Čini se da je tragična smrt iranskog predsjednika Ebrahima Raisija u helikopterskoj nesreći gurnula Iran u novo razdoblje neizvjesnosti. Ostaju pitanja o uzroku nesreće, a politički krajolik u Iranu je, kao i uvijek, spreman za značajne promjene.
S obzirom na previranja s kojima se zemlja suočila posljednjih godina, predviđanje smjera ovih promjena posebno je izazovno. Unatoč neizvjesnostima, bilo bi nepromišljeno predviđati revolucionarni pomak. Međutim, Raisijeva smrt remeti postojeću strukturu moći i mogla bi duboko utjecati na unutrašnju i vanjsku politiku Irana.
Raisi je bio ključna figura u iranskom konzervativnom establišmentu, naširoko smatran potencijalnim nasljednikom vrhovnog vođe Alija Hamneija. Njegova smrt ostavila je značajnu prazninu u političkoj hijerarhiji, stvarajući vakuum u vodstvu koji bi mogao izazvati borbu za moć među konzervativnim frakcijama i drugim političkim skupinama.
Očekuje se da će Mohamed Mokhber, imenovan za privremenog predsjednika, stabilizirati situaciju. Međutim, njegov dugoročni plan nasljeđivanja ostaje nejasan. Potencijalni kandidati koji će zamijeniti Raisija vjerojatno će se pojaviti unutar Revolucionarne garde i drugih konzervativnih organizacija. Ovo razdoblje neizvjesnosti moglo bi dovesti do povećanog političkog manevriranja jer se razne frakcije bore za utjecaj.
Štaviše, Raisijeva smrt mogla bi potaknuti rasprave o budućem vodstvu Irana i bi li kolektivniji ili drugačiji oblik upravljanja mogao biti prikladniji. Politička dinamika u Iranu oduvijek je bila složena, a tranzicijski proces može otkriti mnogo o temeljnim napetostima i savezništvima unutar političkog krajolika zemlje.
Raisijev mandat bio je obilježen naporima da se uhvati u koštac s ekonomskim izazovima Irana, koji su pogoršani međunarodnim sankcijama. Njegova se administracija usredotočila na stabilizaciju privrede, smanjenje inflacije i upravljanje nezadovoljstvom naroda. Međutim, posebno nakon sedmog oktobra, Iran se našao u središtu regionalne krize na Bliskom istoku. Vojna eskalacija između Irana i Izraela zakomplicirala je rješavanje škakljivih pitanja Irana i dodatno iscrpila iranske resurse, negativno utječući na proces normalizacije sa zaljevskim zemljama. Raisijevo vodstvo tokom ovih burnih vremena bilo je ključno, a njegova iznenadna smrt mogla je utjecati i na unutarnju stabilnost i na regionalnu dinamiku.
S Raisijevom smrću, novi proces predsjedničkih izbora ponovno će pokrenuti političke rasprave u Iranu, potencijalno skrećući pozornost s regionalnih zbivanja. Iran se bori s brojnim izazovima, posebno ekonomijom koja je opterećena sankcijama, što sve više testira granice njegovog modela "ekonomije otpora" i potiče narodno neslaganje protiv režima. Stoga nadolazeći izborni proces predstavlja ključnu priliku za Iran da preispita svoje ekonomske strategije.
Dođe li na vlast pragmatičniji ili reformistički čelnik, moglo bi doći do novih napora da se sarađuje s međunarodnom zajednicom kako bi se ublažile sankcije i privukla strana ulaganja. S druge strane, ako prevlada tvrdolinijaš, fokus može i dalje biti na otporu vanjskim pritiscima i promociji samodostatnosti. Međutim, sam demokratski proces neće diktirati koji će se tip kandidata pojaviti kao slijedeći predsjednik.
