"Moja domovina, Rusija, poligon je gdje historija provodi svoje društvene eksperimente, a također ne uzima u obzir sudbinu svakog izoliranog čovjeka", rekao je Ukrajinac Izraíl Métter. Presedani stradanja onih koji su podigli glas i bili ušutkani u ovom ruskom kontekstu poznati su još od od 19. stoljeća, poput Puškina i Dostojevskog, i protežu se do onih koje je proučavao Vitali Chentalinski u svom radu "Iz književnog arhiva KGB-a".

Uspio je skinuti prašinu s tajnih papira vraćajući iz prošlosti "pisce i filozofe, askete i epikurejce, pobjednike i gubitnike"; autor je bio jasan u svojim proračunima, «tokom sovjetskog razdoblja oko dvije hiljade pisaca bilo je zatočeno. Gotovo 1500 stradalo je u zatvorima i koncentracijskim logorima dok su uzalud čekali na oslobađanje.

Slučajevi su dobro poznati: Osip Mandeljštam, u koncentracijskom logoru u Vladivostoku jer je napisao pjesmu o Staljinu i njegovim “žoharovim brkovima”; Isak Babelj, strijeljan; Mihail Bulgakov, izopćenik; Andrej Platonov, s oduzimanjem rukopisa i zabranom objavljivanja bilo čega; Boris Pasternak, koji se odrekao Nobelove nagrade za književnost pred prijetnjama vlade koja je zabranila "Doktora Živaga" i još mnogi drugi...

Manuel Florentin u svom djelu “Pisci i umjetnici pod komunizmom. Cenzura, represija, smrt", se, osim piscima, bavi i slučajevima poput filmaša Sergeja Ejzenštajna, koji je podržao Oktobarsku revoluciju i prijavio se u Crvenu armiju, iako je kasnije trpio pritisak; ili Dmitrija Šoštakoviča čiju su operu osudile novine “Pravda” zbog neuklapanja u prevladavajuće nacionalističke estetske kanone; napisali su da je komponovao djelo koje su smatrali buržoaskim, apolitičnim, zbunjenim, izopačenim, i to ga je učinilo „narodnim neprijateljem".

Florentin piše da su „evropska ljevica i srodni intelektualci ne samo podržavali komunističke režime, nego bi također, kada je neko s Istoka osudio te diktature, poput Czeslawa Milosza kada je otišao u egzil u Francusku, bili optuženi da su se prodali kapitalizmu i, posljedično, bili ignorirani“. Ipak, podsjeća, bilo je i onih poput Alberta Camusa, koji je "prokazao komunističke režime zbog njihove totalitarne prirode i zbog kršenja ljudskih prava, zbog čega su zaradili razne vrste kritika od svojih radikalnijih ljevičarskih kolega, poput Sartrea“.

Uz poznata imena čitatelj će pronaći i druga koja nisu toliko poznata, poput Lin Zhaoa, komunističkog pjesnika koji je vidio strahote koje je počinila vlada tokom Kulturne revolucije i koji je, kao rezultat toga, postao disident i 1958. je poslan na “preodgoj” u kineski radni logor. Tu je i slučaj albanskog pisca Ismaila Kadarea, koji govori o "ženskim agentima" koje je albanski Sigurimi vrbovao za prikupljanje informacija, u obliku "mladih i romantičnih djevojaka koje su uspjele održavati intimne odnose s poznatim muzičarima ili piscima".

U Albaniji, ističe Florentin, procjenjuje se da je svaki četvrti stanovnik bio osoba od povjerenja; u Čehoslovačkoj je između 1954. i 1958. godine politička policija imala 132.000 "tajnih saradnika", a krajem osamdesetih dosegnula je brojku od 200.000. A u Mađarskoj, na Castrovoj Kubi i Pol Potovoj Kambodži, još i više.

"Niko nikome nije vjerovao, a denuncijacija je postala prikladan način za stjecanje zasluga i korist od režima." Bilo je čak i pisaca doušnika na Kubi dok su to u Kambodži bila djeca "odvajana od svojih roditelja u dobi od šest godina i indoktrinirana kako bi imala ulogu nadzora s ciljem očuvanju sistema što je podrazumijevalo denunciranje čak i njihovih roditelja“.

Nakon denunciranja uslijedila su hapšenja i mučenja elektrošokovima ili utapanjem, hladnokrvna ubistva ili zatvaranja. Vrijedi istaći jedan krvavi detalj, koji se odnosi na sve postojeće oblike totalitarizma: «Neki koncentracioni logori i represivni centri u komunističkim zemljama bili su isti oni koje su nacisti koristili do 1945. godine. Sjedište KGB-a u Vilniusu, danas muzej gdje možete posjetiti ćelije i mjesta mučenja, bilo je sjedište SS-a“.