Većina rock biografija nevjerojatno je slična, u njima je poznati narativ o izgubljenom sinu, vitezu koji spašava princezu ili osveti za očevu smrt. Priča, više-manje, o nekome ko, prezirući školu slijedi svoj impuls i napravi album koji mu donese uspjeh i promijeni život. Mnogi protagonisti takvih priča sebe predstavljaju kao običnu djecu radničke klasu, ali malo je onih koji su zaista svakog dana ustajali rano i išli na posao. Onako kako je ustajao Brian Johnson, koji je postao pjevač banda AC/DC nakon smrti Bona Scotta 1980. Njegova priča, ispričana u memoarima "Brianovi životi" priča je o uspjehu unatoč svim izgledima i trijumfu ljubavi prema muzici.

Johnsonova je karijera išla uzlaznom putanjom još od kada je bio član banda Geordie koji je imao neekoliko hitova i koji im je obećavao slavu. Ušli su na top-liste, obišli Japan, dobili komplimente od kritike ali sve je ubrzo stalo. Ubrzo je nestalo novaca pa je Johnson svjedočio kako mu plijene stvari iz kuće u kojoj je živio sa suprugom i dvije kćerke.

Njegov band se raspadao, više nisu bili važni a onda mu se počeo raspadati i život. Brak mu se raspada, kćeri odlaze, a on se vraća u svoju sobu u porodičnoj kući, uz oca veterana Drugog svjetskog rata.“Još uvijek se sjećam tog užasnog osjećaja neuspjeha kao da je bilo jučer. Imao sam 31 godinu i izgubio sam sve. Bilo je to užasno, zbunjujuće, iscrpljujuće vrijeme", piše Johsnosn.

Brian Johnson mijenja poslove, prvo mijenja automobilska stakla, a kasnije u vlastitoj radionici ugrađuje ukrasni vinil na vozila. Odušak pronalazi sanjajući s vremena na vrijeme o svojoj muzičkoj karijeri zahvaljujući svojoj novoj grupi Geordie II ("geordies" je nadimak koji se daje rođenima u Newcastleu“ s kojim uživa svirati u radničkim pabovima sa jeftinim pićima i tombolom.

Svirali su pred najtežom publikom koju možete zamisliti: teškimk alkoholičarima, penzioniranim rudarima ili radnicima brodogradilišta. Budućnost im je bila crna kao ugalj. No, budući da se nisu shvaćali ozbiljno i da su zbijali šale koje su bezobrazni sjevernjaci voljeli, svake večeri su postajali sve popularniji. "Razmišljao sam o tome da postanem komičar“, priznaje Johnson u svojim memoarima.

Geordie II je svirao neke svoje pjesme koje je skladao pjevač, a svirali su i vlastitu verziju "Whole Lotta Rosie" od AC/DC-a, benda kojim je bio oduševljen, ili "The House of The Rising Sun" od The Animals.

Brian Johsnon radio je od osam do pet, njegov život je bio toliko proleterski da je njegova jedina estetska odlika, platnena kapa, ona koju nose svi radnici u engleskim tvornicama. Kapu koju je jednog dana morao nositi jer su mu ostaci ljepila kojim je postavljao stakla na automobilima opekli oči. Javnost je u njemu vidjela pravog "geordija". Nikada ga više nije skinuo, čak ni onda kada će, igrom sudbine, postati zvijezda.

Taj dan došao je na najneočekivaniji način. Nakon što je odbio nekoliko ponuda da se pridruži etabliranim bendovima kao što su Rainbow, Uriah Heep ili Manfredd Mann, dobiva tajanstveni poziv za audiciju u Londonu. Johnson nije zainteresiran, ali prihvatiio je kada mu je ponuđeno 250 funti za snimanje pjesme za reklamu tog dana. Završava na audiciji za AC/DC. Kad ga sam Malcolm Young nazove da ga zamoli da ponovno zapjeva s grupom, Johnson će ga zamoliti da poklopi slušalicu jer je vjerovao da se neko šali sa njim.

Kada je dobio mjesto u AC/DC bio je očajan što mora napustiti svoje prijatelje iz Geordie II ali je shvatio da je to prilika koja stigne jednom u životu. Nekoliko sedmica kasnije našao se na Bahamima i radio na albumu "Back In Black", albumu na kojem je imao težak zadatak zamijeniti dotadašnjeg pjevača Bona Scotta. Pjesme poput "Back In Black" ili "You Shook Me All Night Long" postale su među najboljima koje je bend ikad napisao, banda sa kojim Johnson pjeva već 35 godina.

Prije nekoliko godina, kada je Malcolmu dijagnosticirana preuranjena demencija, Brian je gotovo potpuno izgubio sluh, ipak vratili su se  2021. i snimili "Power Up", još jedan dokaz da nikada ne smijete potcijeniti radnika sa sjevera.