Do polovine 1920. godine imam Džafer ef. Begović je u Maloj Bukovici na temeljima spaljene kuće sagradio novu, ali znatno manju jer nije imao dovoljno novca. A i ovo što je utrošio, dobio je prodajom dijela begluka. Sad se sav njegov zemljišni posjed, računajući i bratov dio, nakon odvajanja kmetova sveo na četrdeset hektara, isključivo onih površina koje se nalaze u ataru Male Bukovice. Kuća je ponovo imala čardak, ali sa svega četiri odaje na svakom boju. Sobe su prostrane, duge i široke, ali su i takve evladu bile tijesne. Poslije četiri sina - Mustafe, Jusufa, Derviša i Malika te prve kćeri - Džehve - Paše-hanuma je do ove godine rodila još dvije djevojčice: Zarifu i Senu što je s djeverovom djecom bilo desetero. Cijeli donji boj je bio pun djece. Nadzirala ih je Mejra, jedina stalna sluškinja u kući. Gledajući djevojčice, imam je jednom za sebe duhovito primijetio: «Dok trajaše carevina, rađao sam sinove; pošto dođe kraljevina, rađam šćeri. Mora biti da ni ja više nisam onaj prijašnji». Pored kuće su nikli mutvak, hambar, pušnica, štala... ali sve po jedno. U štalu je mogao smjestiti šest krava i samo dva para volova ili konja. Irgate koji su radili s rahtilima najmljivao je u selu. Subašu više nije imao, sâm se brinuo oko obrade zemlje, isto onoliko koliko se Paše-hanuma brinula o kući.
Seljaci, njegovi bivši kmetovi, viđali su ga katkad napolju, s irgatima, pa su, osioni i zluradi, smislili i zapjevali pjesmu:
«Pretvori se šljiva u rogače i dobojski bezi u kopače». Trudio se da sačuva mir, pa se tako manje ljutio. Ipak je bio zadovoljan što ponovo ima kuću, što mu je porodica zdrava i na okupu i što ostatak zemlje ipak može zasititi sva usta.
I dalje je imamio u mektebu. Ranije, dok je postojala begovina, nije bio muhtač vazifi te je nije ni potraživao, a sada je odnos prema njoj promijenio utoliko što nije odbijao onu koju mu neko sam ponudi. Odbijao je da ga dalje zovu begom. „Nemam imetka, nemam ni imena“, kazao je.
Neko vrijeme je dvoumio da li dječake premjestiti iz škole u Velikoj Bukovici, gdje su bili jedini Bošnjaci, (nikad, kao ni njegov rahmetli otac, nije za sebe mislio drukčije nego da je musliman Bošnjak) prevesti u dječačku osnovnu školu u Doboj. Tamo bi se nalazili u društvu gdje je većina muslimanske djece, što ga je privlačilo, ali se toj želji suprotstavljala misao da bi putovanje u grad stvaralo veće troškove. Na kraju se dilema svela na misao: «Vlaški učitelji su i tamo i ovamo. Njihove su knjige i tamo i ovamo. Svetkovine su im iste i tamo i ovamo. Neka onda ostane ovako kako jeste».
