Ko je želio da nauči neke osnovne stvari glede turske (domaće) politike, imao je nedavno priliku primiti lekcije neprocjenjive vrijednosti. Naime, filmski obrt, koji se desio nakon govora predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana kasno u ponedjeljak 20. decembra 2021, kojim je predstavio mjere za suzbijanje pada domaće valute, odnosno vrtoglavi pad dolara koji je zatim uslijedio već u prvim satima utorka 21. decembra, dezintegrirao je maske domaćih (a i stranih) “dušebrižnika” nad turskom ekonomijom.

Rast vrijednosti domaće valute ne može biti loša vijest. Pogotovo ne može ako si do prije nekoliko sati histerisao o njenom “nezadrživom” padu, propasti ekonomije i zagovarao povećanje kamatne stope kao jedinog mehanizma koji će to spriječiti. Naravno, to “ne može” podrazumijevati određenu čvrstinu kičmenog stuba, odsustvo kognitivne disonance i stajanje iza vlastitih stavova/riječi.

Gledanje jutarnjih programa na opozicionim televizijama u Turskoj u utorak 21. decembra, nakon što se dolar surduknuo s vrijednosti od više od 18 turskih lira na 10 i nešto (da bi sada, danima uz minimalističke pokrete igrao oko 11), jeste jedna od gorepomenutih lekcija. Na prvi pogled čovjek bi pomislio da je u pitanju dan žalosti. Voditeljka Halk TV, (ne)zvaničnog organa Republikanske narodne partije (CHP), Şirin Payzın izbezumljenošću karakterističnoj za muhe bez glave jednostavno nije znala kako da se ponaša. Ta zbunjenost ubrzo je postala predmet sprdnje na društvenim mrežama.

Ebru Baki, voditeljica jutarnjeg programa Haber TV-a, jedva je zadržavala suze kada je napuklim glasom saopštavala vijesti o padu dolara.

Naravno, navedene nisu jedine, a ubrzo su im se, u žalosti uz veliku količinu bijesa, pridružili opozicioni partijski lideri u obraćanju poslaničkim klubovima.

Da, balon spekulacijama napuhanog dolara pukao je, dokazavši istovremeno da je samo to – balon. Niko ne može biti tužniji od djece kada prsne balon i upravo je to bila slika opozicije u Turskoj i njihovih vjernih novinara. Očekivanja da balon preraste u krizu koja će ih dovesti na vlast, pri čemu im vaninstitucionalna promjena leži bliže srcu, nepovratno su se rasprsnula injekcijom optimizma. Bit će im teško da restartuju pesimizam na kojem su jahali mjesecima.

Njihovu tugu još više pojačava samozavaravanje (koje su uspjeli uvaliti tolikim neznalicama van Turske) da su bili toliko “blizu” cilja. Sav taj trud u građenju percepcije propasti turske privrede ostao je bez rezultata, odnosno srozao se kao dolar, a oni ostali da ga oplakuju. Mislim, dolar.

Prije nekoliko nedjelja, dakle prije “filmskog obrta” u krizi kursa lire, dr. Hulki Cevizoğlu, sociolog i novinar koji se nikako ne može svrstati među pristalice Partije pravde i razvoja (AKP), u jednom programu na CNN-Türk napravio je sljedeću analogiju o iracionalnosti opozicije: “Svi smo u istom avionu, a prilikom turbulencije akademici i opozicija napadaju pilota.”

Koliko god ta analogija bila jasna aluzija na malevolentnu iracionalnost “akademika i opozicije” velikoj većini ovdje u Turskoj, možda nije zgoreg dodati objašnjenje za one van Turske koji su nasjeli na priču o “propasti turske ekonomije”. Da bi napad na pilota tokom obične turbulencije bio prikazan kao racionalan čin, potrebno je pilota predstaviti kao nesposobnog, samoubilačkog luđaka. Da bi pilot bio prikazan takvim, neophodno je “zaboraviti”, ignorirati i/ili negirati njegov minuli rad i nebrojene časove sigurnog leta kroz bure i oluje.

Naravno, postoji određen procenat populacije koji živi u deluziji da je “sve” što se desilo u Turskoj od novembra 2002. gore i lošije nego prije tog datuma. To su prvenstveno “pacijenti” CHP-a, koji po nekom automatizmu, koji se više ne može nazvati ni ideološkim, glasaju za nju pa makar u korist sopstvene štete.

Drugi, također AK partiji nenaklonjen novinar Cüneyt Özdemir je na svom YouTube kanalu svoje iznenađenje obrtom situacije izrazio rečenicom: “Erdoğan uvijek izvuče nekog zeca iz šešira.” Klip je također postao viralan na društvenim mrežama. Da, “zec iz šešira” se samo na prvi pogled može učiniti kao dobra analogija, s obzirom na iznenađenje ne samo domaće nego i svjetske javnosti.

