Iako se klasična slika gusara često povezuje s Karibima, istina je da je stoljećima prije Mediteran bio raj za piratstvo. Od srednjeg vijeka pa sve do duboko u 19. stoljeće, to je more bilo teritorija gusara i korsara, berberskih muslimanskih posada koje su napadale brodove kako bi otimale plijen i zarobljenike, bilo da ih prodaju kao robove ili da za njih dobiju otkupninu.
Pod imenom Berberi Evropljani su nejasno označavali stanovnike sjeverozapadne afričke obale, od današnjeg Maroka do Tunisa, poznate kao zemlju Berbera, njihovo starosjedilačko stanovništvo. Također se koristio izraz Saraceni, koji je značio "stanovnici pustinje" i na kraju se koristio za muslimane općenito ili mauros, u odnosu na drevnu rimsku provinciju Mauritaniju, što je rezultiralo izrazom "nema Maura na obali" koji označava mirnu situaciju zbog odsutnosti neprijateljskih brodova.
Barbarski pirati su uglavnom bili osiromašeni pomorci ili farmeri koji su se stavili pod zaštitu kapetana, koji je imao svoj brod za pomorsku pljačku. Iako su neki bili gusari u strogom smislu te riječi, odnosno nisu odgovarali nikome osim sebi, sama priroda njihove djelatnosti značila je da se većina može definirati kao korsari.
Razlika je bila u tome što su potonji dobili dopuštenje od vlasti mjesta iz kojeg su djelovali za napad na brodove neprijateljskih zemalja, uglavnom u zamjenu za dio plijena kamufliran kao porez ili povlašteni tretman pri kupovini proizvoda i zarobljenika.
To ne samo da je uveliko olakšalo napade, već i prodaju zarobljenika na tržnicama roblja, popravak brodova te opskrbu hranom i oružjem. Mnogi su čak imali i fiksne baze: osobito je Alžir bio poznat kao veliko gusarsko gnijezdo na Mediteranu i kao najveće tržište robova u sjevernoj Africi.
Njihove su mete bili stanovništvo obale, a strah od napada značio je da su široki dijelovi iberijske obale i mediteranskih otoka bili opustošeni: unatoč izgradnji stražarskih tornjeva za uočavanje neprijateljskih brodova, berberski brodovi su bili relativno mali, pa su se lako mogli sakriti na strmim obalama.
Napadi na kopno uglavnom su bili pljačkaški pohodi za hvatanje zarobljenika, bilo da se traži otkupnina ili da se prodaju kao robovi na sjevernoafričkim tržištima. Prioritetna meta bile su žene, kao seksualne i kućne robinje: neke su skupine išle čak do sjevernih obala Crnog mora i prelazile obalu Atlantika do Irske kako bi dobile "egzotične" žene koje su mogle prodati za velike iznose.
Piratstvo je zabrinjavalo područja koja su bila najviše posvećena pomorskoj trgovini, poput današnje Španije, Francuske i osobito pomorskih republika Italije i Dalmacije. Te su često suparničke sile stvorile moćne ratne flote i sklopile privremena primirja kako bi otjerale pirate i zaštitile svoje trgovačke rute.
Širenjem Osmanskog Carstva, mnogi kapetani korsara službeno su se stavili pod zapovjedništvo sultana kao dio njegove ratne flote, primajući zauzvrat titule i kontrolu nad gradovima, a ponekad i cijelim otocima: to je bio slučaj jednog od najpoznatijih kapetana u historiji, zastrašujućeg Hayreddina Barbarosse, koji je u 16. stoljeću postao gospodar Alžira, prijestolnice berberskog gusarstva i imenovan admiralom osmanske mornarice.
Ova službena zaštita povećala je zabrinutost mnogih država zbog prijetnje Berbera, koji se više nisu smatrali pukim gusarima, već prethodnicom "Velikih Turaka", osobito nakon traume koju je pad Carigrada 1453. prouzročio u kršćanskom svijetu. U nekim slučajevima to je imalo drastične posljedice, kao što je protjerivanje Maura po nalogu Felipea III od Španije iz straha da bi mogli olakšati turski napad.
Suočene s nemogućnošću potpunog zaustavljanja privatnih napada, neke su zemlje odlučile odati počast koja je jamčila sigurnost njihovih brodova i posada. Tako je bilo sve do 19. stoljeća, kada su razne sile odlučile da je najbolja obrana dobar napad i krenule u osvajanje Sjeverne Afrike. Primarna meta bio je Alžir, kojeg su Francuzi zauzeli 1830.: njegov pad zadao je smrtonosni udarac aktivnosti korsara na Mediteranu a njihovo su piratski pohodi potpuno prestali tek u 20. stoljeću.
