Bosna je okupacijom 1878. godine ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije i pod njenom vlašću ostala je sljedećih 40 godina. To je izazvalo velike promjene u životu bosanskih muslimana. S obzirom da su listom ustali u njenu odbranu i da su tri mjeseca pružali žestok otpor okupacionoj vojsci, jasno govori šta je za njih značilo uspostavljanje tuđe, nemuslimanske vlasti, nakon četiri stotine godina života pod muslimanskim gospodarem s kojim su se vjerski i kulturološki sasvim stopili.

Nova vlast je odmah počela s promjenama od kojih su mnoge bile u suštoj suprotnosti s dotadašnjim normama po kojima se ovdje živjelo.

Prvo što je izazvalo reakciju bilo je donošenje vojnog zakona kojim je uspostavljena vojna obaveza za mladiće da služe u sklopu austrougarske vojske, što je bilo u suprotnosti s odredbama Berlinskog kongresa, čime je bio narušen sultanov suverenitet nad Bosnom.

Veliko nezadovoljstvo Bošnjaka je izazvao i projekt agrarnog zakona koji je predviđao oduzimanje krupnih posjeda čiji su vlasnici uglavnom bili Bošnjaci, što je dovelo do zategnutih odnosa između zemljoposjednika (aga) i kmetova. Nezadovoljstvo je 1882. godine dovelo do neuspjelog ustanka, što je još više Bošnjake učinilo nepomirljivim prema novoj vlasti.

Izlaz iz takve situacije mnogi Bošnjaci su vidjeli u iseljavanju u Tursku.

Godine velikih iseljavanja bile su: 1878–1883, 1888, 1891–1892, 1899, 1900–1901, 1909–1912. Pri veliki val uslijedio je 1881. godine nakon donošenja vojnog zakona i neuspjelog ustanka. Turska vlada je pratila stanje u Bosni. Zabrinuta za ono što se dešava s Bošnjacima, odlučila je pomoći im na taj način što je za 1882/3. godinu predvidjela iznos od 1.000.000 zlatnih lira kao pomoć onima koji dosele u Tursku.

Treći veliki val je uslijedio nakon zakonske odredbe po kojoj je za Bosnu uspostavljena samostalna vjerska hijerarhija, kojom se bosanski muslimani odvajaju od Carigrada i tamošnjeg šejhulislama.

Najveći val je uslijedio 1908. godine nakon Aneksije, kad je Austro-Ugarska Bosnu i Hercegovinu uključila u sastav svoje carevine. Tim činom mnogi Bošnjaci su izgubili i posljednju nadu da će Turska povratiti Bosnu, s obzirom da je odlukom Berlinskog kongresa Austrija dobila mandat da privremeno zaposjedne Bosnu. Kako su se Bošnjaci kroz razdoblje od četiri stotine godina sasvim saživjeli sa islamom, za njih je islamska država bio imperativ i mnogi se nisu mogli pomiriti da nastave život pod kršćanskom vlašću. Posljednji veliki val iseljavanja izazvali su Balkanski ratovi vođeni 1912/1913. godine, kojima je Turska bila skoro sasvim istisnuta sa evropskih prostora.

lako postoje brojni izvještaji o broju iseljenih Bošnjaka u Tursku koji se odnose na razdoblje od 1878. do 1914. godine, nije nikada ustanovljen tačan broj. Austrougarske vlasti su iz političkih razloga to krile. kao i broj onih koje su se s prostora Austro-Ugarske kroz to vrijeme doselil u Bosnu. Njeni zvanični izvještaji navode 137.000, dok procjene govore da je taj broj iznosi između 180.000 i 200.000 ljudi, a možda i više. Na taj zaključak, između ostaloga, navodi i podatak da je u Balkanskim ratovima, vođenim tokom 1912/1913. godine, na ratištima u sastavu turske vojske učestvovalo oko 20.000 vojnika regrutiranih iz redova bosanskohercegovačkih muslimana koji su tih godina doselili u Tursku.

Prema podacima carigradskog povjerenika za smještaj izbjeglica, samo u razdoblju od 1900 do 1905. godine doselilo ih se 72.000, dok je po austrijskim zvaničnim izvještajima taj broj iznosio svega 13.750. lako je medu iseljenicima bilo pripadnika raznih društvenih slojeva, najviše je bilo onih bolje stojećeg ekonomskog stanja, a to su bili pripadnici plemstva. Sitni trgovci, zanatlije i siromašni seljaci jamačno nisu bili medu njima. Iseljavali su se oni koji su imali šta ponijeti ili prodati kako bi bez problema u Turskoj mogli nastaviti život – kupiti kuću, posjed i drugo što je bilo potrebno za život.

Oni koji su ostali morali su se prilagođavati novim političkim. ekonomskim i kulturnim uvjetima života što je došlo s novim gospodarem.

Te promjene su se najviše odnosile na pripadnike gornjeg društvenog sloja – begove i age. Novouspostavljena vlast je imala najviše posla s tim društvenim slojem, koji su još uvijek bili politički, vjerski i kulturološki predstavnici bosanskog društva.

lako su Bošnjaci već pod Turcima započeli borbu za samostalnost (30-tih godina 19. stoljeća pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića). nisu uspjeli ostvariti svoje težnje. Njihov pokušaj da spriječe Austriju da zauzme mjesto Turske, također nije uspio i tako su i nadalje morali biti tuđe roblje i samo snovati o vlastitoj državi u kojoj de biti sami sebi gospodari u svojoj vlastitoj zemlji. lako je od 1463. godine, kada je nestalo Bosanskog kraljevstva, prošlo puno stoljeća, nije se moglo zaboraviti doba srednjovjekovne samostalnosti kad su njihovi preci bili ono što su mnoge evropske zemlje postale tek koju stotinu godina kasnije.

(Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, Sarajevo, 2016)