Iako režim drži monopol nad određivanjem kandidata i smjera iranske politike, evidentno je da unutar samog režima postoji unutrašnja borba za moć. Borbe za moć među konzervativnim frakcijama mogu dovesti do nestabilnosti i poremetiti kontinuitet politike. Stoga je upravljanje tranzicijskim procesom ključno. Privremena uprava suočava se s izazovom rješavanja ovih unutrašnjih sporova uz zadržavanje povjerenja javnosti i vješto rješavanje tekućih ekonomskih i drugih potencijalnih izazova s kojima se zemlja suočava.
Raisijeva smrt doista je pokrenula kritičnu fazu u iranskoj unutarnjoj politici, obilježenu potencijalnom promjenom u dinamici moći. Vakuum vodstva može dovesti do značajnih promjena unutar političkog pejzaža Irana. Nakon njegove smrti, očekuje se da će se frakcionizacija unutar konzervativnog tabora intenzivirati, što bi potencijalno moglo dovesti do pojačanih unutarnjih sukoba. Revolucionarna garda, dominantna snaga u iranskoj politici, vjerojatno će igrati ključnu ulogu u oblikovanju tranzicije i budućeg smjera.
Ovaj unutrašnji sukob unutar konzervativnog bloka mogao bi oslabiti njihovu kohezivnu moć, potencijalno otvarajući prozor reformističkim skupinama da povećaju svoj utjecaj. Struktura režima i politička dinamika otežavaju prelaz u reformsko doba, dok je prilika za promjenu prisutna, sposobnost reformističkih elemenata da kapitaliziraju ovaj trenutak ostaje neizvjesna.
Rasprava o vjerskom vodstvu u Iranu zaoštrila se smrću Ebrahima Raisija, kojeg se naširoko smatralo potencijalnim nasljednikom vrhovnog vođe Alija Hamneija. S Raisijevim preranim odlaskom, pitanje ko će slijediti Hamneija postalo je sve hitnije. Potencijalni nasljednici sada istaknuto uključuju Hamneijevog sina, Mojteba Hamneija, zajedno s ključnim Raisijevim saveznicima u pravosuđu i Revolucionarnoj gardi. Ova borba za nasljeđe ključna je jer bi mogla temeljno oblikovati iranski politički krajolik u nadolazećim desetljećima. Ako Mojtaba bude izabran za novog vjerskog vođu nakon Hamneija, implikacije za iranski režim mogle bi biti prilično sporne. Ovaj scenario vjerojatno je u suprotnosti s etosom revolucije iz 1979. godine. Prijelaz vlasti s oca na sina mogao bi narušiti vjerski legitimitet režima u Iranu, potencijalno pojačavajući nezadovoljstvo među konzervativnim frakcijama.
Raisi je odigrao značajnu ulogu u oblikovanju iranske vanjske politike, posebno u pogledu nuklearnih pregovora, iako nije bio jedini odgovoran za upravljanje nuklearnim pitanjem. Čvrsto iransko stajalište o svom nuklearnom programu i njegov pristup pregovorima sa zapadnim zemljama bili su ključni za vanjsku politiku režima, stajalište koje je postalo sve rigidnije nakon izraelsko-iranske vojne eskalacije. Nuklearno pitanje je složeno i nadilazi jednostavna vanjskopolitička razmatranja, što znači da bi stav nove ere mogao duboko utjecati ne samo na Iran već i na cijelu regiju.
S Raisijevom smrću, postoji potencijal za značajnu promjenu u iranskom pristupu nuklearnim pregovorima. Dolazeći predsjednik mogao bi odlučiti nastaviti Raisijevu politiku ili se odlučiti za drugačiju strategiju, potencijalno usmjeravajući Iran prema pragmatičnijem smjeru. Ova promjena mogla bi promijeniti dinamiku iranskih interakcija sa Zapadom i utjecati na širi geopolitički krajolik Bliskog istoka.
