Od jutarnjih sati na Požarikama grmi na sve strane. Agresor na sve moguće načine pokušava ovladati dijelom naše linije i zauzeti cestu koja bi mu omogućila daljnje napredovanje s tehnikom. Glavni pravac na cesti drže momci iz Srebrenika pojačani s nešto manevaraca iz srebreničke policijske stanice. Oni su s nama već treći dan u odbrani ovog dijela teritorija i uspješno odolijevaju svim napadima neprijatelja. Lijevo od njih su momci iz Kalesije, također izvanredna jedinica, pa se za ovaj pravac može kazati da je vrlo dobro osiguran.

Čitav taj dan, kao i prethodnih nekoliko, neprijatelji napada i pokušava prodrijeti starim putem, na kojem ih mi čekamo.

Tenk se ovih dana kretao i napadao glavnom cestom, ali su ga oni zaustavljali, pa je pri povlačenju iza krivine obavezno pucao po nama dok je praga, koja se nalazila desno, na njegovom boku, prebirala naše tranšeje.

Krećući se iz rova s desne strane ceste, da pređe preko kanala u rovove u šumarku s njene lijeve strane, jedan borac pada ranjen. Pogođen je u nogu iznad koljena, najvjerovatnije rafalom mitraljeza osamdesetčetvorke, koji neprestano ispred sebe sije smrt. Ostaje ležati na mjestu gdje su ga pogodili.

Momak iz Gračanice trči pognuto kanalom, dolazi do brežuljka, a onda nekoliko trenutaka posmatra situaciju ispred sebe. Petnaestak metara brisanog prostora dijeli ga od ranjenika. Osamdesetčetvorka svako malo iz šume upućuje smrtonosne rafale, koji završavaju iznad glave ranjenog momka. Njegovi jauci sve vrijeme dopiru do nas. Vojnik iskače iz zaklona i u nekoliko koraka stiže do ranjenika. Djelić sekunde nakon toga, samo što ga je uspio uzeti za jaknu i povući ga, zaštektao je rafal iz mitraljeza. Momak se povija i pada preko ranjenog saborca na cestu.

Svi naši pogledi upereni su na tu stranu. Mislim da više niko ne puca na agresorske vojnike pozicionirane na drugoj strani, u šikari.

Četnici ponovo kreću u napad na naše položaje. To nam načas odvlači pažnju. Kroz pucnjavu se i dalje čuje jaukanje ranjenog momka. Smajo me povlači za rame i govori mi da pođem s njim.

Spuštamo se pognuto niz tranšeju. Ponekad se nakratko uspravimo da uputimo rafal prema četnicima. Na rovu, s lijeve strane, zaustavlja nas Muhamed. Pita gdje ćemo. Smajo u žurbi maše rukom: “Idemo da izvučemo ovog momka.”

Stižemo tačno preko puta ceste na kojoj leže naši momci. Smajo mi pokazuje rukom preko ceste: “Vidiš onaj dio gdje je uvehlo granje, kad ja krenem, tu nišani i pucaj pojedinačno, ali nemoj prestajati.”

Ponovo rafal iz šikare zasipa ovaj dio linije. Nekoliko metaka završava u tijelu momka koji nepomično leži preko ranjenog vojnika. S njihove lijeve strane na cesti napravila se velika lokva krvi. Veoma je teška situacija, jer nema mnogo načina da se pomogne ranjeniku.

Do nas dolazi i Miralem. “Momci, ako imate namjeru da ih izvlačite, evo sam doveo još dva momka. Morate požuriti jer će ovi sigurno ponovo krenuti u pješadijski napad, a ovaj rov, kao borbeno osiguranje, morat ćemo napustiti.” I mi smo svjesni da su u pitanju minute jer četnici navaljuju i na lijevom i na desnom boku.

Ogradila se jaka pucnjava sa svih strana. Četnici kreću u silovit napad na naše položaje. Smajo se okreće prema meni, pita me jesam li spreman. Stavljam pušku preko leđa i kimam mu glavom iako nisam nimalo spreman za ono što slijedi. Miralem i drugi momak trebaju pucati prema mitraljezu, što je prethodno bio moj zadatak. “Idemo”, viknu Smajo.

