Petnaest minuta potrebno je da se naš dijasporac u Evropi, Americi ili Australiji registrira za opće izbore u oktobru. Ovdje prije svega apeliramo na one državljane BiH koji imaju prebivalište u manjem entitetu. Dosadašnje informacije o broju prijavljenih vrlo su loše. Za prošle lokalne izbore imali smo suodnose u kojima brojke pokazuju da srpska i hrvatska dijaspora u puno većem broju sudjeluje u izborima. A njihov ukupni broj nije ni približan broju Bošnjaka, koji su većinom etnički očišćeni tokom rata.
Samo petnaest minuta potrebno je da se dijasporci elektronski prijave na CIK-ovoj internet-platformi eizbori.izbori.ba. Štaviše, po bošnjačkim džematima i udruženjima od ove godine organiziran je veliki broj aktivista koji direktno pomažu u registraciji i daju upute za glasanje koje će uslijediti. U tom smislu, profilirale su se dvije organizacije koje organiziraju teren i koje se vrlo lahko mogu naći na društvenim mrežama; Centar za dijasporu “Mreža”, koji vodi Adis Tanović, i “Snaga domovine”, koju vodi Ahmed Husagić. Velika je potpora i resorni ministar za raseljene osobe i izbjeglice Edin Ramić, a treba imati na umu da će se dio dijaspore registrirati u svojim zavičajima tokom odmora. Naravno, na usluzi su i naša ambasade i konzularna predstavništva, barem ona koje vode odgovorni državni službenici, a ne subverzivni igrači iz Dodikovog šinjela koji rade kontra državnih interesa pa će minirati svaku mogućnost da se registrira veliki broj birača izvan BiH za manji entitet.
Za razliku od prošlih izbora, naši dijasporci nemaju izlike da je registracija prekomplicirana ili da će im prijave biti odbijene. Na terenu su obučeni aktivisti i onaj ko želi vrlo će lahko naći način da se registrira, ili da dobije telefonske upute ili da odvoji vrijeme i u infocentrima obavi registraciju (i dobije upute za glasanje) uz asistenciju aktivista koji nisu tu da nameću za koga da se glasa već da tehnički pomognu u procesu registracije. Naravno, podrazumijeva se da će bošnjačka dijaspora glasati za probosansku listu. Ipak, probosanska politika ne služi se metodama jednog HDZ-a, koji tvornički šalje svoje obučene aktiviste po npr. Njemačkoj i koji obavljaju stranačke zadatke. Oni nisu tu da vam pomognu da sudjelujete u izborima već su tu da glasate za HDZ. Ovakav pristup nije dio mentaliteta bošnjačkog naroda.
Paradoksalno, zar ne? Bošnjaci, koje se optužuje za različite vrste radikalizama, one desne za vjerski, a one lijeve za građansko-unitarni, nemaju totalitarnu kulturu tora kojoj se nedemokratski nudi samo jedna stranačka boja. Pa iz toga mi se zaista pitamo kako je moguće da se ustalila izreka “nemojte da nas dijele u torove”?! Hrvatski i srpski tor realnost su i njihovi nacionalni interesi jednaki su bez obzira na to da li bili politička pozicija ili opozicija. Bošnjački tor ne postoji. Da uistinu jeste tor, ne bi nikada bilo toliko disonantnih tonova unutar bošnjačke političke scene u BiH koja se prelijeva i na odnose u dijaspori.
Politički osviješteni ili ne, ljuti na bh. politiku ili ne, razočarani ili ne, za sve nas, a napose za dijasporu, ovo je presudna prilika koja se ne bi smjela propustiti. To da se u dijaspori održava zavidna razina patriotizma i povezanosti s domovinom, u to ne treba sumnjati, a posve je jasno da je dijaspora poprilično razočarana odnosom domovine prema njenim potrebama. No, kao da se zaboravlja da se država dijeli na tri sile koja svaka vuče na svoju stranu. Ona srpska i hrvatska nemaju nikakvog interesa da ulažu u bh. dijasporu, koja je pretežito bošnjačka, a svoje dijasporne zajednice koordiniraju preko Zagreba i Beograda i centara Katoličke crkve na Kaptolu. Nemaju nikakav interes da se to radi iz Sarajeva i da se razvijaju odnosi između države BiH i njene dijaspore i sve će učiniti da se oni dodatno naruše i raskinu. Veći dio naše dijaspore formira se zadnjih 30 godina, od početka Agresije na BiH, i mi smo tek sada u prilici da započnemo saradnju koja će se, po prilici, ponajviše morati održavati kroz nevladin sektor, uz naravno političku volju probosanske politike. Jer posve su u krivu oni koji kažu da se dijaspora mora samoorganizirati. To je nemoguće. Dijaspora mora imati centar iz kojeg se koordinira inače će ličiti na raštimani stojadin iz filmova Emira Kusturice. Nemanja bi to volio kao srpski automehaničar, ali mi ne smijemo pristati na tu vrstu scenarija. Centru je ime Sarajevo, a manji centri jesu lokalne zavičajne sredine otkud dijaspora dolazi. Kada govorimo o saradnji s dijasporom, mislimo dominantno na očuvanje kulturnog identiteta i obrazovanje, a veliki posao do sada ostvaren je kroz instituciju Islamske zajednice i naše imame i mualime. No, te dosege sada treba nadograđivati i oplemenjivati.
Međutim, bez političke volje, patriotizam je kratkog daha, a identitet nema okvir unutar kojeg bi se mogao čuvati. Raspline se, nije usmjerena snaga. Kao biljka je bez korijenja, uvehne. Završi u plesanju kola i spremanju baklava i hurmašica za Bajram. Dugoročno, ako se organiziranje bazira isključivo na tome, dijasporne zajednice se gase. Konkretno, za naredne izbore politička volja naše dijaspore znači da se osigurava opstojnost države na prostoru primarno manjeg entiteta.
Petnaest minuta vremena u životu da dijaspora demokratski vrati “milo za drago” genocidnoj politici koja je etnički očistila manji entitet i koja bestijalno vrši diskriminaciju bošnjačkih povratnika. Petnaest minuta da poništi rezultate etničkog čišćenja. Petnaest minuta da Dodik dobije trajnu glavobolju. Petnaest minuta naspram četiri godine kukanja po društvenim mrežama. A dijaspora je ponekad prvak u tome da sipa svoj gorki čaj i da kritizira i što treba i što ne treba. Bezbrojne prepirke i dokazivanja po Facebook komentarima, sumnjičenja i optužbe. Sve je to samo ulaganje u jed i muku, vodi u samoizjedanje. Nasuprot toga, petnaest minuta da se sačuvaju granice Bosne i Hercegovine. Ako već ne iz građanske kulture koja kaže da se “ispunjava dužnost”, onda neka to bude iz čistog inata genocidnoj politici koja bi da “nas nema”. Treba pokazati da nas ima.
