovu sudbinu vezana je njena. Ako mu sreća bude naklonjena, ona će biti pušćenica; ako ne bude, bit će udovica. Ledila se i od jedne i od druge misli. Mučan nemir nije joj dao da lahko zaspi.

      U svitanje, kad ustane na sabah, ugleda ga u bašči. Hoda, katkad zastane pod stablima, zagleda se u behar – i puši.

      Jednom se naglo trgla iz sna. Čula je da su škrinula vrata i razabrala korake na basamacima. Vladalo je gluho doba pa se čuo svaki šum. Ustala je i izašla na divanhanu a onda opazila da su otvorena vrata njegove sobe. Pošla je tamo. Nije ga bilo. Sad je bila sigurna da je hod po basamacima bio njegov. Sišla je dolje, ali je naišla samo na uspavanu sluškinju Hanču. Pošla je izlazu i opazila da su kućna vrata otvorena. Pogled joj je pao na trijem. Tamo je na blijedoj svjetlosti zvijezda sjedio Ahmet-beg lica zaronjenog u dlanove. Osjetio je njeno prisustvo pa je digao glavu i pomjerio se da joj napravi mjesto. Po običaju, šutio je. Tako je donekle i ona.

      - Otkad ne spavaš? - upitala je nakon razmišljanja.

      - Od kako sam otišao. Ono što gledam na frontu, vidim i ovdje – u snu. Meni je svejedno jesam li budan ili spavam. Kad sam polazio ovamo, mislio sam da ću se rahat naspavati. Jest΄ hudo! Sve sam donio sa sobom.

      Osjetila je neodoljiv izliv saosjećanja.

      - Dopusti mi da budem s tobom - rekla je saosjećajno. - Dozvoli mi makar jedan čas. Daj mi ruku i spusti glavu u moje krilo. Morebit ćeš zaspati.

      I on, poslušno poput djeteta, učini to.

      Sutradan se spremio i vratio na front.