Duboko udahnem i za njim iskačem preko tranšeje. Čini mi se da je pucnjava postala glasnija. Nema vremena za gledanje lijevo-desno da se utvrdi pucaju li naši ili četnici iz šikare. To više nije ni važno. U nekoliko skokova stižemo do naših momaka. Smajo grabi prvog, a ja drugog momka, onog ranjenog u noge. Brzo ih povlačimo prema kanalu pored ceste i skupa splazamo u kanal.

Meci sada zuje tačno iznad naših glava i završavaju na samoj ivici prašnjave ceste. Vadim zavoje da previjam momka ranjenog u noge. Smajo drugog momka ispravlja i povlači naviše. Ima lijepo podšišanu smeđu kosu. Gleda širom otvorenim krupnim očima. Smajo kima glavom i polaže ga nastranu. Na njegovoj krvavoj uniformi mnogo je rupa. Ko zna koliko je puta bio pogođen dok je ležao preko svog saborca.

Brzo režemo pantalone i previjamo ranjenog momka. Na lijevoj nozi pogođena mu je kost, rana je mnogo veća od one na desnoj. Mnogo je iskrvario pa se zapomaganje pretvara u tiho jaukanje.

Smajo povremeno proviruje preko nas prema četnicima. S druge se strane i dalje puca. Miralem i drugi momak nešto nam dovikuju, ali ništa ne razumijevamo. Kanal je dolje lijevo mnogo dublji i njime bi se moglo slobodno kretati. Meni liči na neku staru tranšeju jer je na strani okrenutoj prema četnicima nekako viši. Kako god, ne možemo odjednom prebaciti obojicu.

“Morat ćemo jednog po jednog prebaciti do druge strane”, pokazuje mi Smajo prema našoj liniji. Ja nemam hrabrosti izaći iz kanala. Imam osjećaj da onaj mitraljezac samo čeka da izvirimo i da nas pokosi. Sunce je i dalje jako, a ranjeni momak, k’o u nekom bunilu, traži vode.  

U tom trenutku vidimo Miralema i još jednog momka kako pretrčavaju preko ceste malo iznad nas i bacaju se u travu. Poguren i zadihan, Miralem nam se pridružuje. “Uh, hvala Allahu, živi ste. Sve vrijeme vas dozivamo, pretpostavio sam da ne možete čuti.”

Pet minuta od našeg pretrčavanja Suad javlja minobacačlijama da granatama “poklope” onu šikaru u kojoj su se četnici uklinili, a mi to trebamo iskoristiti da iznesemo pogođene momke.

Miralemu pogled skreće prema mrtvom momku. Smajo, kao da zna šta će pitati, odmahuje glavom. Stiskajući zube, Miralem zabacuje pušku, psujući im majku četničku. “Ništa, momci, budimo spremni, uzmite vi njih jer sad će naši zasuti granatama.”

Nekoliko trenutaka kasnije granata prelijeće preko nas i eksplodira u šumarku. Bila je to prva, “ispitna”. Nakon nje, nekoliko granata hučeći para nebom i sručuje se uz jake detonacije na šumarak iza nas. “Idemo”, viknu Miralem.

Hvatam ranjenog momka za noge, a drugi momak uzima ga ispod pazuha i krećemo preko ceste. Za nama Miralem i Smajo nose poginulog vojnika. Žureći, ne stižem vidjeti kuda idemo ni stajemo, nego sve vrijeme gledam u njih dvojicu. I dalje očekujem da nas poklopi onaj mitraljez iz šikare. Otuda, odakle dolaze smrtonosni rafali, izvija se crni dim od granata koje su eksplodirale po šumici.

Još nekoliko koraka dijeli nas od naših tranšeja. Momak, kojeg nosimo, ne prestaje jaukati.

Konačno smo na tranšeji. Ranjenika prihvataju naši momci i mi za njima uskačemo u zaklon. Gore, nekoliko metara ulijevo, Smajo i Miralem uskaču u tranšeju nakon što su im vojnici pomogli da spuste poginulog vojnika.

Sjedam i naslanjam se na zid tranšeje. Srce mi tuče nevjerovatno jako. Osjećam kako eho lupanja uporedo udara i u glavi.

Dolje, prema cesti, odjekuju detonacije i rafali. Četnici ne odustaju od svojih napada. Ali ni mi ne odustajemo od želje da odbranimo ono što je naše.