Uskomešale se društvene mreže u potrazi za Bakirom Izetbegovićem. Lijevo orijentirani tviteraši i fejsbukaši, usljed vrlo napete situacije u državi, pitaju se zašto se predsjednik SDA smanjeno oglašava ovih dana. Ko uopće može govoriti u ime Bošnjaka? A gdje je Denis Bećirović dok Milanović anticivilizacijski i kukavički napada Majke Srebrenice? Ne znamo, ali izgleda da nikome ne nedostaje, da niko od njega i ne očekuje odbranu bošnjačkih pozicija, koje su sve više ugrožene.
I sada svjedočimo paradoksu, da oni koji su najviše napadali Bakira Izetbegovića, oni koji su ga nipodaštavali na svim mogućim nivoima – od političkog, do ličnog – oni ga i najviše zazivaju. Čekaju njegovu izjavu k’o ozeb’o sunce, dok im iz Hercegovine pjevaju: “Evo zore, evo dana, nema više partizana.” To pokazuje da čak i razmaženi ljevičari znaju ko je istinski bošnjački lider.
Za to vrijeme ubačeni elementi “Osmorke” ili “kratke Devetke” idu na poklonstvo Draganu Čoviću. Ponižavajući sebe, htjeli to mi priznati ili ne htjeli, ponižavaju sve nas. Nije moguće da s njime razgovaraju ravnopravno – kao bošnjačko liderstvo s hrvatskim liderstvom. Uostalom, kako bi i mogli, kada neki iz “Trojke” javno za sebe kažu da nisu Bošnjaci ili da nisu bošnjačka reprezentacija. Ipak, odjednom im nije strano da uzurpiraju bošnjačke pozicije. Taj kontrast – oličen u slici na kojoj kao nelegitimni Bošnjaci stoje poput konkubina iza legitimnog Čovića – u kojem je osam ništavno naspram jednog, govori o podređenosti ambasadorske koalicije. Pa, naravno, kada ne predstavljaju Bošnjake, nego želje ambasade.
Preko veze obećano im je iz ambasade da će im završiti Dragana Čovića. Kao da se naručuju u ambulantu kod Ismeta Gavrankapetanovića u oronuloj Općoj bolnici, pa im treba prijem bez uputnice po kratkom postupku. Otišli kod Dragana preko štele. Neobični pacijenti. Međutim, proktološki pregled preko štele ne misle plaćati iz svoga džepa, nego iz džepova svih nas. A vispreni dr. Čović takvom političkom polusvijetu masno naplaćuje. Još gore od toga jeste prijetnja Dine Konakovića da će, ako mu se ne dopusti da bude legitimni bošnjački izdajnik, izaći na ulice. Odnosno, pacijent Konaković već je ušao u fazu manijačkog egzibicionizma i prijeti da će izaći na ulice, otvoriti mantil, prepadati i temeljno uzbunjivati narod ako kojim slučajem ne dođe na vlast.
U međuvremenu milicioner iz Naše stranke, jugo-drot Dragan Mioković, na društvenim mrežama izdaje usmenu opomenu urednici portala Faktor Editi Gorinjac da pravi verbalni delikt kada Denisa Bećirovića naziva “Rumenigeom”. Ovi skotovi, koji su četiri godine Šefika Džaferovića i Biseru Turković opisivali skatološkim rječnicima, a o Izetbegovićima da ne govorimo, sada bi da se uvodi neka politička (samo)cenzura.
Nemere! Bećirović – kukuruzni obraz, besmisleni šonjo, starmali pajac i klovn, prerano ocvali karanfilčić, mrtva priroda memljivih sfumatih očiju, narcis bez lisnog portfelja... i taj bi navodno trebao braniti bošnjačku poziciju ne samo protiv Srba i Hrvata nego i dijela stranih ambasada koje provode politički intervencionizam kolonijalističkih i imperijalističkih manira. Može li to iko uopće i zamisliti?
Očito ne mogu ni oni koji su ga tako zdušno podržavali. Zato i jadikuju – gdje je Bakir? Poželjeli se ljevičarski drumovi Bakira! Uostalom, davno smo primijetili: kada dođu presudni časovi, ljevičarski revolucionari ne bi išli na barikade. Oni bi pisali protestne grafite kao da su skvoteri na državnom budžetu. Na barikade idu SDA-ovci, kao što su uvijek išli. Za to vrijeme lijevi brbljivci i akcionaši podmeću noge i pucaju u leđa. A to se pucanje najbolje vidi ovih dana kada bez ikakvog obzira idu na noge Draganu Čoviću, a očekujemo i da Dodiku ponude neki programski rukoljub.
Evo nam Dodika, barem je pošten kada javno izražava svoje namjere, s njime otvoreno znamo na čemu smo. I bez obzira na to, neko bi ga selamio. Populist po imenu Ćamil Duraković upućivao bi najljepši islamski pozdrav onome koji govori da mujezini arlauču s munara. I nije Ćamilu bilo strano da se rukuje s novim predsjednikom Skupštine Rs-a Nenadom Stevandićem, izražavajući glupavi osmijeh samozadovoljstva, koji proizlazi iz ugodnosti osvojene fotelje. Ista ta Nenadova ruka držala je zločinačku kamu. Dakle, mimo dokumentiranih saznanja da je Stevandić bio aktivni pripadnik i učesnik u zločinima nad Bošnjacima i etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva, imamo čak i snimke kako se hajdučki šepuri po bošnjačkim mahalama s crvenom beretkom na glavi i s puškom u ruci. To to je ta crna ruka koju stišće Ćamil. Ispadamo kao stereotip, čas iz vica, a čas poput onoga iz filma Lepa sela lepo gore, kada se u zapaljenoj kući punoj mrtvih bošnjačkih tijela iz telefona čuje prestrašeno zazivanje: “Ćamile, Ćamile!” Nije više bilo Ćamila, ležao je u lokvi krvi. Nema, očito, ni Ćamila Durakovića, već je izgubio dostojanstvo, a trebao bi četiri godine predstavljati Bošnjake u manjem entitetu. A ne d’o Bog da više ikada neko naziva Bošnjake sa slobodne teritorije i u telefon viče: “Ćamile, Ćamile!”
Kako god završilo sastavljanje vlasti, u manjem ili većem intenzitetu čeka nas vrlo traumatični period u kojem će se Bošnjaci morati boriti za goli politički opstanak. Bolje bi bilo i za ljevicu, i za desnicu, i za centar da tu borbu vodi Bakir Izetbegović.
To bi moglo značiti da će Konaković morati izaći na ulice da pokaže svoje egzibicionističke navike. No, neka, barem će se čaršija imati čemu veseliti. Voli čaršija virkati i uhoditi kada se nešto događa. U tome je najbolja. Ostaje samo pitanje kako bi Mioković reagirao na Konakovića u mantilu: kao milicioner ili kao (politički) partner.