Međutim, ipak je to površna analogija, jer iza tog zeca stoji promišljen, ne vrijedi poricati riskantan, ekonomski program, koji, iako vrlo efektan, nije povučen (samo) efekta radi. A što je najvažnije, zasniva se na jednom za opoziciju nedostižnom elementu – povjerenju.

Zafer Şahin, novinar dnevnika Milliyet, možda je najbolje to definirao: “Taman kada su govorili 'Ovaj put smo uspjeli', opet su bili razočarani. Kako se to dogodilo, još uvijek ne razumiju odakle je to došlo. Međutim, ako mirno ponovo pročitaju Erdoğanov govor od 20. decembra 2021, naći će odgovor.

Dajmo odgovor a da ih previše ne  preopterećujem: Najefikasnije oružje koje može smanjiti vatru dolara jeste Erdoğanova rečenica: 'Volimo svoju naciju, vjerujte nam.' Naš narod voli novac, ali više voli svoju domovinu. Pa u krajnjoj liniji, i oni koji ga vole i oni koji su ljuti na njega vjeruju Erdoğanu. Oni znaju da je Erdoğan lider koji će Tursku izvući iz svih nevolja kakvih je bilo u posljednjih 20 godina. Zdrav razum nacije i njeno povjerenje u Erdoğana snižavaju cijenu dolara. Ostalo je samo prazna priča.”

A da priča o povjerenju nije prazna, potvrđuju i istraživanja javnog mnijenja. Većina, doduše relativna, ali na takvom pitanju je teško očekivati apsolutnu, na pitanje “ko može najbolje upravljati ekonomijom” 38 posto Turaka odgovara Recep Tayyip Erdoğan. Na drugom mjestu s 11 posto se nalazi lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu. Osim što je razlika u procentima drastična, ona nam govori da ni glasači CHP-a ne vjeruju da je  Kılıçdaroğlu ekonomski ekspert za koga se predstavlja. Da vjeruju, taj procenat bi bio barem ekvivalent klasičnog procenta koji CHP dobija na izborima, što je oko 25 posto.

Ista anketa, koju je provela istraživačka kompanija bliska opoziciji, bilježila  je značajan pad procenta onih koji su na konstataciju “ako dođe opozicija, riješit će ekonomske probleme” odgovarali pozitivno. Pad je bio u korelaciji s rastom dolara i u oktobru, kada je dolar bio 10 lira, taj je procenat bio 38 posto.

Događaji od 20. i 21. decembra 2021. još jednom potvrđuju da je ekonomija u velikoj mjeri psihologija i da onaj koji poznaje psihologiju naroda može preokrenuti situaciju bukvalno preko noći. Najava kratkoročnog plana za okončanje deprecijacije turske lire, u kome je za individue najvažniji elemenat da će sve gubitke u depozitima lira u bankama zbog fluktuacija tečaja vlada pokriti periodičnim isplatama, bila je dovoljna za takav preokret.

Ono što se sada očekuje jeste pad cijena koje su često neopravdano skakale. Nema opravdanja za skokove cijena proizvoda sektora čiji su ulazni troškovi utvrđeni u lokalnoj valuti i njihov se pad očekuje relativno brzo. Po pravilu, u sektorima u kojima se troškovi inputa određuju stranom valutom, poskupljenja, kada kurs raste, ne padaju  istom brzinom kada počne da opada. Međutim, ni to pravilo nije munjom u kamenu zapisano. Neki sektori koji su svojim cijenama pratili rast deviza, posebno tržište automobila, već su počeli da prave popuste.

Kao što je već jednom 2011. smanjio inflaciju na 4 posto, predsjednik Erdoğan obećava da će to učiniti opet. “Kamate bogate čini bogatijima, a siromašne siromašnijima. Kamate su uzrok, inflacija je posljedica. Razbit ćemo tu mašinu, a naciju dovesti do primarnih ciljeva”, rekao je sedmicu nakon historijskog govora od 20. decembra 2021.

Otpisivati Erdoğana do sada se pokazivalo kao izuzetno kratkovido. Možda je o događajima iz sedmice od 20. decembra 2021. najupečatljiviji klip (“analiza”) FETÖ operativca, “žurnaliste” i bjegunca od pravde Hansa, pardon Johna, a zapravo Cana Dündara, u kojem kaže da će Erdoğan, ako opozicija ovako nastavi, ponovo pobijediti na izborima. Da, nikako da shvate tog “zeca iz šešira”.