Međunarodna zajednica pozorno će pratiti učinak tranzicije nuklearne politike nakon Raisijeve smrti. Ako novo vodstvo usvoji pomirljiviji pristup, to bi moglo utrti put smanjenju napetosti i potencijalno dovesti do ukidanja nekih sankcija. To bi imalo značajne implikacije na iransku ekonomiju i njegove međunarodne odnose. Suprotno tome, ako novo vodstvo zadrži ili pojača oštriji stav, što ostaje mogućnost, to bi moglo rezultirati pojačanim pritiskom na Iran i dodatnom globalnom izolacijom nacije. Takvi su događaji ključni jer bi mogli utjecati ne samo na regionalnu stabilnost nego i na širu dinamiku međunarodne diplomacije.
Smrt Raisija postavlja značajna pitanja u vezi s budućnošću iranske vanjske i sigurnosne politike. Dok se iranski strateški utjecaj u regiji, osobito kroz njegove posredničke odnose u Siriji, Iraku, Libanonu i Jemenu, vjerojatno neće temeljito promijeniti, retoričko stajalište novog vodstva moglo bi varirati. Ova promjena u retorici mogla bi utjecati na to kako se iranska politika percipira na međunarodnoj razini.
Osnovna strategija održavanja utjecaja u regiji duboko je ugrađena u iranske geopolitičke ciljeve i ne ovisi o individualnom vodstvu. Međutim, pristup novog predsjednika bit će ključan. Mogli bi se odlučiti za čvršću retoričku liniju, koja bi se mogla uskladiti s tvrdolinijaškim domaćim i vanjskim političkim stavom, ili bi mogli odabrati pomirljiviju retoriku kako bi smanjili regionalne napetosti, potencijalno ublažavajući odnose sa susjednim zemljama i širim međunarodnim akterima.
Bez obzira na retorički pristup, velike promjene u iranskoj sigurnosnoj politici nisu vjerojatne u bliskoj budućnosti, pogotovo dokle god se sukob u Gazi nastavlja i šira regionalna stabilizacija ostaje nepostignuta. Ovi sukobi koji su u toku osiguravaju da strateški imperativi Irana u regiji ostanu prioritet i da je bilo kakvo značajno odstupanje od postojećih sigurnosnih politika malo vjerojatno bez promjena u regionalnom geopolitičkom krajoliku.
Novi predsjednik Irana vjerojatno će biti motiviran za nastavak procesa normalizacije, posebno u svjetlu tekućih napora sa Saudijskom Arabijom i drugim zemljama Zaljeva. Ovaj diplomatski poduhvat je ključan jer su ekonomski ulozi visoki. Iranska ekonomija nalazi se na kritičnoj raskrsnici i tvrdokorna politika mogla bi pogoršati situaciju postojeću ekonomsku krizu, zbog čega je Iranu sve teže privući saveznike i poboljšati svoj međunarodni položaj.
Raisijeva neočekivana smrt doista je ostavila prazninu ispunjenu pitanjima bez odgovora i uvela u razdoblje neizvjesnosti koje bi moglo utjecati na Iran u nadolazećim godinama. Predstojeći predsjednički izbori mogli bi ublažiti dio ove neizvjesnosti postavljanjem novog čelnika. Međutim, šira neizvjesnost koja okružuje potencijalnu promjenu u vjerskom vodstvu – ključnu za definiranje dugoročne političke i ideološke putanje Irana – ostaje značajan faktor koji bi mogao utjecati na cijelu naciju. Ova prijeteća tranzicija u vjerskom vodstvu mogla bi imati duboke implikacije ne samo na unutarnju politiku, već i na interakcije Irana na regionalnoj i globalnoj pozornici.
Murat Yeşiltaş je profesor međunarodne politike na Odsjeku za međunarodne odnose na Univerzitetu društvenih nauka u Ankari. Specijalizirao se za proučavanje međunarodne sigurnosti, terorizma, geopolitike i turske vanjske politike. Yeşiltaş je ovaj komentar napisao za Daily Sabah
