Kultura je termin koji nikada nije jedinstveno definiran. Samo u francuskim enciklopedijama, leksikonima, rječnicima ustanovljeno je 360 definicija kulture. Ipak, u osnovnom, može se reći da je kultura skup različitih duhovnih, materijalnih, intelektualnih i emocionalnih obilježja jedne grupe. Ona se izražava u umjetnosti, u književnosti, graditeljstvu, organizaciji života i ponašanja, u svim aspektima življenja, u odnosima među ljudima, u ostvarivanju i njegovanju sistema vrijednosti, moralnih i vjerskih vrednota.
Dakako da se bošnjačka kulturna historija ne treba, kao ni bilo koja/ čija, odvojiti od političke i privredne historije. S obzirom na prostorni i geografski položaj, Bosna je bila izložena neprestanim pretenzijama na njezinu teritoriju. Skoro da bi se moglo reći da je historija Bosne zapravo historija borbe za Bosnu. Kultura je u tim pretenzijama i pokušajima, pa i realizacijama tih pretenzija, bila, paradoksalno, i žrtva i dobitnik. Granica Istoka i Zapada, srednjovjekovna i mediteranska granica, istovremeno je uz sve negativne posljedice omogućila susretanje kultura i stalno bogaćenje. Ovdje su se dodirivale imperije, a imperije su uvijek polikulturne i multikulturne strukture jer baštine kulture naroda i prostora koje imperijama pripadaju. Dakle, kultura Bošnjaka izložena je susretanjima imperija, pa se tako i bogatila.
Srednjovjekovna bosanska kultura nesumnjivo se naslanjala na grčku i rimsku zatečenu kulturu nakon prodora Bošnjaka, s ostalim južnim Slavenima, na Balkan. Amalgamiranje kulturnih utjecaja stalna je osobenost i bosanske kulture. Dakako, ona je razuđena i stratificirana. Nikada jednoobrazna. Ni takozvana pučka kultura kroz povijest Bosne nikako nije jedinstvena kako se to hoće predstaviti. Niti je takozvana visoka kultura bez utjecaja na pučku, niti je pučka toliko samosvojna i odvojena da nema dodira s visokom kulturom. To važi i za srednjovjekovni period bosanske kulturne historije. Dakako da, naprimjer, religijska, bračna, ili kultura življenja u kući, porodici, pa i u grupi pripadnika Crkve bosanske i pripadnika Katoličke ili Pravoslavne crkve, ma koliko slična, nije ista i razlikuje se ne samo u nijansama. Tema je to za minuciozna istraživanja.
Dolazak Osmanlija donio je jednu vrlo razuđenu kulturu koja je baštinila domete i Bizanta, i Perzije, i Indije, i Arabije, i Magreba itd. Ta je kultura u Bosni zahvatila sve slojeve društva i ne samo muslimane nego i katolike i pravoslavce. Dolazak jevreja iz Andaluzije tu je kulturu dodatno obogatio. Prostrano Osmansko Carstvo omogućilo je, naročito Bošnjacima, putovanja, studiranja i susretanja s najdubljim kulturnim slojevima imperije. To je omogućilo samjeravanje i prilagođavanje, srazmjerno veličini Bosne, blagotvornog kulturnog bogatstva koje i danas baštini. I ovo je iznimno važna tema za izučavanje kulture Bošnjaka.
Austrougarska okupacija bila je novi radikalan preokret u kulturi i identitetu Bošnjaka. Pokušaj potpunog, nekad radikalnog a nekad suptilno hinjenog, mijenjanja kulturne suštine bošnjačkog identiteta nije donio željeni uspjeh, ali je davao dragocjene rezultate, unatoč velikoj traumi koju je okupacija donosila. Vrijednosti evropske kulture prihvatila je i provodila grupa mladih, u Beču i Pešti obrazovanih, intelektualaca, ali nikad to nije značilo njihovo odustajanje od baštinjenih vrijednosti islamskog kulturnog identiteta. Traženje balansa između modernizma i tradicije, zapadnih i islamskih vrijednosti u austrougarskom periodu ostalo je karakteristikom bošnjačke kulture do danas.
Gubitak imena Bošnjak i naziva jezika bosanski, do čega je došlo u austrougarskom periodu i pod pritiskom opredjeljivanja bosanskih katolika kao Hrvata i bosanskih pravoslavaca kao Srba, imalo je za posljedicu stalan pritisak na Bošnjake da se „nacionaliziraju“ / opredijele. Razumije se da su pretenzije na Bosnu i borba susjeda za „duše Bošnjaka“ bile osim ideološke istovremeno i pokušaji za preoblikovanje bošnjačkih kulturnih i identitarnih vrijednosti. Sva nesnalaženja i opredjeljivanja pojedinaca („možeš se opredjeljivati samo za ono što nisi“!!!) donosilo je zanemarivanje, ponekad i odbacivanje, posebno tradicionalne kulture kod Bošnjaka.
Kraljevina Jugoslavija donijela je još drastičniji i mnogo bezobzirniji pritisak na Bošnjake, njihovu kulturu i njihov identitet.
Druga Jugoslavija, iako je proklamirala princip „i srpska, i hrvatska, i muslimanska“ na zasjedanju ZAVNOBiH-a, praktično je poslije 1945. godine potpuno zanemarila i ignorirala ono „i muslimanska“. Nova država zabranila je rad svih kulturnih nacionalnih društava, vjersko obrazovanje, odlazak na hadž itd. Bošnjaci su bili jedini narod u Evropi koji nije imao nijednu svoju nacionalnu instituciju, pa ni kulturno društvo. Nijedan bošnjački pisac do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća nije bio zastupljen u nastavnim programima srednjih škola. Išlo se tako daleko da su u sevdalinkama izvođenim na Radiju Sarajevo mijenjani stihovi u kojima se spominju riječi aga, beg i Bog. Tradicionalna kultura, što pod ideološkim pritiskom, što pod pritiskom kolonijalnog mentaliteta koji se postepeno od austrougarskog perioda uvlačio u bošnjačku kulturu, činio je bošnjačku inteligenciju sve frustriranijom i „neopredijeljenijom“. Ovo je trajalo do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada dolazi do značajnog bošnjačkog kulturnog preporoda. Takozvano priznavanje Bošnjaka kao naroda, makar i pod imenom Musliman, bilo je od izuzetnog značaja i za kulturu. Procvat je bio sveopći: i u kulturi, i u književnosti, i u slikarstvu, i u muzici, i u nauci koja afirmira bošnjačku kulturu i umjetnost... Pokretanje edicije „Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine“ dragocjen je projekt u tom smislu. Razumije se, nije to bila samo bila afirmacija bošnjačke kulture, nego i kulture svih naroda u Bosni i Hercegovini.
